Srđa Popović je otišao prije svitanja 29. oktobra, zbog opasne bolesti koja je tinjala, a odnijela ga je gotovo preko noći. Samo prije nekoliko sedmica, izgledao je baš dobro dok je u intervjuu za B 92 pojašnjavao šta se dešava Srbiji. To je možda jedina varka vezana za ovog čudesnog čovjeka – izgledao je vanvremen, vječan. Godine su (umro je u 76-toj) samo malo bore činile dubljim, ali pogled je na tom filmskom licu, u živim modrim očima, ostao do samog kraja isti – vedar, a čeličan. Misli britke. Pokreti odmjereni.
Bio je jedan od najvećih u teškoj epohi /epohama u kojima je bilo svega - ratova, diktatura, siromaštva, genocida, nacionalizma, pljačke, izdaja... Nema strožeg sudije od zlog vremena, koje je mnoge jugoslovenske ikone lomilo. I slomilo. Srđu iskušenja smjene epoha nijesu ni dotakla. Naprotiv, samo su kristalizovala ono najbolje.
Bio je i protiv Tita i protiv Miloševića. Protiv verbalnog delikta i protiv nacionalizma. Uvijek u manjini, često gotovo sam. Znao je da ste „zreli kada ste sami sa sobom“. Govorio je da je u Srbiji veliki problem što ljudi “uvek moraju da imaju nekoga oko sebe – klapu, društvo, raju... Moraju da pripadaju nečemu, a tako se ne ulazi u proces individuacije.”
U Vremenu, koje je osnovao kada i mi Monitor u oktobro 1990, danas javno kažu ono što se znalo u tom krugu da se Srđa često nije slagao sa uređivačkom politikom, ali se nije miješao. Kao većinski vlasnik polemisao je sa članovima redakcija, ali zbog toga nikome nije letjela glava.
„Ne znam za drugi sličan primer”, napisao je ovih dana Teofil Pančić. Ja znam za samo još jedan.
Da priča bude zanimljivija, radilo se i o polemici sa Srđinim životnim prijateljem – Stojanom Cerovićem, velikim novinarom kojeg je prije više godina odnijelo vrijeme, a čija je smrt Srđu teško pogodila.
„Stojan je posle Petog oktobra, verovao da je sve rešeno i da ništa više ne treba kritikovati. Sve je ovo sada naše. Moguće da je ljudima nada neophodna, samo ja mislim da i bez nade može da se živi.”
Bez nade? Srđa je mogao, ali mnogi od nas nijesu toliko hrabri.
Otac Milovan osnovao je 1931. jednu od načuvenijih advokatskih kancelarija u zemlji, koja se specijalizirala za zaštitu intelektualne svojine. Oblast koja se mogla raditi na sličan način bilo gdje u svijetu. Srđa će postati poznat po nečem drugom, takođe univerzalnom, odbrani prava na slobodu.
Od davnih šezdesetih, kada je sa dvadeset i nešto branio prve buntovnike u komunizmu, bio je na svijetloj strani. Uz mnogo starijeg Jovana Barovića, koji je zastupao Milovana Đilasa, najpoznatiji je advokat jugoslovenskog disidentskog pokreta. Iako ideološki na drugoj strani, o pobunama iz šezdesetih govorio je kao o prodoru života u okoštalu strukturu, od čega je režim prvi put osjetio strah. „Bio je to dašak slobode... Priznajem, za mene je to bilo ogromno otkriće, mislio sam da je tako nešto nemoguće.“
I sam je bio osuđen zbog verbalnog delikta - odbrane u sudnici, što je bio kuriozitet i za komunizam. Londonski Tajm staviće ga na naslovnu stranu, kao jednog od „hrabrih koji brane progonjene zbog njihovih uvjerenja..." Kasnije, 1993, dobiće prestižnu nagradu Vladavina prava, Američke advokatske komore. Sa najvećim umovima i političarima ovog vremena govorio je na ravnoj nozi.
Londonski Tajm staviće ga na naslovnu stranu, kao jednog od „hrabrih koji brane progonjene zbog njihovih uvjerenja..."
Srđa Popović je zastupao i mnoge sa čijim se stavovima i politikom oštro sukobljavao - Dobricu Ćosića, Vuka Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đoga, Vojislava Šešelja, Mihaila Markovića, Kostu Čavoškog, Arkana, Franja Tuđmana, Vladimira Šeksa, Dobroslava Paragu, Andriju Artukovića...
U njegovoj se kući u centru Beograda sedamdesetih i osmadesetih na privatnim tribinama okupljalo i preko stotinu ljudi. Nazirao se kraj komunizma. Rađali su se novi društveni pokreti. Debatovalo se na Otvorenom univerzitetu. Omladinska štampa od Ljubljane do Beograda osvajala je prve slobode. Pisale su se peticije. Štampale knjige o pluralizmu. Putovalo između Beograda, Zagreba, Ljubljane i Sarajeva. Najbolja muzika se slušala. I rađala literatura - Kiš, Kovač, Bulatović, Ugrešić...
Sve će to slomiti Osma sjednica i uzdizanje Slobodana Miloševića.
Popović je pripadao Srbiji koja se protivila zlu koje je donijelo vrijeme nakon sloma komunizma. Nije se dao zavarati fasadnim pluralizmom, koji je neke disidente i šedesetosmaše okrenuo vođi. Podržao je Anta Markovića. Shvatio šta se dešava na Kosovu. Sa ujdijevcima je pokrenuo dijalog sa Albancima, još prije jugoslovenskih sukoba, 1990, u jeku divljanja masa i Gazimestana. Bio je u nezavisnoj komisiji koja je donijela zaključke o Kosovu, koji su kako je nedavno rekao još aktuelni. Izvještaj nezavisne komisije objavljen je u knjizi „Kosovski čvor – drešiti ili seći“, koju smo, zanimljivo, izdali mi, tada mladi ujdijevci iz Crne Gore, u Titogradu.
Popović je pripadao Srbiji koja se protivila zlu koje je donijelo vrijeme nakon sloma komunizma
„Najkraće rečeno, Kosovo je izgubljeno zbog politike Slobodana Miloševića, ali i politike srpske opozicije koja je danas na vlasti. Zato naknadna indignacija današnjih srpskih vlasti, optužbe na račun bivšeg režima, i krokodilske suze narodnjačke koalicije – deluju neiskreno i licemerno“, kazao je skoro.
Kada je zemlja počela da se raspada, a Jugoslavija je za Popovića kao i za Desimira Tošića bila velika ideja (samo mi smo bili mali), napustio je ovaj prostor i otišao u Ameriku, gdje je ostao cijelu deceniju, do 5. oktobra. O američkim godinama će kasnije reći: “Ovo je sad nešto intimno, što inače ne volim da delim, ali za mene je to bilo kao da mi je život završen. Rat, raspala se zemlja, izgubio sam posao koji sam radio toliko godina, dakle ostalo je samo podići tu decu.” Imao ih je petero. Ne samo svoju, Srđa je na neki način podizao i djecu prijatelja koju je ludilo otjeralo po svijetu... O tome nikada nije pričao. Kao što nije govorio da je finansijski podržavao cijeli jedan pokret, ljude koji nijesu imali šansi radi uvjerenja.
Optuživali su ga zbog pisma Klintonu o organičenoj intervenciji koje je sa grupom predvođenom Brodskim, Havelom i Milošem potpisao 1994. godine, dok su srpske snage razbijale Bosnu u zločinu najvećem poslije Drugog svjetskog rata. To će pismo iskoristiti da kažu da je tražio NATO intervenciju 1999. godine i da ga ponovo proglase za izdajnika. „I dan-danas ćete čuti da sam ja tražio bombardovanje SRJ 1999. godine, bez obzira na pet godina razlike i sasvim drugi povod. Pismo sam uvrstio u knjigu, koju sam objavio po povratku iz Amerike, ali niko to nije ni hteo da čita“.
Tokom američkih godina oko sebe je okupio malu grupu u Njujorku, tom najslobodnijem od svih gradova, koja je držala sastanke najčešće po stanovima od središnjeg Menhetna do gornjeg Vest Sajda i u izmaglici duvanskog dima debatovala, zaražena informacijama CNN-a, BBC-ija i onim jugoslovenskih novina, koje su se kupovale na zapadnoj strani 42. ulice. Loše vijesti su smjenjivale jedna drugu i slike Vukovara, Mostara, Sarajeva, Srebrenice... U ekipi je stalno bio Lazar Sojanović, povremeno braća i sestre Cerović i još nekoliko prijatelja, od koji su neki stizali iz Sarajeva i ostajali tu da se malo odmore od rata, a onda su se kroz onaj čuveni tunel vraćali u opkoljeni grad. Srđa je najdublje promišljao prilike. Znao je da će dugo trajati potonuće. I da ćemo se teško oporaviti. Samo je veliki zločin mogao ubiti veliku ideju.
Ulogu naslednika dali su Koštunici koji se nikada nije usprotivio Miloševićevoj nacionalnoj politici i ratovima. Đinđićevo ubistvo bilo je udarac za celo društvo. Poslata je poruka da ovde ništa novo ne može da se desi."
I poslije 5. oktobra ostajao je u manjini. Kritikovao je nacionalističku Srbiju koja, kako je isticao, nikada nije poražena. Zastupao je porodicu Zorana Đinđića i optuživao srpski vrh na čelu sa Vojislavom Koštunicom za tragični kraj reformskog premijera.
U jednom od brojnih intervjua za Monitor ocijenio je da se „5. oktobra u Srbiji dogodio puč. I to u režiji bezbednosnih struktura koje su tokom NATO bombardovanja odlučile da skinu Miloševića jer su videli da je lud, da je zaratio sa celim svetom, da bi ih sve mogao odvesti u Hag. Ulogu naslednika dali su Koštunici koji se nikada nije usprotivio Miloševićevoj nacionalnoj politici i ratovima. Đinđićevo ubistvo bilo je udarac za celo društvo. Poslata je poruka da ovde ništa novo ne može da se desi."
Srđa je često govorio u slikama. Kao recimo - kada posmatram ovo okruženje imam utisak da gledam kroz vodu, okean kroz koji se istina strašno sporo probija... Tako je opisivao našu kulturu laži iz koje je otišao iznenada ostavljajući nas zatečene.
Tek ćemo vidjeti kako nedostaje onaj glas što treperi dok objašnjava kako treba da se čuvamo binarnog modela mišljenja - ili si za ili si protiv. Ništa u životu nije tako jednostavno, sve je komplikovano, šareno, sastavljeno od bezbroj boja. Važno je vidjeti nijanse. Samo je smrt tamna i svakog dočeka. Čak i Srđu, vanvremenog.
Bonus video:
