(Prodavnica svjetova: priče Roberta Šeklija – Store of the Worlds: The Stories of Robert Sheckley; urednici: Alex Abramowich, Jonathan Lethem; New York Review of Books Classics, New York, 2012)
Za naučnu-fantastiku se obično kaže da pokušava da predstavi ono što je nezamislivo, te je, kao zaseban literarni žanr, ipak treba odijeliti od tzv. visoke umjetnosti iz prostog razloga što su im književne propozicije nadasve različite. Druga je stvar kad se neka SF matrica amalgamiše u roman koji nema problema da slijedi određena pravila mejnstrima, poput Gospodara muva (nuklearni rat) ili Paklene pomorandže (alternativna istorija), pa se tako dobije visokooktansko književno djelo koje naposljetku zapravo govori o ljudima i njihovim psihičkim i emotivnim transformacijama.
Međutim ono što SF, za razliku od standardnog mejnstrima, može da učini jeste da transcedentuje sopstveni žanr i upusti se u neimenovane vode gdje se lako može susresti sa najvećim djelima književnosti. Samo je u pitanju stvar nečije percepcije i onih naizgled petparačkih djela koja se ni kriva ni dužna sukobljavaju sa istim temama kao i tzv. visoka književnost, ali u drugoj i odveć satiričnijoj ambalaži.
Na primjer, Filip K. Dik (Ubik; Blejd Raner) se odavno predaje na najvećim stranim univerzitetima rame uz rame sa Foknerom i Henrijem Grinom. Krajem 1950-ih najpopularniji britanski mejnstrim pisac Kingsli Ejmis na univerzitetu Prinston održao je seriju ozbiljnih kritičkih predavanja o SF književnosti i to je objedinio u knjizi za koju držim, iako se mnogi pobornici ovog žanra ne bi složili s tim, da je i dalje prilično relevatna, Nove mape pakla (1960) istaknuvši zbog čega SF, kao validan žanr, može da bude bitan u istoriji literature: jer postoji velika mogućnost za daljim proširenjem špekulativne osnovice naučne-fantastike na sociologiju, psihologiju, antropologiju, teologiju, i lingvistiku.
Isto tako, jedan od najvećih filozofa i lingvista današnjice, Fredrik Džejmison (u ART-u se pisalo o knjizi, Archaeologies of the Future), već više od tridesetak godina, između ostalog, objavljuje i izvrsne teorijske i kritičke osvrte o SF književnosti. Darko Suvin u takođe bitnoj studiji Metamorfoze naučne-fantastike (1979) daje primjedbu da bi riječ "kognicija" mnogo bolje pristajala ovom literarnom žanru nego "naučna", i njegov naglasak na otuđenju, ili izolovanosti, obezbjeđuje validan smjer za diskusiju o žanru u terminima moderne književne teorije. Sumnjam da ću pretjerati ako napišem da se radi o vrlo bitnom komadu literature, ali čiji vrhunci, po mnogo čemu, rekao bih, još uvijek leže u njegovoj klasici i nama sve daljoj prošlosti.
Odabrane priče Roberta Šeklija (1928-2005) objavila je vrlo popularna njujorška mejnstrim kuća NYRB u reprint ediciji zapostavljenih remek-djela klasične književnosti, odmah pored Stefana Cvajga, Sartra, Simenona, Ejmisa i L.P. Hartlija, za urednika pozvavši i jednog istaknutog mejnstrim esejistu i autora kao što je Džonatan Letem (Sva siročad Bruklina), o kom je već bilo riječi na ovim stranama. Inače, Letem je do sada uredio nekoliko SF i antologija spekulativnih priča, par Dikovih zbirki kao i čovjekove bezmalo neprohodne dnevnike, a uz to je priredio i esejistiku Karla Krausa.
Sa Harlanom Elisonom
Šekli je bio jedan od onih imaginativaca, poput recimo Alfreda Bestera, koji je najbolje od sebe dao u prvih par dekada karijere, da bi onda bezmalo iščezao sa scene ili je, zatim, pisao ne u tolikoj mjeri inovativne priče. Ejmis ga u svojoj knjizi naziva "vodećom muvom-zunzarom naučne-fantastike", iz razloga što standardne konvencije kojima se odaje više od 90 odsto tih autora, on doslovno izvrće naopako. Kad su pitali Daglasa Adamsa, autora kultnog Autostoperskog vodiča kroz galaksiju (1979) kakva je razlika između njega i Šeklija, Adams je jednostavno odgovorio, "Razlika je u tome što je Robert bolji pisac od mene."
Uostalom, Šeklijev roman Dimension of Miracles (1968) slovi kao direktna inspiracija za Adamsov hit, ništa manje nego što je njegovu nejaku priču, "The Prize of Peril" (1958) - neprisutnu u ovoj zbirci jer podsjeća na "Sedmu žrtvu" - očito nesvjesno prigrlio Stiven King i od nje napravio jedan od svojih rijetkih izleta u SF (roman Trkač King je objavio pod pseudonimom Ričard Bahman 1982. godine). Ako je vjerovati Vikipediji, čak se i ruska televizija služila Šeklijevim pripovijetkama.
Kao i Filip Dik, i Šekli je od samog početka bio veoma plodan autor. Njihove prve priče su se pojavile u razmaku od dva mjeseca, 1952. godine, i kao Dik, i Šekli je navodno prodao skoro 80 pripovijetki u prve tri godine - da bi u narednih dvadesetak godina napisao umnogome manje. Međutim, za razliku od Dika, većina Šeklijevih priča bile su optimistične, ali i cinične koliko i apsurdistički nasrojene.
I pored toga što se pojavljivao u većini časopisa tokom američkog SF-buma tokom 1950-ih (i konačne implozije krajem iste dekade), Šeklijev primarni dom bio je časopis Galaxy (gdje su A. Bester i duo Pol/Kornblut serijalizovali svoja dva remekdjela: Razoreni čovjek i Reklamokratiju). Tu je redovno objavljivao satire na račun tadašnjeg društva obogaljenog konzumerskom paralizom. Dobri satiričari su uvijek bili rijetkost u SF-u, a njegova prva zbirka, Untouched By Human Hands (1954), ako pitate Džona Kluta, autora monumentalne Enciklopedije SF-a (1993), predstavlja jedan od najboljih debija u žanru.
U stvari, onamo gdje je Dik vidio sebe kao čovjeka otuđenog od društva, Šekli je u velikoj mjeri bio ukorijenjen u svakidašnjici. Uživao je u opusu krcatom jedrim skepticizmom, što mu je dozvoljavalo da parodira brojne osnove naučne-fantastike. U intervjuu Čarlsu Platu, 1980. godine, izjavio je da stiče utisak da "u načelu i nisam pisao SF. Na neki način, pisao sam komentare na ovaj žanr, i to bi povremeno učinilo da se osjetim kako, nažalost, nisam u potpunosti bio preokupiran njime." Isto tako, dok Dikov opus na prvu loptu odaje utisak nepoznate kosmičke sile koja pokušava da podrije i izopači čovječanstvo, Šeklijeve priče obigravaju oko činjenice da je čovjekov najveći neprijatelj on sâm, a što ga, kao pisca, uslovljava da od generalno nesofisticiranih likova pravi otužne ili blesave individue koliko je god to u njegovoj moći.
Kafkijanska priča "Toplo" (1953) se služi teorijom geštalta u psihologiji da bi nam približila um čovjeka sa imenom Anders koji je napokon ustanovio da se zaljubio u djevojku sa kojom odavno izlazi i ima namjeru da joj to i obznani. Međutim, glas koji mu se iznenada javlja u glavi, govori mu da se izgubio i preklinje ga za pomoć. U potrazi za glasom, Anders shvata da u stvari počinje da percipira ljude kao automatone, a stvarnost kao priprostu kulisu u svijetu koji zapravo ne postoji. U "Specijalisti" (1953) čitamo o galaksiji naseljenoj raznovrsnim rasama koje imaju moć da, putem međusobne saradnje, transcendentuju svoj oblik i preobraze se u svemirske brodove. "Sedma žrtva" (1953) je distopija u kojoj je čovječanstvo iskorijenilo ratove, ali je ozakonilo ubistvo da bi bolje kontrolisali inherentnu ljudsku agresiju. Prema ovoj priči je 1965. godine snimljen italijanski film La decima vittima sa Marćelom Mastrojanijem i Ursulom Andres.
U "Hodočašću na Zemlju" (1956) otkrićemo da samo na Zemlji snovi moraju da se obistine, jer postoji zakon protiv njihovog neispunjenja. U "Obliku" (1953) dvadeset vanzemaljskih ekspedicija neće postići da postavi jednostavnu transportersku spravicu koja će Zemlju napokon otvoriti za invaziju Glomova. Šta to tačno spriječava vanzemaljce u njihovim namjerama? U "Čudovištima" (1953) ćemo otkriti o abominalnoj vrsti ljudi kojima se društvo zasniva na varvarskim principima, sve dok na njihovu planetu ne slete prava čudovišta - ljudi sa naše Zemlje koji nekim čudom ne ubijaju i ne jedu svoje žene poslije 25 dana braka. U naslovnoj pripovijetki, "Prodavnica svjetova" (1959), gospodin Vejn će dati sve što ima, uključujući i deset godina svog života, da bi kupio nešto što većina nas nikada ne bi ni pomislila da kupi - sve dok ne pročitamo posljednju rečenicu u priči.
U "Računovođi" (1954), dječak koji odrasta u porodici vještica i čarobnjaka ne želi da postane vještac nego insistira da se školuje za računovođu. Naravno da njegovi roditelji neće ni da čuju za takvo kršenje porodične tradicije. Ovaj trivijalni razdor pretvoriće se u u borbu titana kad dječakov otac odluči da pozove Demona u pomoć ne bi li nekako dijete privolio da se oda crnoj magiji, a njegov sinčić pokaže da ga u stvari nimalo lako nije zastrašiti.
"Da li osjećaš nešto kada uradim ovo?" (1969) govori o usisivaču koji se na prvi pogled zaljubljuje u zgodnu domaćicu i sam sebe isporučuje na njenu adresu. Usisivaču polazi za rukom da u ženi probudi seksualni poriv, ali ga naposljetku žena isključuje u napadu gađenja pri pomisli da će se pretvoriti u "mašinskog paćenika". Ako izuzmemo moralistički svršetak, divna priča za naše doba. Katkada vrijedimo i zanimljivi smo taman koliko i naš najnoviji mobilni telefon.
NYRB Classics je ovim odličnim odabirom od 26 Šeklijevih priča publikovala jedno od rijetkih SF djela u vlastitoj ediciji, što zaista nije mala stvar. Na Balkanu je kuća "Polaris" Zorana Živkovića takođe objavila zbirku od 12 Šeklijevih priča, Savršena planeta (1996), i zanimljivo je da im se u izboru samo podudaraju dva naslova ("Specijalista" i "Hodočašće na Zemlju"), koji se, kao reprezentativne Šeklijeve priče, inače mogu naći u svakoj boljoj klasički-nastrojenijoj antologiji SF-a. Još vrijedi napomenuti da je prema premisi njegovog debi-romana Immortality, Inc. (1959) novozelandski reditelj Džef Marfi 1992. godine snimio sasvim solidnu akcionu distopiju sa imenom Freejack.
Bonus video:
