Čovjek koji je prešeo mnoge Golgote i doživio mnoga iskušenja i – ostao Čovjek!
Sin Petra Tomaševića, crnogorskog koloniste iz Crmnice, koji je sa mnogim crnogorskim porodicama došao na Kosovo. Rođen 1929. godine. Sa 14 godina stupa u partizane, kao i većina članova njegove porodice, koja je doživjela svojevrsnu dramu kroz ratove i stradanja, koji su ih presretali na tom putu.
Taj put u trajanju od sto godina postaće vertikala zavjetne knjige Orlov krš. Kao i svaki zavjet i ova knjiga ima posebne vanvremene dimenzije. Osim hronike, koja vjerno prati zbivanja u vijeku u kome se događa, njen autor silazi duboko i opipava bilo Crne Gore, njenu dubinu i sudbinu.
Prevedena i objavljena u četrnaest zemalja, izučava se kao pomoćna literatura iz istorije na nekoliko engleskih i američkih univerziteta, a u Crnoj Gori za nju znaju samo rijetki.
Najljepši obelisk ovoj zemlji, njenom herojstvu i istoriji.
Bez ove knjige, Crna Gora bi bila znatno siromašnija, sa njom, ona je bogatija, sa snažnim pečatom koji autor daje svojom dušom i tragedijom koju su preživjeli, on, njegova zemlja i porodica Tomašević.
Brat herojine Stane Tomašević, čiju će sliku u Drvaru 1944. godine snimiti enegleski ratni reporter i donijeti u Ratni štab Engleske, odakle će biti distribuirana pilotima, koji će je u milionima primjeraka, baciti iznad porobljene Evrope, kao dokaz herojstva Titovih partizana.
Stana Tomašević sa saborcima (FOTO: Privatna arhiva)
Doživio je mnoge drame. Preživio dramu rušenja aviona u kojoj su stradali legendarni igrači Mančester Junajteda. Bio je njihov vođa puta na utakmici sa Crvenom zvezdom.
Generalni direktor JUTELA, jedine svjetiljke mrčanih devedesetih godina dvadesetoga vijeka, na prostorima ondašnje Jugoslavije, rijetki čuvar u nemogućem vremenu po njen opstanak, kad su svi od nje lako i brzo dizali ruke.
Za život koji je proživio, potrebno je deset života. Bezbroj puta je smrti gledao u oči. I pobijedio je, postao hodajuća legenda – Bato Tomašević. Živi u Londonu, a u jednom od nekoliko telefonskih razgovora, koje smo imali tokom pravljenja ovog intrevijua, rekao mi je: Cijenim svakog ko učini makar malo dobro za Crnu Goru.
Gospodine Tomševiću, vaša knjiga “Orlov krš” je do sada objavljena u četrnaest zemalja, od Kine do Crne Gore. Kako je knjiga nastala, u kakvim okolnostima, za koliko vremena? Zvuči kao zavjetna!
"Ona i jeste zavjetna. Dobro ste to rekli. Negdje krajem prošlog vijeka boravio sam u Moskvi, da zajedno sa ruskim autorima sakupim građu za proslavu stogodišnjice rođenja Sergeja Jesenjina. Jedne noći, kao u košmaru, probudio sam se, ustao i onesvijestio se.
Prvim avionom vratio sam se u London. Primljen sam na ispitivanje u čuvenu, najstariju na svijetu St. Barts bolnicu, koja bez prekida liječi ljude od trinaestog vijeka. Poslije nedelju dana pušten sam kući kao zdrav. Deset dana kasnije stiglo je pismo iz bolnice.
‘Poštovani gospodine Tomaševiću, kratko rečeno, moram da vam saopštim veoma lošu vijest. Dobili smo nalaz biopsije, imate rak želudca. To je agresivna vrsta raka koja će vam znatno skratiti dužinu života.’
Vrlo brzo poslije toga sam operisan. Izvadili su mi čitav želudac, slezinu i još koješta, što je moglo da se izvadi.
U odeljenju u kojem sam smješten ležalo je desetak muškaraca i žena zajedno, odijeljenih zavjesama. Sljedećeg dana obratio mi se susjed.
‘Prema statističkim podacima, prve godine umre 93% bolesnika s našom dijagnozom. Ja sam vrlo zabrinut. A vi?’
‘Nijesam’, odgovorio sam. ‘Ja sam u onoj preostaloj grupi.’
Sjetio sam se očevih riječi koje mi je mnogo puta ponavljao u detinjstvu. ‘Kad dođe do umiranja, Crnogorac nikad ne pokazuje strah, ni kad se najviše straši’.
O vašoj knjizi mi je govorio zajednički prijatelj, ambasador Željko Perović. On je knjigu već pročitao u Njujorku, gdje je bio sa službom u UN, on mi je i poklonio primjerak. Jednog dana me zvao kosovski prijatelj, pisac Smajil Smaka. Na moje pitanje šta radi, rekao je: ’Čitam veličanstvenu knjigu Orlov krš Bata Tomaševića. Odmah sam počeo da čitam. Čitajuci je, noćima nijesam mogao da spavam, a danima da dođem sebi. Nijesam mogao da vjerujem da je neko napisao ovakvu knjigu.
"Sedam teških i bolnih godina od našeg odlaska iz Jugoslavije, patnja i tugovanje za urušenim idealima mladosti, nestankom zemlje koju sam volio, rat i nesreća naših naroda za koje sam se cijelog života podjednako borio, opterećivali su moje dane i noći u Londonu.
Brinulo me je i to šta će moje ćerke Una i Stela, pa donekle i moja supruga Madge, zapamtiti i znati o mom životu, o mojoj crnogorskoj porodici sa majčine i očeve strane, o kojim sam rijetko govorio, o sudbini i događajima koji su presudno odredili naše živote.
‘Madge’ rekao sam jedne večeri, napisaću, bar nekoliko stranica, zabilježiti najvažnija imena i događaje, kako bi Una i Stela poslije mene, ipak, saznale nešto više o svom ocu, njegovoj porodici, sudbini njenih članova kojih, nažalost, više nema.
Kad sam počeo da pišem teško je bilo stati. U pisanju sam nalazio zakašnjelu, prijatnu i sjetnu utjehu. Razmišljao sam o svojoj, i ranijim generacijama – crnogorskoj djeci rata, čije su mlade godine nepovratno protraćene u studeni, bolesti, gladi i na stratištima vječitih ratova.
Madge je pročitala rukopis i riješila da ga prevede na engleski i ponudi nekom od stranih izdavača. Četrnaesto izdanje štampano je u Tirani, na albanskom jeziku, u čemu je bilo i neke simbolike – prijateljstvo sa Albancima, koje je otac započeo prije skoro osamdeset godina na Kosovu, sin je dovršio u Crnoj Gori.
Na 650 stranica opisujete sto godina jedne crnogorske porodice, njena stradanja, patnje. Markes je napisao čuveno djelo Sto godina samoce. Vase djelo bi moglo sloviti sa sto godina patnji i muka jedne porodice, dijela jednog naroda, koji je istrgnut iz svojih korijena, sahnuo na tudjoj zemlji.
"Orlov krš u mnogo čemu može biti i priča o porodicama samih čitalaca. Naši preci, očevi, i mi sami, bivali smo i jesmo učesnici u velikim zbivanjima.
Orlov krš nije istorija, mada su istorijski događaji istinito prikazani. Djelo oslikava vjekovnu sudbinu ljudi našeg podneblja, različitog porijekla, politike, vjere i jezika, koji sada u Crnoj Gori, po prvi put, može se reći, potpuno ravnopravno, žive i odlučuju zajedno.
Porodična hronika kratkih života i surovih smrti mnogih generacija, slika je prošlog vijeka, pa i porodice Tomašević. Samo u Drugom svjetskom ratu u podjeli na partizane, četnike i ustaše, otac, majka, šestoro braće i sestara borilo se u partizanima.
Moj l8 godina star brat Duško, poslije bjekstva iz logora u Italiji, pridružio se partizanima.
U jednoj borbi protiv Njemaca i četnika ranili su ga Njemci, predali ga četnicima koji su ga zaklali. Moja sestra Stana, kao partizanski komesar snimljena je od engleskog vojnog fotografa u Drvaru, za vrijeme Titovog boravka na toj slobodnoj teritoriji.
Britanski vojni štab je priču o Stani, zajedno sa njenom fotografijom, na letku umnoženom u dva miliona primjeraka, naložio da saveznički avioni izbace nad porobljenom Evropom, kao dokaz herojstva Titovih boraca".
Knjiga Orlov krš je objavljena u mnogim zemljama. Kako su čitaoci primili knjigu? Imate li podataka o tome?
"U svim zemljama gdje je knjiga objavljena, predstavljena je čitaocu putem štampe, radija i televizije. Knjiga je uvrštena i kao predmet na nekim univerzitetima, kao što su londonski Goldsmith University, Oxford University, američki univerzitet Delawere. Snimljeni su i posebni razgovori sa autorom, u višestnim trajanjima. Još uvijek stižu pisma čitalaca, koji su knjigu pročitali kasnije. Hoću da napomenem da se u svim napisima, Radiju i TV opširno piše i govori o Crnoj Gori, koja je predmet knjige".
Vaša porodična drama kreće iz Crmnice, iz Bukovika. Nastaje raseljavanje Crnogoraca, njihovo preseljenje na Kosovo. Tadašnji režim Kraljevine Jugoslavije, čini to pod firmom humanosti. Crnogorci, za zasluge u balkanskim ratovima, dobijaju na Kosovu zemlju. S tim preseljenjem počinje i crnogorska drama.
"Sve bi bilo još nekako da ta zemlja nije bila, mahom albanska, koju treba i silom oduzeti od pravih vlasnika. Za Crnogorce i Srbe Albanci su bili ostatak poražene Turske. To im je davalo moralno pravo da se prema njima odnose kao prema Turcima. Njih su, govorili su im iz Beograda, poslije propasti srpskog carstva doveli Turci i naselili na Kosovo. Većinom su primili tursku vjeru i običaje i zaposjeli srpsku zemlju.
Po predstavi koju Albanci imaju o sebi, na Kosovu su bili vjekovima prije Srba. Sebe smatraju potomcima Ilira, naroda koji je u vrijeme Rimljana živio od Alpa i od sjevera Jadrana, pa do samog juga gdje sada žive Albanci. Nekoliko vjekova su ilirska plemena uspješno odolijevala vojnoj sili Rima, sve do surove bitke kod Nasactiuma u blizini današnje Pule, l77 godine naše ere, kada je ilirski kralj i njegovo plemstvo izvršilo kolektivno samoubistvo".
Kraljevski režim se surovo odnosi prema Albancima na Kosovu. Sve se, uglavnom, rješava silom. Vaš otac Petar, koji je predstavnik tog režima u činu visokog policijskog oficira i šefa policije u Kosovskoj Mitrovici, pokušava da ide drugčijim putevima. Traži da se sa Albancima razgovara, da država prema njima iskazuje povjerenje, da se gradi prijateljstvo. Takav stav, vaš otac skupo plaća.
"Kolonijalna politika Beograda prema Kosovu imala je samo jedan cilj. Da se stvore netrpeljivi odnosi između kolonista i domaćih Albanaca, oteža njihov život i rad maksimalno, kako bi ih loš tretman srpskih vlasti natjerao da napušte Kosovo i potraže utočiste u Albaniji, ili Turskoj, a zemlju napuštenu zauzmu Srbi.
Preostali dio Albanaca nije nikad bio siguran kad će vlasti izmisliti kakav razlog da ih otjeraju silom, ako ne milom, sa svojih okućnica.
Druga manja grupa, uglavnom dobronamjernih kolonista, gdje je i moj otac pripadao, željela je da se napušti sila i prinuda, da se sa Albancima razgovara kako bi se uspostavili normalni odnosi suživota jednih i drugih žitelja, da im djeca idu u školu zajedno, da se druže mlađi i stariji, i sve drugo što bi koristilo i prekinulo svađu i mržnju jednih i drugih. Zbog druženja sa normalnim Albancima, koji su i sami željeli isto što i moj otac, on je po kazni morao da ode službom sa Kosova. Vlastima u Beogradu, kao i nekim ekstremnim srpskim i crnogorskim nacionalistima nije odgovaralo da se kolonistii prijatelje i druže sa Albancima".
U to vrijeme, veliki pjesnik Radovan Zogović, inspirisan stradanjima Albanaca piše čuvenu knjigu “Došljaci - Pjesme Alibinaka” (l936), koja svojom univezalnošću prerasta u metaforu borbe za pravednost i jednakost Albanaca, ali i svih potlačenih na svijetu. Lično ste znali Zogovića, pa vas molim da u tom kontekstu, nešto kažete o njemu.
"Pjesme Radovana Zogovića, naročito pošto je sišao sa vlasti, su me uvijek deprimirale, tužne i tragične, kakav je bio i njegov život. Dobro sam ga poznavao, volio i poštovao. Pjesme Alibinaka, koje sam nedavno pročitao, tjeraju suze da naviru za jedno veliko, prošlo vrijeme nadahnuća i poletne mladosti. Mašino, mašinko piši …. Da se ne zaboravi.
U mladosti sam išao na njegove književne večeri. Dobro se sjećam jedne takve večeri na Pravnom fakultetu 1946. godine, kada je Radovana Zogovića upitao Slavko Vukosavljević (autor poeme Kadinjača), što Zogović misli o sukobu na književnoj ljevici između Miroslava Krleže i predratne trojke, pogrdno označene od Krleže kao: Milo-ovan (Đilas), Rad –ovan (Zogović), i J(-ovan) Popović.
Zogovićev odgovor je bio da Krležina djela treba odvojiti od Krleže. Navodio je puno razloga zašto tako misli, a ja sam se, za divno čudo, kao i svi demobilisani partizani tog vremena sa Zogovićevim odgovorom složio. Mnogo godina kasnije, Radovan i Miroslav, pružili su jedan drugom ruku, postali prijatelji. Vrijeme svako nosu svoje breme".
Preživio pad aviona sa fudbalerima Mančestera
Vi ste rijedak čovjek koji je preživio pad putničkog aviona. Kako ste se vi našli u tom avionu, zajedno sa čuvenim timom Mančesterovih igrača? Koliko je ljudi poginulo i kako ste vi uspjeli da se spasite?
"To je duga priča. Nju sam opisao u knjizi Orlov krš, podrobno, jer je to važno za moj život, a interesantno za čitaoce. Poslije završene četvorogodišnje novinarske i diplomatske visoke škole (fakultet) u Beogradu l952. godine, poslat sam u Englesku, na dvogodišnji postdiplomski studij.
Tamo sam upoznao englesku studentkinju Madge Phillips (s kojom, uzgred rečeno, provodim u braku već šestu deceniju.) Po završetku mog engleskog studija, ambasador Vladimir Velebit tražio je od Ministarstva inostranih poslova u Beogradu da ostanem u Ambasadi kao diplomatska ispomoć. ‘Njemu je trebao’, kako je često govorio, ‘mlad, okretan čovjek sa poznavanjem Engleske i dobrim engleskim jezikom,’ što se sve, slučajno spojilo u jednoj ličnosti. To je bila 1953. godina, kada je Tita kraljica Elizabeta dočekala na londonskom Keju, uz veliku dobrodošlicu i počasti.
Minhen je odjedom razriješio sve moje dileme. Oženiću se čim budem ponovo stao na noge, nikakva sila me u tome ne može spriječiti
Jugoslavija je bila u žizi svjetskog interesovanja. Godinu dana kasnije Vlatka Velebita je zamijenio u Londonu, isto tako poznat i uspješan ambasador, Ivo Vejvoda. Tada su naši ambasadori bili kulturni ljudi sa dobrim poznavanjem jednog ili više jezika. Nije se moglo zamisliti da neki ambasador ide u zemlju koju ne poznaje i čiji jezik ne govori. U Ambasadi sam ostao da radim do kraja 1958. godine, kada smo Madge i ja riješili da se vjenčamo.
Za to je bilo potrebno odobrenje Ministarstva u Beogradu. U Jugoslaviji, za razliku od istočnog bloka, nije bilo zabrane da se Jugosloveni žene sa strankinjama, pod uslovom da ne rade u posebnim službama, kao sto je ambasada. Ivo Vejvoda, izuzetno uglađen i obrazovan čovjek, pokušavao je da mi pomogne. Savjetovao me da skoknem do Beograda, gdje imam prijatelje, pa da, možda, uspijem da ostanem u diplomatiji i oženim se Engleskinjom.
Slučaj je htio da baš u to vrijeme u našu ambasadu dođe Mat Busby, menadžer fudbalskog tima Manchester United, koji je trebalo da putuje u Beograd na utakmicu sa Crvenom Zvezdom.
Donio je i šezdesetak pasoša koje je trebalo vizirati, kako se u to vrijeme radilo. ‘Uvijek kad putujemo u neku komunističku zemlju, zamolimo njihovu ambasadu, da nas neki mlađi službenik prati na putovanju.
Minhenska tragedija (FOTO: Mirror.co.uk)
Bio bih vam zahvalan, ako bi prihvatili, da o našem trošku budete nas vođa puta’. Ovo je prava prilika, sinulo mi je, bogom dana, da odem do Beograda i riješim svoje pitanje, baš kako me je ambasador savjetovao. Zato sam odmah prihvatio prijedlog na njegovo veliko zadovoljstvo.
Dva dana kasnije sjedio sam u vozu za Mančester. Prijatno i opušteno proveo sam veče u klubu tima, a najviše u ćaskanju sa čuvenim menadžerom Mat Busbijem, koji mi se najviše dopao zbog svoje jednostavnosti.
Putovanje klipnim avionima nije bilo uobičajeno u to vrijeme zbog niskog letjenja i stalnog probijanja kroz turbulentne oblake. Put od Mančestera do Beograda, sa jednim spuštanjem u Minhenu, bio je podnošljiv. U Beogradu nas je dočekala gomila Zvezdinih navijača. Cijeli Beograd je bio u slavlju. Moj razgovor u Ministarstvu nije se završio uspjehom.
Na stadionu sam sjedio sa Busbijem i njegovim gostima iz Engleske i gledao utakmicu. Rezultat je bio neriješen, 3:3
‘Pravila su takva’ rekli su mi. Ostaje mi da biram između ženidbe i službe. Oboje ne može. ‘Mi bi voljeli da izaberete ostanak u službi. Ako izaberete ženidbu sa Engleskinjom, morate istog mjeseca da napustite Ambasadu, jer vam prestaje služba u diplomatiji.’ I moja porodica je bila više sklona dobroj službi, govoreći da za mladim diplomatama od karijere uzdišu i otimaju se mnoge lijepe djevojke širom Jugoslavije.
Majka je samo rekla: ‘A što fali tolikijem zdravim i lijepim Crnogorkama?’
Na stadionu sam sjedio sa Busbijem i njegovim gostima iz Engleske i gledao utakmicu. Rezultat je bio neriješen, 3:3. Sa golom razlike u korist Engleza u prethodnoj utakmici u Mančesteru od 2:1, Mančester je išao dalje, ali je Crvena Zvezda bila ipak zadovoljna, jer je ovom utakmicom otvorila sebi put u Evropu.
U kafani Skadarlija pjevala je Čuvena Divna Kostić. Violinu je svirao, ne manje popularan, Paja Nikolić, na čelu svog poletnog ciganskog orkestra. Mat Busbi, njegovi igrači i gosti su bili oduševljeni. S obzirom na rani povratak avionom za Mančestar sljedećeg dana otisli su rano u hotel Metropol na spavanje. Let do Minhena u povratku je protekao mirno, bez uobičajenog trzanja i propadanja. Sjedio sam kraj prozora i prvi put gledao snijegom pokrivene, oštre vrhove Alpa.
Slijetanje naše leteće tvrđave na minhenski aerodrom proteklo je bez teškoća. Avion je lagano dodirnuo pistu, dugo zasipao raskvašenim snijegom prozore i stao. Jedna od stjuardesa nas je obavijestila da ce avion sada da uzme gorivo, a mi ćemo za to vrijeme moći u zgradi aerodroma da se osvježimo na račun kompanije. Desetak minuta kasnije se preko zvučnika ponovo oglasila stjuardesa, pozivajući putnike nazad u avion. Svi smo posijedali na svoja mjesta. Spremamo se za polazak.
Pogledao sam kroz prozor. Padao je krupan snijeg svuda unaokolo. Uslijedila su tri pokušaja da uzletimo, ali bez uspjeha. Tri puta smo se vraćali u pristranišnu zgradu. Pred treće uzlijetanje buka motora koja, uvijek naglo raste, s povećanjem brzine, odjednom se smanjila kao da su mašine iznenada izgubile snagu. Onda se zvuk motora promijenio i mi smo počeli da se rušimo.
To rušenje, poslije sam saznao, trajalo je pedeset i tri sekunde. Meni je izgledalo kao cijeli život od rođenja do smrti. Avion je pao na krov od kuće, ekplodirao. Mene je eksplozija izbacila, zajedno sa sjedištem, sto trideset metara, od aviona. Kad sam udario o zemlju, na meni više nije bilo obuće, ni odijela.
Bio sam sav u krvi, ali živ, sa povrijeđenom kičmom, slomljenim koljenom isječen po licu i tijelu. Lezeći u postelji, u bolnici u Minhenu, razmišljao sam. Od sada niko i nikada više neće moći da odlučuje s kim ću živjeti, zasnovati porodicu, izroditi djecu, osim mene samog. Minhen je odjedom razriješio sve moje dileme. Oženiću se čim budem ponovo stao na noge, nikakva sila me u tome ne može spriječiti.
Tog četvrtka, 6. februara l958. godine poginulo je osam čuvenih fudbalera, osam najpoznatijih sportskih novinara, i sedam članova uprave kluba. Svi preživjeli su zadobili povrede.
Galerija
Bonus video:
