(Dokazati istoriju: Bejesova teorema i potraga za istorijskim Isusom - Proving History: Bayes's Theorem and the Quest for the Historical Jesus; Richard C. Carrier; Prometheus Books, Amherst, 2012)
Primjer je nedvosmisleno banalan, ali govori tomove o tome kako se danas percipira nauka o istoriji. Iz jedne standardno trivijalne apologetske knjige, Slučaj za vaskrsnuće Isusa Hrista Garija Habermasa i Majka Lajkone, viralnim putem prenijet je slogan "10/42", koji se nekim čudom, nadam se, rasplamsao samo među onom dijelu zagriženih i istorijski nepotkovanih hrišćana. U knjizi se tvrdi da je istorija prilično nepouzdana nauka, pa je ništa manje lako odgovoriti onim ateistima koji ne vjeruju da je postojao bogočovjek sa imenom Isus (Hrist), da isto tako nije postojao ni rimski car Tiberije - i to zbog evidentnog manjka dokaza. S druge strane, reklo bi se da Isus nikada nije imao problema sa nedostatkom izvora; otud i slogan 10/42.
Naime, dva autora zaključuju da postoji 42 dokaza za postojanje tzv. Isusa, a samo 10 za postojanje Tiberija. Najgore od svega, većina ljudi koji dođu do ovog teksta i šturog objašnjenja koje nudi, uzeće ga zdravo za gotovo, što se danas, kada je istorija u pitanju, dešava pretjerano često.
Tiberje i Isus
Sve je to naravno trajalo sve dok se na svom blogu povodom iste teme nije javio klasicista Metju Ferguson, koji je doktorirao na temi o vladavini rimskog cara Tiberija na univerzitetu Kolumbija, i odlučio da jednom za svagda, i to bez mnogo truda, stavi tačku na ovu kvazi-debatu. Naime, ispostavilo se da su dokazi o Isusu, na kojima se inače temelji najveća religija na svijetu, izuzetno nepouzdani, s obzirom da se radi o "činjenicama" prokreiranim u drugoj i trećoj generaciji nakon navodne Isusove smrti; dakle, ne samo što je skoro nemoguće sastaviti hronologiju tog palestinskog mađioničara-vanzemaljca (jer on to jeste, sudeći prema onome što piše u "Novom zavjetu"), nego je nemoguće utvrditi da li je on ikada postojao.
Za razliku od toga, Tiberijevi dokazi broje ne samo pisane dokaze nulte generacije, nego čak i arheološke i numizmatičke. Te ako bismo, reda radi, kazali da je apsolutno validan svaki izvor o Isusu - dakle njih 42 - onda tako o Tiberiju imamo 44 lako provjerljiva izvora, zaključno sa inkroporiranim popisom iz istorijske arhive rimskog razdoblja univerziteta Kolumbija. Ruku na srce, pomenuti apologeta Lajkona, koji je u svom tekstu previdio najmanje desetak drevnih istoričara koji pominju rimskog cara, nakon Fergusonovog izlaganja pošteno je priznao da teorija 10/42 ne funkcioniše (teorija je sada preimenovana u "44/42").
Drugim riječima, jedino što se, još od prvih grčkih istoričara, očekivalo od njih jeste da čovjek iz te branše samo treba da bude nepristrasan posmatrač i tumač, i malo šta više od toga, a to je upravo ono o čemu govori posljednja knjiga klasiciste Ričarda Kerijera, Dokazati istoriju. Reklo bi se da su pretjerano harizmatični balkanski istoričari upravo dobili svoj prvi udžbenik iz kog će sada možda nešto i uspjeti da nauče.
Ričard Kerijer je takođe višestrani klasicista sa Kolumbije o kom se već pisalo u ART-u zbog interesantne debate o Isusu koju je imao sa teološkim ekspertom Bartom Ermanom povodom njegove posljednje tragično traljave knjige Da li je Isus postojao? Objavio je nekoliko knjiga vezanih za hrišćanske mitove i ateizam, međutim Kerijerova naredna knjiga, O istorijskoj validnosti Isusa (vjerovatno februar 2014), biće prva opsežna studija o mitskom Isusu što je prošla strogi "peer review" kritički pregled, a koju će publikovati jedan poznati mejnstrim univerzitetski izdavač - engleski Sheffield-Phoenix.
Bajesova teorema
Valja znati da je do sada ova tema, iz nekog razloga (iako trenutno postoji nekoliko zaista dobrih istoričara, poput Erla Doertija i Roberta M. Prajsa, koji takođe pišu o mitskom Isusu) izmicala mejnstrim publikacijama, zbog, pretpostaviću, njenog isuviše "konspirativnog" senzibiliteta. No, neozbiljnu i prevashodno sujevjernu predrasudu da se ne smije suditi o religiji i njenoj istoriji/filozofiji u 21. vijeku odavno je trebalo okončati i dozvoliti drugoj strani da kaže ono što misli, a da to ne zvuči iole dvosmisleno. Kerijer će, izgleda, s pravom biti prvi kome će to poći za rukom. Kod predanih pisaca, bili oni ateisti ili hrišćani, konspiracija ne bi trebala da bude u žiži - koliko samo jednostavno prenešena istorija. Događaj kog ni na jedan zamislivi način nije moguće dokazati, pa ni teoretski, u načelu je samo prazna priča.
Drugim riječima, jedino što se, još od prvih grčkih istoričara, očekivalo od njih jeste da čovjek iz te branše samo treba da bude nepristrasan posmatrač i tumač, i malo šta više od toga
Dabome, postoje gnjevni ljudi i na drugoj strani. Pomenuću Džozefa Atvila, momentalno vrlo popularnog na Internetu (čak je i Dokins podsjetio svoje fanove na tviteru da će čovjek uskoro održati predavanje u Londonu), zbog ideje da su Rimljani u suštini izmislili Hrista ne bi li time podrili židovsku religiju i umirili siromašni živalj. Njegova knjiga Cezarev Mesija (2005), koja će uskoro dobiti i nastavak, prilično je zabavna zahvaljujući tome što je Atvil našao gomilu veoma zanimljivih istorijskih podudarnosti i koincidencija iz starorimskih tekstova (a iz kojih potom nažalost proističu druge pretpostavljene koincidencije), međutim to što čovjek naposljetku tvrdi, nije način na koji se piše - ili tumači - dokumentovana, odnosno nedokumentovana, istorija.
Kerijer je u relativno kratkoj studiji Dokazati istoriju (knjizi što je u potpunosti finansirana od strane donatora) pokušao da nađe univerzalnu metodu koja bi pomogla da se ovom istorijsko razdoblju priđe nepristrasno, a što se jedino može postići implementiranjem matematičke Bajesove teoreme. Kerijer tvrdi da je istorijsko rezonovanje suštinski bajesovsko. Štaviše, sve se više istoričara i filozofa (poput prominentnog Avizera Takera koji je nezavisnim istraživanjem došao do bezmalo identičnih rezultata u "peer review" knjizi Naše saznanje o prošlosti: filozofija istoriografije, Cambridge University Press) predaje ovakvom načinu razmišljanja, ali još uvijek sa određenom dozom skepse i ironije.
Naime, implementacija Bajesove teoreme nije Kerijerova ideja, ali je on jedan od prvih koje je odlučio da je u potpunosti predstavi unutar istorijskog konteksta - u ovom slučaju da njom objedini studije o Isusu - zaključivši da bi "svi istoričari trebali da nauče Bajesovu teoremu i kako da je primijenjuju na svoje mišljenje ne bi li unaprijedili vlastito rezonovanje, istraživanje i argumentaciju".
Nova metodologija
Kerijerov pristup ovoj komplikovanoj teoremi ima daleko praktičniju primjenu od Takerovog, koja je u mnogome dublja i filozofskija i više zalazi u teoriju vjerovatnoće po pitanju cjelokupne istoriografije i njene istorije i filozofije, no obojica u načelu dolaze do istog zaključka da teorema apsolutno objašnjava sve od konsenzusa do neslaganja u istorijskoj zajednici. Zanimljivo je što Kerijer uopšte nije čuo za Takerov naslov dok je pisao Dokazati istoriju - nijedan univerzitetski indeks nije pominjao Bajesovu teoremu! - tako da je u nekoliko navrata izjavio koliko mu je žao što je nije uvrstio u bibliografiju svoje knjige. Dokazati istoriju na taj način ide postepeno, uvodeći nas u matematičku teoriju i njenom idealnom logikom i formulama predstavljajući validnost pojedinih istorijskih zbivanja. Kao što sam već naveo, Dokazati istoriju predstavlja uvod u njegovu narednu knjigu O istorijskoj validnosti Isusa (2014).
Kako je Bajesovu teoremu nemoguće ukratko opisati (poslužio sam se i knjigom Pedeset matematičkih ideja koje zaista trebate da znate Tonija Krilija, ali prosto ne ide) napomenuću da se radi o vjerovatnoći i statistici. Jednostavnom terminologijom, to je logička formula koja rješava slučajeve empiričke neodređenosti, izračunavajući koliko možemo biti optimistični prema bilo kom zaključku, s obzirom na ono što u tom trenutku imamo na raspolaganju. Ova teorema je otkrivena u kasnom XVIII vijeku i od tada je formalno dokazana, matematički i logički, tako da danas znamo da su njeni zaključci uvijek nužno nepogriješivi - u slučaju ako su postulati takođe nepogriješivi ("postulati" su vjerovatnoće koje ubacujemo u jednačinu, odnosno postulati logičkog argumenta).
Leonardova "Tajna (posljednja) večera"
Kerijer se usredsređuje na dva povezana cilja: prvo, da demonstrira kada su i zašto postojeće metode istorijskog rezonovanja logički validne; i drugo, da obezbijedi obrazac rezonovanja koji se direktno može uposliti u svrhu istorijske analize i argumenta. Potonji je metodološki način, a prvi je epistemološki. Ali čak je i epistemološki način bitan za pomno razmatranje i razvijanje novih metodologija. Tako će Kerijer objasniti kako postojeće metode koje prate konvencije Bajesove teoreme jedino mogu biti opravdane sve dok nastavljaju da podležu teoremi i njenoj logičkoj jednostavnosti, a koja takođe može ukazati na limite i pravila za bilo koji dalji trud da se poboljšaju ili modifikuju istorijske metode, ili pak razviju sasvim nove.
Logika i mitologija
U stvari, Kerijer pokazuje da Bajesova teorema ne bi trebala ni da posluži kao zamjena za druge metode, nego samo kao struktura na kojima bi one trebale da počivaju. Tako da teorema sama za sebe ostaje veoma korisno oruđe, jer većina istorijskog rezonovanja ionako naveliko implicitno podliježe njenim konvencijama. Ako bi to priznali i zatim isto gledište načinili eksplicitnijim, čak i ležernije rezonovanje postaće shodnije promjeni, podložnije testiranju i kritici, a što je inače vrlo bitno. Isto tako, ovo uopšte ne zahtijeva upliv matematike, koliko samo razmijevanje o tome kako relativna "težina" izvjesnih vjerovatnoća iziskuje kakav zaključak, a s tim i na koje vjerovatnoće treba naročito obratiti pažnju, kao i to koje "težine" sadrže kakva rješenja. A u slučaju da vam ipak zatreba matematika (u generalnom pogledu, prilično jednostavna artitmetika), krajnje rezultate nećete trebati da pokažete na papiru. Sve je to sasvim moguće prevesti na normalan jezik.
Napokon je došlo vrijeme da se isusovske studije, i ne samo one, razgraniče od sujevjerja i da se pretpostave razumnom naučnom ispitivanju. Kerijerova knjiga Dokazati istoriju pokazuje kako je najlakše prevazići ono što sputava svaku istorijsku metodu: utvrđivanje logičke validnosti i epistemološka prihvatljivost; drugim riječima, zbog čega bi konstatacija povodom nekih argumenata trebala da se smatra logički utemeljenom i kada postoji dovoljno dokaza da bi jemčila vjeru u krajnji zaključak.
Bonus video:
