Jakov Jerolima Zagurović (? – posl. 1570)
Istorija ideja na Balkanu 16. vijeka bila bi nepotpuna bez Jakova. Ovaj kompilator u službi izdavača Jerolima Zagurovića sasvim je sam, svjestan da njegov narod opstaje s minimumom tekstualne svijesti, a on ipak pliva protiv epske matice i obezbjeđuje pisani (diskurzivni) trag.
Užas nad užasima!
Jerolim je bio izdavač, potomak plemića i pjesnika Ilije Zagurovića (ovaj naš zatureni autor bio je ujak renesansnog pjesnika I. B. Bolice koji ga pominje u Opisu Kotora: I, 13). Slika tekstualnosti na Balkanu u drugoj polovini 16. v., kad nam se obraća Jakov, Jerolimov zanatlija, kompilator, pisac pogovora Psaltiru 1570. g., dakle, nije daleko od Apokalipse.
To što nam se on obraća iz Venecije, ublažava, doduše, apokaliptički ton stoljeća kontrateksta (paljevina manuskripta), ali mi vidimo kako Bog ipak odbija da ga amnestira od možda najteže sudbine vizionarskog intelekta: da se boriš za svoju ideju na život i smrt.
Teško je naći prostor s manjom razlikom između pismenosti i književnosti, čak i u evropskim razmjerama, od uskog kruga crnogoskih manastira – te diskurzivne kolijevke koja je izdržala neizdržljivo.
Kako je, dakle, u kontratekstualnoj epohi vršen prenos pismenosti, transmisija senzibiliteta, na prostoru današnje CG?
Jakovljevo doba, premda dominantno epsko, ipak je imalo svoju tekstualnost, premda dekonstruisanu s motrišta jezika koji umire (crkvenoslovenski). Bila je to manastirska tekstualnost (disciplina koja se danas njome bavi zove se manuskriptologija i rođena je u institutu ITEM u Parizu). Ali ovo doba još uvijek je bilo daleko od svog jezika, taj se tek pomaljao („slovinski“), što iz pepela svoje srednjovjekovne svijesti što iz uticaja alijanse latinskih jezika u Boki.
Ipak je tu negdje iskra sa znakom života: Jakov pliva.
Osma instanca
Jakov, zanatlija u službi Jerolima, „vlastelina od grada Kotora“, kako sam kaže, potaknut Božjom milošću, iz ruku „proroka Davida“ (druga instanca) prima „dušespasnu knjigu“.
On se, dakle, spominje svog mentora Jerolima, s pozivom na njegovu glad za tekstualnošću i knjigama, koje su nekoć bile djelo i ponos „gospodina Božidara“ i ukrašavale, izgleda, dvor „vojvode Đurđa“...
Jerolim je dovdje tek peta stanica, neko kog treba „spomenuti u molitvama“, nakon gospodina Božidara i vojvode Đurđa. Sam Jakov je dalje tek šesti u lancu, „Krajkov sin“ (sedma instanca), neko ko „preklinje za oproštaj“ i upućuje čitaoca na krajnju, tj. osmu destinaciju („kar Trifun“ u Skoplju).
Jakovljeva sudbina, kao, umnogome, vokacija čitave crnogorske književnosti od Crnojevića do Petrovića, tu je negdje. Na sredokraći, dakle, između Zapada, koji se oslobađa i otresa od svoje epike, s jedne, te poznovizantijskog nervnog sistema u koji epika, paradoksalno, prodire, s druge strane.
Ono što epiku evropskog Zapada u to doba vezuje s kultivisanom vizantijskom književnošću jeste, najprostije rečeno, obnovljivi model tekstualnosti (recuperable text). Prostor za kreativno kopiranje. Slojevita tekstualnost (palimpsestic text, intertextuality as code). Samoposmatračka intelektualna misija. Sazvježđe zmije, vatre, rane i oluje (constellation of serpent, fire, wound & storm) u smislu uzajamnih uticaja i prožimanja simbola (termini preuzeti iz rada o kanonskoj tekstualnosti, vidi A. J. Boyle: The Canonic Text, Routledge, London, 1993, 79 – 107).
Izlječivost već praktično mrtve crkvenoslovenske jezičke svijesti, dakle, kroz palimpsest, kroz zapadnjačku emancipaciju od epike, s jedne strane, uprkos epskoj kolonizaciji žanrova u poznovizantijskoj kulturi, s druge, čini Jakova bitnim za razumijevanje intelektualne povijesti.
Tu su, naravno, i drugi diskurzivni (neoralni) autori: Pahomije iz Rijeke Crnojevića; Božidar Vuković Podgoričanin; Vuk iz Vranštice; Dimitrije iz Malinska, „maleni među ljudima Dmitar“; Venijamin Crnorizac zvani „Črnac“; Luka iz Đurđevića Tare; Mojsije iz Budimlja, pop Radoslav, Gerasim iz Šudikove i ostali, čiji nam copy-past najslikovitije približava Vuk iz Pljevalja, 1517. g., kao da govori u ime svih:
„Ja, smjerni, bogalj, malaksao i lijen za dušekorisne podvige, a brz na svaku prevaru i lukavstvo dušepogubno, sluga Hristov, prezviter Vuk, prepisah ovu dušekorisnu knjigu...“
Djelovati diskurzivno u epohi bez evidencije – užas nad užasima!
Poređenje, gradacija i hijerarhija koju Jakov besprekorno predstavlja i najpokornije zastupa, s jedne strane dekorišu ambijent pada tekstualnosti u tadašnjoj CG, odakle nam se Jakov ako ne topografski, a ono mentalno, oglašava. S druge, pak, svjedoče o žanrovskoj trajnosti zahvalnice, žanra koji je, budući fragment, u drugoj polovini 16. stoljeća još uvijek bio značajan za hrišćansku književnost, kao uostalom od samih njenih početaka.
„Mi smo međutim srećni što posjedujemo makar i neke razbacane primjerke materijala poput himni, homilija i fragmenata knjiga koje su izgleda sadržale biblijsku egzegezu... Od najranijih početaka hrišćanskog pokreta himne i pjesme bile su sastavni dio života...“ (Up. Edgar J. Goodspeed: A History of Early Christian Literature, The University of Chicago Press, 1983, 84.)
Drugo izdanje Zagurovićevog, odnosno Jakovljevog Pjevca objavio je, mnogo godina kasnije, izvjesni Bartolomeo Guinami (1638).
Zaustavićemo se na dijagnozi: transformatori našeg genetičkog senzibiliteta – Ratko Ranković, Vuk, Grigorije, Luka, Gerasim, Radoslav, Avakum Cetinjski, Venijamin, Božidar Vuković, Dimitrije, toliki drugi, sačuvali su od pogroma ono što je najteže sačuvati u istoriji mišljenja (jer ga kreiraju ne pojedinci nego epohe): stilski diskurs.
Do nas je doprlo možda svega 1% od onoga što su oni radili i znali.
Stefan Zanović(1751 – 1786)
Pisac – to je možda grad. Gradovi.
Književnost – to je već nešto više, jezik. Jezici.
Gradovi, u kojima umjetnik ostavi svoj život, definitivno ga određuju, kaže Kavafis za svoju Aleksandriju, gdje je proveo život u grčkoj dijaspori družeći se s privlačnim muškarcima svih rasa: proćerdao si ga tu – i zauvijek!
Ima pisaca koji se pojave samo zato da bi zbunili premorene istorije književnosti. Zanović je taj.
On je bio pustolov, kockar, tekstualni čovjek, varalica, savjetnik kraljeva, princ, pomalo lopuža, pomalo diplomata, umjetnik, zavodnik, barokni čovjek „u iščekivanju kraljevstva“, kojeg međutim nije bilo, nema i nikad neće biti...
Način na koji nam se on obraća je neurotičan, iskren i suicidan.
Ima pisaca koji se pojave samo zato da bi zbunili premorene istorije književnosti. Zanović je taj.
On je bio najbliži varanju na kartama i mislio, odnekud, da se za kockarskim stolom može steći književna slava. Pretendovao je na desetak prestola ili barem visokih dvorskih titula.
Njegovi gradovi su bili: Budva, Venecija, Drezden (protjeran), Amsterdam („grad smrti“), Petrograd, Beč, Marianbrinl, Berlin (opet protjeran), Hag, Pariz i, razumije se, talijanski gradovi s iole pristojnijim kockarnicama i bordelima.
G. 1778. objavio je vijest o svojoj smrti koja ga je tobože zadesila „nasred puta pod vedrim nebom“.
Ubio se u zatvoru 1786, u stvari, pošto je ispio vino iz vrča a krhotinama porezao vene.
Oprezne zatvorske vlasti zadužile su istoriju naše književnosti time što njegova pisma, adresirana svuda po Evropi, ipak nisu pustile van zatvorskih zidina već smandrljale u arhiv.
Najpoznatije su mu knjige: Operae diversae (Razna djela) – za koju je uzeo moto iz Vergilija; Poesie; dalje Turska pisma, te lirske pjesme. Osmjelio se na „slatki talijanski govor“ – da i tu napiše svoje ljubavne stihe.
Pisao je pisma tolikim znamenitim ličnostima, čak i knezu Potemkinu, nazivajući rusku caricu Katarinu II, kneževu ljubavnicu, ne bez nekog razloga, „najvećom ženom svijeta“.
Istorija je, međutim, puna nezahvalnosti: u glavnoj kneževoj biografiji njega nema, a od našijenaca tu je izvjesni husarski major, caričin ljubavnik Zorić („Catherine was in love with Zorich“, v. detaljanije S. S. Montefiore: Potemkin, Random House, N. York, 2000, 169).
Zanović ipak spada među pisce najostvarenije u epistolarnom i putopisnom žanru.
Nije suvišno ih nabrojiti: Matija Mato Zmajević, čovjek Petra Velikog, koji je caru jednom spasao život, kako kaže don Niko Luković; grbaljski knez Vuk Mirković, sa svojim poslovnim putovanjem u Carigrad početkom 18. v.; Ivan Krušala, sa čuvenom anabazom do Kine; Marko Car; Bogomir Aćimović Dalma, svjetski čovjek, skončao u mizeriji 1964. g. u Londonu...
I noviji pisci: Mihailo Lalić, s dirljivim, možda svojim najboljim djelom: Epistolae seniles (staračke poslanice); Radonja Vešović; Vida Ognjenović, koja je, poput svog rođaka Mirka Kovača, najviše i najvrednije dala u prepisci i putopisu; Miroslav Đurović; i dr.
Zaplet i rasplet
Ima pisaca koji se, dakle, rode ne zato da opišu neki ljubavni zaplet ili smrt suparnika; ne da pecnu savremenike u jetkoj satiri ili izveličaju u panegiriku; ne da slave pobjedu svog naroda na bojnom polju, poput Tolstoja, ili kritziraju pogrome sunarodnika poput Hermanna Brocha...
Ima pisaca kojima nije primarni cilj da se prehrane sadašnjošću, ugoje od neiskrene ironijske distance prema istoriji i politici (Krleža); ima pisaca koji ove stare koke sklanjaju na sporedni kolosijek (Brian O’Nolan, alias Flann O’Brien), ili pak, konkretno koku-istoriju, učine suvišnom za izvjesno vrijeme (Kafka).
Ima, dakle, pisaca koji se pojave zato – dolazimo do Zanovića – da bi iskušali doba u kom žive svojom smrću u žanru melodrame. Bilo bi neumjesno gurati ga po svaku cijenu u 20. vijek, možda isto kao prećutati ga u 18-om.
On spada u ljude koji se sporadično književnim poslom bave, no uprkos svemu on jeste svjedodžba o 18. stoljeću, a zamisliv je i u postmoderni. Nema osnova svrstati ga u antologiju pisaca brzih na megdanu, poput Villona, Puškina ili Queveda, no ima svrstati ga u najuži izbor falsifikatora.
Ne znamo da li je lično poznavao Voltairea, izgleda jeste, jer ga predstavlja kao prijatelja
Upoznao je Rusoa (Rousseau) i dopisivao se s njim. Preveo je njegovu monodramu Pigmalion, čak je štampao dvaput, jednom zasebno i drugi put u okviru svojih Operae diversae: „moj Pigmalion“.
Ne znamo da li je lično poznavao Voltairea, izgleda jeste, jer ga predstavlja kao prijatelja. Objavio je, između ostalog, L’Horoscope politique de la Pologne, tobože na Cetinju 1779, iste godine kada je pruskom prestolonasljedniku uputio svoj Epitre Poetique.
Laž je on potezao u sasvim dovoljnim količinama, ne samo za pjesnika nego i komediografa, iako za vještinu ovog drugog nije našao vremena. Kao ni da upozna svoje velike savremenike: Lakloa (Pierre Choderlos de Laclos), Bomaršea (Beauamrchais) te, najzad, svjetski događaj u kom je ovaj Budljanin morao učestvovati da je bilo minimalne odgovornosti istorije prema zaslužnom pustolovu iz Babindola: Révolution française.
Stefan, „ljubitelj čovječanstva“, skončao je samo tri godine prije ovog francuskog događaja, koji je promijenio Boga sasvim malo ili nimalo, a čovjeka u priličnoj, premda ne i dovoljno vaspitnoj mjeri.
Sahranjen je sa sumnjivim zakašnjenjem, s obzirom na junske sparine g. 1786, mjesec dana nakon navodnog samoubistva.
Gradovi, u kojima umjetnik ostavi svoj život, definitivno ga određuju, kaže Kavafis za svoju Aleksandriju, gdje je proveo život u grčkoj dijaspori družeći se s privlačnim muškarcima svih rasa: proćerdao si ga tu – i zauvijek! Ima pisaca koji se pojave samo zato da bi zbunili premorene istorije književnosti. Zanović je taj
Bonus video:
