Marija Perović je prva žena iz Crne Gore koja je postala filmski i televizijski reditelj. Ona je jedna od troje reditelja koji su pokrenuli savremenu kinematografiju kod nas. Nakon filmova “Opet pakujemo majmune”, “Gledaj me” i još nekoliko projekata, skoro 10 godina nije stvarala. Vratila se nedavno sa mini-serijom “Grudi” koja se emitovala na Radio-televiziji Crne Gore, a za “Vijesti” otkriva da sa radom nastavlja.
Da li ste imali neka očekivanja od serije na početku i da li su ona ispunjena?
Mnogo se razlikuju očekivanja na početku snimanja i na prapočetku koji je bio 2010. godine. To je bilo blisko mojoj proslavi 20 godina mature i onda je ostalo u vazduhu, jer sam ‘ganjala’ druge projekte. Kada je raspisan konkurs, shvatila sam da moja prvobitna ideja može da bude dobar povod da se priča desi. Glavni motiv je bio intimno vezan za priču. Poslala sam tekst Dubravki Drakić koja, kad ga je pročitala, pozvala me je u 2 sata nakon ponoći i samo rekla: ‘Izvini, morala sam da te zovem, jer ti ovo moraš da snimiš’. To je bio pravi input. U startu su očekivanja bila skromnija, jer od “Gledaj me” nijesam ništa konkretno radila u ovom poslu. Međutim, kako sam slala ljudima tekst i kako bi ga oni prihvatali, tako su i meni porasle ambicije. Dalje su rasle i kada su ljudi vidjeli grubo montiranu seriju, materijal kojim smo raspolagali, kao i u toku samog snimanja i pripreme.
Serija se tiče konkretno žene i jedno je od prvih ostvarenja, kako je Dubravka Drakić ranije spomenula, u kojem žena nije manje vrijedna. Da li biste rekli da serija ima neku feminističku notu?
Ja, kao Nikšićanka iz intelektualne, malo konzervativne i malo ljevičarske porodice, dugo sam potencirala to da ja podržavam i jesam za prava žena, ali nijesam feministkinja. Nakon nekog vremena, shvativši da žena zaista jeste tretirana kao manje vrijedna ne samo u Crnoj Gori već i u svijetu, jer je sličan položaj žene kako u SAD tako i u Nikšiću, shvatila sam da u suštini jesam feministkinja. Svjesna sam da je ženama teže nego muškarcima, i kroz lično iskustvo, pa onda mogu da kažem, sa dozom ponosa, da mi je drago što je ovdje fokus na ženi i što su i muški likovi u seriji feministi.
Kako biste opisale junake ove serije?
Junakinje u seriji se drže i ženskih poslova, ali govore ono što žene inače ‘ne smiju’ da kažu, a to je i da imaju probleme koje svaka žena ima, od onih sa djecom, pa do toga da žele odu kod frizera ili biraju haljine. Junakinje u seriji ne kriju da im treba vrijeme za čitanje ili vrijeme da se poljube ili, kako se to kaže - smuvaju sa nekim frajerom. To je ono što svaka žena i svako biće želi, samo je problem što kada to kaže muškarac, mnogo je prihvatljivije i normalnije. Pozitivan duh, ovdje u liku mušarca koji spaja sve tri junakinje, donosi priča o prijateljstvu i o spremnosti da se ljudi međusobno podrže, a to nam je svima neophodno, u ovom i ovakvom vremenu. Posebno sam oduševljena reakcijama, komentarima i potvrdama koje pokazuju da je publici trebalo nešto ovako.
Jeste li namjerno doveli u fokus tematiku vezanu za kancer dojke ili se to razvilo kasnije?
Ne, nije bilo namjerno. Nekako se svaki moj projekat tiče vremena u kojem živimo, tiče se tranzicije i nemogućnosti da se život živi punim plućima. Jednom prilikom, sličnoj seriji, shvatila sam da ako ja ne budem pričala o tome ili ljudi slični meni nastave da ćute na tu temu, onda je to veoma loše.
Okupili ste ljude koji nijesu samo Crnogorci, i to one glumce koji su ostvareni u svojoj profesiji i poznati javnosti, a pružili ste priliku i mladima da sa njima sarađuju na ovom projektu. Kako je došlo do te saradnje?
Ja sam, na sreću ili žalost, odrasla u državi koja se zvala Jugoslavija i to mislim na onu Socijalističku Federativnu Republiku. Pored toga, ja sam Crnogorka i volim svoju državu i gdje god da radim sa ponosom je predstavljam. Ipak, kada razmišljam o nekom kulturnom proizvodu, još uvijek razmišljam jugoslovenski. Mislim da je to veliki kapacitet, stoga, pratim kulturne scene svih država bivše Jugoslavije. To sam uradila planski, a tako su i motivisani likovi: junakinje su završile školu u toj bivšoj zemlji, pa je jedna otišla u Split, druga u Beograd, a treća ostala u Nikšiću. Zbog svega toga serija ima taj nostalgični prizvuk vremena kojeg više nema. Imam teoriju da je moja generacija ostala u nekom međuprostoru, iako je svaka, na neki način, stradala zbog posljednjih 20 godina. Ipak, mi smo bili spremani za neko drugo vrijeme, a desilo nam se totalno suprotno. Mladima je, uslovno rečeno, lakše, jer se ne sjećaju tog vremena, a onim starijima je takođe lakše jer su lijep ili veći dio života proveli u toj državi koje više nema. O tome jesam razmišljala i prije snimanja i nije se desilo slučajno. Smatram da je jedna od osnovnih vrijednosti reditelja ako može da okupi dobre saradnike i pusti ih da sami pričaju svoju ulogu.
Koliko je društvo izgubilo ili dobilo nakon što je Jugoslavija nestala?
Sa jedne strane se mnogo dobilo, pogotovo u Crnoj Gori. Pričam konkretno iz svog ugla, pa ću istaći da je pitanje da li bi Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju uopšte postojao da je bilo drugačije. Kulturna scena u Crnoj Gori je dobila, ali i kulturna scena Jugoslavije je dobila, iako Jugoslavije više nema. Vjerovatno se drugačije ne bi znalo za Jelenu Đokić, Andriju Miloševića, Ivana Salatića, Dušana Kasalicu, a svi su završili fakultet na Cetinju. Dobilo se i sa aktivnim pozorištima. Uvijek se, naravno, mogu naći mane, ali ja tvrdim da mi jesmo na nivou regiona. U socijalnom kontekstu moja generacija nije izgubila, jer mi brzo pravimo veze i nalazimo se. Podrazumijeva se da ćete uvijek naći sebi slične na ma kojoj adresi. Sa druge strane, mnogo se izgubilo. Današnja birokratija, meni makar, daje osjećaj kao da smo u nekom Kafkinom romanu.
Mlađe generacije su izgubile. Njima kao da je jednako daleko i nezanimljivo sve ono što je van njihove zone komfora. Mislim da bi prava stvar bila natjerati ljude da putuju i da upoznaju razlike i svijet u svom punom kapacitetu, iako smo tu još uvijek inertni i tromi, što je i mana novog vremena. Takođe, mislim da Crnogorci sada više putuju nego za vrijeme Jugoslavije, tako da ne znam kako da konkretno odgovorim.
Ja sam voljela Jugoslaviju zbog Kviskoteke, “Jugoplastike”, “Partizana”, zbog filmova, školskog programa, zbog Radio-televizije Beograd, zbog romana, knjiga, zbog slobode koju je Jugoslavija imala i zbog dobrog balansa između Zapadnog i Istočnog bloka. Da li je tako nešto danas ostvarivo ili realno, ne znam. Da li na nekim novim osnovama treba da rušimo barijere i pravimo kontakte, takođe ne znam.
Napravili ste malo veću pauzu kada je Vaš kinematografski angažman u pitanju. Da li su Vam, nakon snimanja serije “Grudi”, porasli apetiti za buduća ostvarenja, imate li nekih planova?
Prije svega, moram da završim film baziran na ovoj priči, to moj prvi sljedeći zadatak. Postoje dvije priče sa kojima se već dugo borim i koje su dobile podršku Ministarstva kulture, a vezane su za moj drugi grad - Herceg Novi i Boku, a postoji i jedan projekat kojim sam aplicirala za podršku Filmskog centra Srbije.
Zašto sam napravila pauzu... Nekada se u životu zapitate, baš kao i junakinje ove serije, da li sam nešto propustila, gdje sam pogriješila. Tako sam shvatila da sam neke trenutke propustila zbog previše rada, pa sam tako pokušala da ih, tokom tih 10 godina, nadoknadim, međutim u pogrešnom vremenu i na pogrešan način. Taj period ne volim da nazivam pauzom jer čovjek ovaj posao živi. Pauza je u ovom poslu neoprostiva. Ipak, i tokom tog mog perioda su se skuvali neki projekti.
Možete li uporediti odnos prema umjetnosti, filmu, kinematografiji u Crnoj Gori i inostranstvu?
Možemo reći van Crne Gore i u njoj. Užasno je smiješno. Ja sam bila jedna od troje koji su pokrenuli taj savremeni crnogorski film. Filmski centar Crne Gore je u velikom naletu, iako postoji tek godinu i po dana, prepoznat je kao jedna kvalitetna i dobra institucija u inostranstvu. Ali ako ste iz Filmskog centra Srbije onda imate na šta da se naslonite, a to je izuzetno dobar jugoslovenski film u kojem je radilo mnogo umjetnika iz Srbije. Isto je i u Hrvatskoj sa HAVC-om... Jedino mi nemamo taj istorijat. Mi se jedino možemo osloniti na Živka Nikolića koji je veoma bitan i značajan, ali i tu se studenti pitaju zašto na dvd-u piše “Lepota poroka”, a ne “Ljepota poroka”. Stvar je u tome što je producent iz Srbije.
Živko Nikolić je neko ko se svom suštinom i pričom bavio Crnom Gorom. Dobro je što danas ljudi koji žele da rade mogu da se vrate u Crnu Goru, da dođu ili da ostanu, i ovo je prvi put da se to dešava. Iako nemamo na mnogo čemu da se oslonimo, velika je stvar što imamo šansu da napravimo nešto veliko i u Crnoj Gori, a to se već i dešava.
Da li biste za sebe rekli da ste neko ko se Crnoj Gori vraća, nije nikada ni otišao ili biste kazali da ste otišli iz naše države u želji za ambicijom?
Kad sam studirala Dramski fakultet u Beogradu nikada se nijesam bavila beogradskim pričama. Nijesam ni crnogorskim u smislu da sam išla ili govorila o selu, niti je ijedan moj lik ikada nije nosio crninu. Razmišljala sam šire. Sve ono što je Crna Gora i što je lijepo u Crnoj Gori je dio mene i to sam ja, tako da ne mogu reći ni da se vraćam niti da sam ikada otišla. Kada sletim na podgorički aerodrom, iako zvuči patetično, meni zamiriše Mediteran i osjećam da sam došla kući, iako je Nikšić moj grad, a ne Podgorica. Kako idu godine to je izraženije, čini mi se, kako stanem nogom u našu državu, ja sam kući i tu me sve više nervira, više pogađa, do svega mi je više stalo, tu sam i stroža i sklonija da kritikujem više nego negdje drugdje.Nikšić je grad u pravom smislu te riječi, sa ljudima širokog srca
Koliko Vam je Nikšić pružio prilikom snimanja?
To je moj Nikšić. To su moji ljudi koji su sada po svijetu ili kući, a kojima sam se uvijek ponosila. Ja sam ljudima bivala nespojiva sa Nikšićem jer su ga vezivali za nešto drugo i zbog toga sam sebi uvijek davala zadatak da prikažem pravi Nikšić, grad koji je baš grad u pravom smislu te riječi i grad u kojem su ljudi baš pravi ljudi. Od građana i od mlađih, koje slabo znam, naišla sam na široko i otvoreno srce - to su ljudi u Nikšiću. O institucijama ne bih pričala, jer nijesam imala neku podršku ali se nadam da će se to promijeniti jer u Nikšiću ima puno kvalitetnih mladih ljudi, a čini mi se nekako da ni za njih Opština Nikšić nema dovoljno razumijevanja. Čak to nije ni razumijevanje, već ih prosto ne prepoznaje, nebitno im je, ne pokušava na bilo koji način da ih podrži. Ne treba Nikšić da veže mlade, jer kako umjetnost, tako je i život komunikativan i ide van granica, ali opština ne daje za važno to što su ti dobri ljudi i umjetnici odrasli i formirali se u tom gradu.
Pored podrške opštine, šta Vam teško pada u Nikšiću?
Jedna od stvari koja mi dosta teško pada je to što nigdje kao u Nikšiću vi ne čujete svaki put kada se vratite da je vaš neko umro. Nikšić je grad u kojem je odlazak na sahranu još uvijek društveni događaj i u kojem je sramota ako ne odete na saučešće. Još uvijek se ide u svaku kapelu, bilo da znate ili ne znate ljude. Nikšić važi za urban grad rokenrola i, bez lažne skromnosti, Nikšićani slušaju dobru muziku, oni čitaju i stvaraju, a sa druge strane je to sredina koja ne razmišlja o napretku već robuje tradicionalnom, što je nekada dobro, nekada loše. Zaista, ta kapela u Nikšiću je lijepa, jer i kapela to može biti. I groblje je u Nikšiću lijepo, jer je i to dio grada. Ali onda vidite sređene žene koje cvijeće kupuju samo onda kada nekoga nema.Mladima ne treba lomiti sujete
Iz Vaše perspektive, kao nekoga ko se bavi i radom sa mladima, koliko je bitno u društvu pokrenuti teme koje nijesu tabu, ali nijesu ni svakidašnje i nijesu dovoljno zastupljene?
Sa mladim ljudima komuniciram jednostavno i direktno. Smatram da je moj zadatak, kao nekoga ko je pedagog, da skrenem pažnju na ovakve teme. Moj princip je da mladi treba slobodno da misle. Ne moramo imati iste stavove, ali je važno da svako ima argumente za svoje stavove. Drugi dio na koji im skrećem pažnju je da stvar zanata nije stvar stava i da postoje pravila koja moraju naučiti, a koja mogu rušiti kada sazru i postanu majstori tog svog zanata. Treća stvar je da bez obzira na dostupnost medija i pretraživača, mogućnost da ‘pljunete’ po nekome ili nečemu je velika, ali je hrabrost nikad manja. Na društvenim mrežama se ništa neće promijeniti - treba javno i u društvu djelati. Prirodno je i logično da je mladost nezadovoljna i da mladost nema ambiciju da radi od 9 do 5. Prirodno je i logično da mladost želi da radi, a čini mi se kao da današnje generacije ne znaju šta žele. Imam sreću da radim sa malim brojem studenata i nekako ih sve znam po duši, iako se često pravim distancirana, da bih sačuvala njihove sujete. Umjetnici, mladi ljudi, svi moraju imati sujete i ne smijemo ih lomiti jedni drugima. Uprkos tome, u mentorskom odnosu koji imam sa njima često poželim, ne bukvalno naravno, da ih počupam za uši, da ih izgrdim ili da ih previše pohvalim. Taj odnos je neposredan i direktan. Ako na nečemu radim sa njima to je da razgovaramo o temama koje ih se tiču i trudim se da nestane strah, pa makar taj strah od fakulteta. Bitno je motivisati studente da iskoriste maksimum svoje slobode koja će im biti oslonac i temelj za dalje.
Da li je situacija koja se tiče mladih ljudi slična i u inostranstvu?
Mladi su danas svuda manje aktivni ili manje hrabri. Čini mi se da su sve te ideje za promjenama i za boljim životom iscrpljene u gomili digitalnih mogućnosti i tehnologija zbog kojih nam se čini da živimo jedan ispunjen život, a zapravo smo zaokupljeni svim nekim stvarima kojima ne bi trebalo da se bavimo. Danas nam je sve dostupno ako samo otvorite neke prozore na internetu.
Sa druge strane, mislim da su te stvari svuda slične. Neki političari mnogo mudriji i iskusniji od nas, običnih ljudi, na svjetskom nivou su iskoristili digitalne tehnologije, tabloidne novine da skrenu pažnju na neke druge sadržaje koje su ljudi jedva dočekali. Nije toliko ni do ponude, mnogo toga je do nas, ljudi. Ono što je odraz našeg mentaliteta je to što se ovdje ne zna kad ste odrasli, pa ni kada napunite 40 godine.
Bonus video:
