U "Isijavanju" (1977) Stivena Kinga imamo zbivanje čija se fiktivnost sigurno može transponovati u neki vid analogije prema najnovijem Kingovom naslovu, Doktor Slip, koji je ujedno i "nastavak" pomenute sage o ukletoj porodici Torens.
Dva alkoholičara, Džek Torens i Al Šokli, solventni prijatelj iz Vermonta koji je Džeku nabacio posao nastojnika u hotelu Overluk, u Koloradu, poslije još jedne teške pijanke pri povratku kući udaraju u biciklo na mračnoj magistrali, time ovaplotivši najveći strah nekog alkosa - da zbog totalne neuračunljivosti liši života drugu osobu. Dva čovjeka su ipak dovoljno prisebni da upaljenim baterijama naredna dva sata pretražuju okolinu kako bi pronašli tijelo.
Nekim čudom, od bicikliste nema ni traga. Doktor Slip je nalik ovoj nezaboravnoj sceni: nešto se sigurno dogodilo - neko je čuo eksploziju! - te jedino što fali jesu krhotine kojih naprosto nema.
Isijavanje, Kingov možda najpoznatiji roman, je ništa manje priča o duhovima koliko je i ep o Džekovoj borbi sa alkoholizmom i čovjekovoj mentalnoj dezintegraciji; Džek je propali pisac i još propaliji otac. I sve dok Džek Torens ne dobije zimski posao u hotelu Overluk, gdje je planirao da napokon raskrsti sa pićem i ponovo počne sa pisanjem, alkoholizam - odn. nedostatak alkohola - naveliko će ga povući ka pragu ludila.
Ukleti hotel će samo da ga gurne preko tog praga. Petogodišnji sin Deni, dječak koji, osim epileptičnih napada, posjeduje i moć "isijavanja", otkriće i da Overlukov glavni kuvar, Dik Haloran, posjeduje istu moć prekognicije, telepatije i čitanja misli. Haloran će biti prva osoba koja će Deniju da objasni šta je to isijavanje.
Problem sa tim Kingovim klasikom je u neku ruku dvojak. Posljednja trećina se sastoji od puke i sugestivne filmične dinamike koju u prozi skoro nikada nije moguće dovoljno dobro predstaviti, a da izazove emocije nalik onima koje doživljavamo dok čitamo o porodici Torens i njihovim porodičnim traumama.
Isijavanje, Kingov možda najpoznatiji roman, je ništa manje priča o duhovima koliko je i ep o Džekovoj borbi sa alkoholizmom i čovjekovoj mentalnoj dezintegraciji
Na mahove isforsirane i suviše generičke scene kao što su Haloranov dolazak iz Floride, zatim nesreća sa "artičkom mačkom", sniježnim vozilom prilikom vožnje ka hotelu, pa napadi skulpturisane žive ograde dok čovjek prilazi samom hotelu... ili gnjevni Džek koji, sa ranom na glavi, puzi prema povrijeđenoj supruzi Vendi koja se pak jedva vuče istim stepenicama - na papiru prosto nisu uzbudljive kao što bi bile (kao što i jesu bile!) na filmu.
Uostalom, nije tajna koliko je većina Kingovih svršetaka prokreacija razvodnjene generike u tipičnom biblijskom manirizmu sukoba dobra i zla. U jednom trenutku King nemušto i veoma neočekivano svu krivicu Džekovog ludila svaljuje na Overluk, odnosno na svog sina. Jer ako živa ograda može da nasrne na Halorana ili na Denija sa mogućnošću da ih usmrti, i ako jedan duh iz Overluka, Delbert Grejdi, može da otvori vrata ostave u kojoj je zaključan Džek, kako to da čitavo zdanje nije uspjelo u silnom pokušaju da zaustavi jednu smrtnu majku i njeno dijete?
Odgovor je: zbog Kingove vještine da ispriča fascinantnu priču. Kao što mnogi zamjeraju Kubrikovom rješenju da ubije Halorana na filmu (čim se pojavi u hotelu kao spasitelj), identične stvari se na isti način mogu zamjeriti i Kingu. Naravno, uvijek će postojati neko ko će se neće složiti sa pojedinim autorovim/rediteljevim rješenjima. Jedini problem potpisnika ovih redova je što je i te kako vjerovao u Torensove kao likove, a pogotovo u njihove nevolje sa velelepnim Overlukom - ali samo do jedne tačke.
Naime, prvih 210 strana romana "Isijavanje" (od 447 koliko inače broji prvo izdanje) sigurno predstavljaju nešto najbolje što će King napisati, savršen roman u svakom književnom smislu, a od čega skoro ni promila nećemo zateći u Doktoru Slipu, koji više nalikuje bestselerima potpisanim od strane štancujućih autora kao što su Džejms Paterson i Klajv Kasler.
Dakle, da je Stiven King bio u mnogome gori pisac, "Isijavanje" bi bio efektan palp hororčić koji bi se nakon čitanja ubrzo i zaboravio. Problem je što je vrhunska naracija tog romana naizgled najedanput zamijenjena dinamičnim palpom koji navodno treba da se guta kao voda. No, u određenim momentima, ti gutljaji postaju veoma naporni.
Kao što je jednom naveo Aleksandar Bečanović, "rijetko ko tako dobro opisuje tipično američku nižu (srednju) klasu i njihovu skoro grozomornu socijalnu problematiku kao Stiven King". Ono što King s vremena na vrijeme jednostavno ne umije da predstavi jesu upravo krajevi, po prirodi haotični i spektakularni; filmski, repetitivni; katkada banalni i infantilni.
Zatim postoje i famozni nesporazumi oko Kubrikove adaptacije romana. U pogovoru Doktora Slipa, King piše da mu još uvijek nije jasno šta to ljudi nalaze da je stravično u Kubrikovom istoimenom filmu (valjda je zato 1997. i snimio mini-seriju gdje je doslovno adaptirao i režirao sopstveni roman). Primarni Kingov problem sa Kubrikovim filmom je što se već od prve scene nazire da je Džek Nikolson kao Džek Torens - mahnit čovjek.
Možda u tome leži zrno istine (jer Nikolson nepobitno ima harizmu R.P. MekMarfija iz Leta iznad kukavičijeg gnijezda), međutim, pritom nikako sa uma nemojte smetnuti ni Kingov književni predložak.
Kingov Džek Torens u suštini JESTE lud čovjek. On je alkoholičar koji i kad ne pije doživljava nekontrolisane izlive bijesa i to je jače od njega; on svako malo mora da čisti vodu sa usana od žeđi za alkoholnim pićem i apsolutno je svjestan toga; jednom prilikom je Deniju, ne bi li ga smirio, slomio ruku; dok je, sasvim trijezan, svog učenika, studenta Džordža Hetfilda, umalo nasmrt isprebijao pred brojnim svjedocima. Zar treba još primjera?
Štaviše, Isijavanje bi bio jedan od najboljih proznih horora, ništa manje nego što je to Džejmsov Okretaj zavrtnja, da su - na primjer! - duhovi bili posljedica Džekovog delirijum tremensa i Denijevih epileptičnih halucinacija (dobar dio romana bespogovorno može da se čita i na ovaj način). Čak i Haloran na početku kaže malom Deniju, kad je riječ o duhovima: "To su samo ružne slike na koje ne bi trebao da obraćaš pažnju. Samo zatvori oči i kad ih otvoriš njih više neće biti."
Isprva tako doista i bude. Kubrikova adaptacija Isijavanja, uz sve svoje mane dabome, skoro da ne može biti bolja. Nećemo sada uzimati u obzir rediteljev simbolizam koji možda stavlja na znanje da je Stenli svjesno snimao horor-film - o braku.
(Foto: Beta/AP)
Nastavak Isijavanja
"Doktor Slip", nakon svega, treba da predstavlja nastavak Isijavanja. Kako je to u velikoj mjeri nelogično, jer se Overluk pretvorio u "pepeo i kosti" zajedno sa Džekom Torensom, ostaje samo da se radujemo što ćemo konačno vidjeti kako ostatak života provodi Deni Torens, zbilja izuzetan protagonista. U startu, koji bezmalo podsjeća na film Noć vještica 2, direktno produženje Karpenterovog remek-djela, saznaćemo da Doktor Slip ipak jeste nastavak, samo u raskošnom stripovskom smislu kako to inače može da ponudi razigrani internet-senzibilitet 21. vijeka.
Saznaćemo da je - iako toga nema u Isijavanju - Haloran poslije događaja iz prvog romana, naučio sada već 8-godišnjeg Denija kako da se suočava sa duhovima koji budu krenuli za njim. Da, dobro ste pročitali.
Duhovi iz Overluka, u ovom slučaju mrtva žena iz sobe 217, iako to do sada nije praktikovala, pratiće Denija gdje god on živio i pojavljivaće se na mjestima gdje se prvobitno prikazivala u Isijavanju; tako će se 60-godišnja g-đa Mesi stvoriti u Denijevom kupatilu na Floridi, u kadi, i sa sobom će svakog puta ostaviti neki dio sebe u vidu sluzi ili parčeta trulog mesa.
Ako ovo imamo na umu, razumjećemo zbog čega je Doktor Slip pravi nastavak - iz prostog razloga što je Deni Torens postao neka vrsta superheroja i što smo sada u prilici da ekskluzivno pratimo samo njegove natprirodne pustolovine.
Inače, lako je primijetiti da su glavni muški likovi u posljednja dva obimna Kingova bestselera, "Pod kupolom2 (2009) i" Dalas '63.2 (2011), ništa manji nomadi, (bezmalo preuzeti iz telenovela) koji dolaze u malu zajednicu gdje pronalaze novi život
Kod Kinga obično sve kreće od gena naslijeđenih od roditelja. Stariji Deni Torens tako slijedi lekcije vlastitog matorca, Džeka, isto kao što je Džek slijedio lekcije svog problematičnog oca. Kad je Deni odrastao, odao se alkoholu (vremenom je shvatio da mu mamurluk umanjuje isijavanje) i, povremeno, drogama. Tako se uglavnom seli se iz grada u grad, u potrazi za poslom. Pratićemo njegovo putešestvije nekoliko decenija, sve dok se ne zaustavimo u današnjici.
Prilikom dolaska u Tinitaun, u Nju Hempšajru, čovjek koji mu ponudi posao nagovoriće ga da posjećuje sastanke udruženja anonimnih alkoholičara. Isto tako, Deni će raditi u domu za stare kao ispomoć. Tamo će pomagati ljudima na samrti da što lakše dočekaju kraj (otud je postao "doktor za spavanje"), a pojedinim prijateljima će pomoći da pronađu izgubljene stvarčice, kao što takođe radi još jedan Kingov vidoviti lik, Pit More, u romanu "Zamka za snove2 (2001).
Inače, lako je primijetiti da su glavni muški likovi u posljednja dva obimna Kingova bestselera, "Pod kupolom2 (2009) i" Dalas '63.2 (2011), ništa manji nomadi, (bezmalo preuzeti iz telenovela) koji dolaze u malu zajednicu gdje pronalaze novi život.
Poznati Kingov pripovjedački mehanizam je da objedini grupe protagonista u odstupnici od svenadirućeg zla. U "Isijavanju" je Deni, prema Haloranovoj tvrdnji, imao najjače isijavanje čovjeku znano (samim tim, dječak je uspio mislima iz Kolorada da ga dosegne u Floridi).
U "Doktoru Slipu" upoznaćemo osobu sa jačim isijavanjem, čak i telekinezom. Abra Stoun će još kao usvojena desetomjesečna beba svoje roditelje upozoriti na tragediju 9/11 u Njujorku. Dok je još bila u kolijevci, mislima će "otjelotvoriti" The Beatles melodiju koju njena majka često svira na klaviru (omiljena joj je "Not a Second Time"), a drugom prilikom će na svakom TV-kanalu u stanu staviti da se daju Simpsonovi.
U haotičnom raspletu, 12-godišnja Abra će poslužiti kao što je poslužio Dudits, telepata sa Daunovim sindromom, u pomenutoj Zamci za snove. Čak ćemo zateći i jednog mačka, Ezija, sa moćima da nasluti smrt bolesnih ljudi. Zlo će ovog puta predstavljati sekta besmrtnih, perverznih vampira, koji u kamp-prikolicama idu Amerikom ne bi li pronalazili osobe poput Abre, i hranili se njihovom energijom (vrlo slično filmu Mjesečari Mika Garisa, čiji je scenarista bio King). Da bi simetrija između dva romana bila potpuna, sekta će da se utabori na mjestu gdje je nekada počivao hotel Overluk.
Poslije 36 godina otkad je objavljeno Isijavanje nije teško uvidjeti na šta se svela nekadašnja žanrovska klasika. Na amalgam djetinjastog fentazija i jeftine krvoliptale strave sa protagonistima preslikanih sa traljavih popularnih SF/horor TV-serija kao što su "Lost", "Fringe", "Heroes", "Walking Dead", "Falling Skies" i "True Blood", a koji naizgled nesvakidašnjom inovativnošću možda treba da podsjeti na ili da postane nova verzija Kerolove Alise itsl.
Bez obzira što se žanrovska kritika neće složiti s tim, Stiven King je očito napisao još jednu marginalnu i razvučenu C-knjigu čiji bi sinopsis daleko bolje pristajao scenoslijedu nekog stripa ili scenariju za mini-seriju.
Sjetite se da je Isijavanje bio njegov treći objavljeni roman; Doktor Slip je pedeset šesti. Izgleda da je umijeće što je očito greškom iskazao u fantastičnoj noveli "1922" (iz zbirke Full Dark, No Stars, 2010), ili u posljednjim valjanim djelima kao što su Vreća kostiju (1998), Srca u Atlantidi (novele; 1999) i Iz Bjuika 8 (2002), toliko duboko zakopano u njemu da mu se više ne nalazi ni nadohvat pera.
Galerija
Bonus video:
