Njegoševa nagrada dodijeljena velikom slovenačkom i evropskom pjesniku Tomažu Šalamunu zasigurno spada među najmanje sporne odluke svih dosadašnjih žirija za ovo prestižno priznanje, a što nije nevažno, budući da su odluke o dobitnicima Njegoševe nagrade nerijetko pratile žestoke polemike, a ponekad i neslaganja dijela javnosti. Tomaž Šalamun je, nakon Josipa Vidmara (1981), drugi Slovenac ovjenčan ovom nagradom.
Njegoševu nagradu su do sada dobili - Mihailo Lalić (1963), Miroslav Krleža (1966), Meša Selimović (1969), Branko Ćopić (1972), Blaže Koneski (1975), Oskar Davičo (1978), Josip Vidmar (1981), Desanka Maksimović (1984), Borislav Pekić (1987), Dobrica Ćosic (1990), Stevan Raičković (1993) i Matija Bećković (1997). Nakon toga uslijedila je “kriza” nagrade, koja je za posljedicu imala višegodišnju polemiku o profilu nagrade, pa je naredna dodijeljena tek 2009. godine, prvi put u nezavisnoj Crnoj Gori, a dobitnik je postao Mirko Kovač, za knjigu priča “Ruže za Nives Koen”.
Bilo je jasno, naime, da je u “prvoj fazi” Njegoševa nagrada bila neodvojiva od književnog konteksta one velike Jugoslavije, pa je nestankom tog konteksta i te realnosti, nagrada morala biti redefinisana. Kao prirodan prostor za nagradu koja nosi ime najvećeg južnoslovenskog pjesnika, odabran je upravo regionalni, južnoslovenski prostor, koji je ovaj put uključio i bugarsku književnost. Ali i pisce iz Crne Gore koji pišu na albanskom jeziku.
“Tomaž Šalamun je jedan od najistaknutijih slovenačkih i evropskih pjesnika i lider istočnoevropske avangarde. Rođen je u Zagrebu, a odrastao u Kopru. Na Ljubljanskom Univerzitetu je diplomirao istoriju umjetnosti. Dobitnik Fulbrightove stipendije, vanredni profesor na univerzitetima u SAD-u. Autor je četrdesetdvije zbirke poezije, objavljenih u Sloveniji; preveden na dvadeset jezika svijeta i dobitnik mnogih književnih nagrada, među kojima su: dvije Prešernove nagrade, Evropska nagrada za poeziju u Minsteru, u Njemačkoj i Zlatni vijenac Struških večeri poezije u Ohridu", navodi se u saopštenju Minsitarstva.
Evo kao slovenački pisac i kritičar Jurij Hudolin vidi pjesničko mjesto najnovijeg laureata Njegoševe nagrade: “Tomaž Šalamun našao se u priči o slovenskoj poeziji sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Njegova književna pojava i karizma odmah su uzbudile slovensku javnost; zbog glasovite Dume tadašnji su ga vlastodršci zatvorili. Tomaž je jedan od rijetkih slovenskih književnika koji svoje uzništvo nikad nije zlorabio ili stavljao na velika zvona. To ujedno na tadašnjeg školovanog mladića nije utjecalo u tolikoj mjeri da se odrekne svoje hektične artikulacije.
Šalamunove knjige prevode se još od sedamdesetih, dobija priznanja, divljenje kritičara i pjesnika...
Nakon Dume uslijedilo je nekoliko zapaženih objava u časopisima te naposljetku, u vlastitoj nakladi, Poker. Ta je knjiga jamačno jedna od najvažnijih pjesničkih zbirki u cjelokupnoj povijesti slovenske književnosti; to je zbirka koja je sve do danas zadržala nevjerojatan utjecaj na naraštaje književnika i kritičara, a potonji su zbog toga bili prisiljeni uvesti cijeli sustav novih termina. Da će Poker biti začetak nezaustavljivoga pjesničkog naleta “šalamunovštine” tada jamačno nitko nije mislio, ali autor je do danas objavio tridesetak zbirki poezije koje smo mi kao mali narod prigrlili i objavili u nizu uglednih edicija. Tom podvigu slovenskoga naroda i Šalamuna mogao bi pozavidjeti i bilo koji Nobelov književni slavodobitnik.”
Malo je pjesnika sa ex-yu prostora koji su imali tako jasnu i uzbudljivu recepciju na Zapadu. Šalamunove knjige prevode se još od sedamdesetih, dobija priznanja, divljenje kritičara i pjesnika...
“Šalamunova poezija već je od samih začetaka prodirala u inozemstvo; majstorsko zavlačenje u njedra stranih nakladničkih kuća, prijevod za prijevodom, sve je to za Šalamuna započelo ranih sedamdesetih, dok su istodobno pojedni tadašnji klasici slovenske književnosti dobijali tek pokoju časopisnu objavu u inozemstvu. Osim nedvojbene književne snage, Šalamun je korifej slovenskih pisaca i po načinu kako autor, iako govornik jezika pukih dvaju milijuna ljudi, može sam uspješno prodrijeti među strane nakladnike i časopise. Njegova se djela i danas prevode nezaustavljivo, pa je pjesnik svjedokom da stroj za percepciju i prevođenje njegove poezije radi sam od sebe”, piše Hudolin.
Kod Šalamuna postoji znak jednakosti između života i poezije, ili, kako to primjećuje Milavž Komelj u opsežnom eseju o poeziji Njegoševog laureata:
“Šalamun sve polaže na „čistu poeziju“; mogli bismo reći i na „apsolutnu poeziju“ u onom smislu kao što možemo da govorimo o „apsolutnoj muzici“. Svoju odbranu „čiste poezije“ doveo je do te tačke da jezik poezije doživljava kao svoj jedini stvarni jezik; ponekad izjavljuje čak i da je izvan njega nepismen.“
Diletanizam Ministarstva kulture
U saopštenju Ministarstva kulture o odluci da Šalamun bude laureat za 2013. godinu, ne navodi se ime knjige za koju je nagrađen, što je neobično, budući da se po statutu nagrade, nagrađuje “autor književnog djela koje je prvi put objavljeno u prethodne četiri godine na nekom od južnoslovenskih jezika, kao i na albanskom jeziku".
U periodu koji obuhvata ova nagrada (2009 – 2013) Šalamun je objavio tri zbirke poezije - Narobe svet je tudi svet (2010), Letni čas (2010) i Opera buffa (2011), kao i proznu knjigu Korporacija v 21 nadstropjih (2010). Ipak, žiri u zvaničnom saopštenju nije kazao samo jednu “sitnicu” – za koju knjigu je nagrađen veliki pjesnik.
Uvjereni smo da je svaka od navedenih knjiga mogla biti dovoljan razlog za nagradu, ali, već tradicionalni diletantizam crnogorskog Ministarstva kulture, morao se, na žalost, ukazati i ovaj put. Iz saopštenja Ministarstva saznajemo da će nagradu uručiti “predsjednik” Filip Vujanović “na Cetinju 12. novembra 2013”, ali ne i koja je knjiga nagrađena...
Bonus video:
