Krajem marta 2003, na početku rata u Iraku, jedinica Roberta-Roba Sarre, narednika mornaričke pješadije SAD, stražarila je Aš-Šatrom, gradom na jugu Iraka. Situacija je bila krajnje napeta.
Oružani sukobi nisu jenjavali a vijesti o napadima bombaša samoubica su svakodnevno pristizale. Jednog popodneva, dok je sjedio u vozilu okružen marincima iz svoje jedinice, Sarra je primijetio da im prilazi žena od glave do pete pokrivena crnom burkom (za razliku od nikaba, burka prekriva i oči).
Pod rukom je nosila torbu. Sarra je znao da islamistički gerilci koriste žene kao topovsko meso. Eksplozivi skriveni u torbama ili pod burkama bili su česta pojava.
Marinci su pokušali da je zaustave kako bi je pretresli, na što su imali ovlašćenje.
Vikali su na arapskom da stane, gestakulirali rukama i oružjem. Nije se obazirala, samo je produžila tromim korakom. „Tada sam rekao, OK, desiće se jedna od ove dvije stvari. Ili ćemo je sada upucati ili će ona nastaviti da nam prilazi, raznijeće se i pobiti sve momke. Stoga sam podigao oružje i naciljao“, ispovijeda se narednik Sarra u jednom intervjuu, tri godine kasnije.
Sarra je ubio ovu ženu. Prije nego što je povukao obarač bio je uvjeren da čini svoju moralnu dužnost, da spašava jedinicu užasne smrti ili, u najboljem slučaju, života teških invalida. Imajući u vidu ove činjenice, većina ljudi će reći da je Sarra učinio, s moralne tačke gledišta, dopuštenu stvar. Ulog je bio prevelik, a vremena premalo. Pod pretpostavkom da zaista nije bilo drugog načina, morao je da puca.
Nažalost, ovo nije sve što se dogodilo. Kada su marinci pretresli leš vidjeli su da ispod burke nema eksploziva. Štaviše, ironija sudbine je htjela da se u ženinoj torbi nađe i bijela zastavica. Uzevši u obzir nove činjenice, neki ljudi će reći da Sarra nije smio da puca. Ubio je nevinu osobu, počinio je zločin.
Ako vam je intuicija na strani onih koji kažu da je ubistvo u opisanim okolnostima dopustivo, bićete skloni da prihvatite gledište koje se u moralnoj filozofiji zove subjektivizam moralnih dužnosti. Ako imate suprotnu intuiciju, objektivista ste.
Subjektivizam i objektivizam u ovom smislu treba razlikovati od istoimenih pojmova kojima se označavaju gledište da istinitost sudova o moralnim pitanjima zavisi od osobe do osobe odnosno njemu rivalsko da su moralni sudovi objektivni iliti istiniti nezavisno od pojedinaca, društava ili vremena.
U slučajevima poput navedenog ovi pojmovi predstavljaju suprostavljene odgovore na pitanje što, s moralne tačke gledišta, smijemo ili treba da činimo kada su nam informacije ograničene.
Drugim riječima, što je moralno dopušteno ili obavezno kada nismo u mogućnosti da znamo sve činjenice a situacija ne dozvoljava da budemo pasivni? (Nije, dakle, protivrječno biti subjektivista u jednom a objektivista u drugom smislu.)
Po subjektivizmu, treba da činimo ono što vjerujemo da treba da činimo. Po objektivizmu, treba da činimo ono što treba da bude učinjeno, imajući u vidu sve činjenice o pojedinačnoj situaciji, bez ozbira da li ih znamo ili uopšte možemo da znamo. Subjektivizam je gledište da su moralne dužnosti ograničene našim znanjem, preciznije vjerovanjem, dok objektivizam negira da takve epistemičke granice postoje.
Većina ljudi ima i subjektivističke i objektivističke intuicije.
One stoga nisu od velike pomoći; potrebni su nam argumenti kako bi uvidjeli koje je gledište u pravu. Cilj debate nije samo da razgonetne slučaj narednika Sarre. Radi se o problemu s kojim se susrećemo svakog dana jer smo rijetko, ako ikada, u prilici da znamo sve činjenice o posljedicama naših postupaka.
Prije nego li razmotrimo argumente, potrebno je detaljnije odrediti subjektivizam. Kada bi svako vjerovanje ograničavalo moralne dužnosti, subjektivizam bi bio suluda pozicija.
Slika Marka Rotka (FOTO:botinok.co.il)
Da je, kojim slučajem, Sarra imao pouzdan način da sazna da žena nije bombaš samoubica (zamislite, recimo, da je imao tehnologiju koja mu omogućava da brzo i efikasno detektuje eksploziv) ali da je i dalje vjerovao da treba da je upuca, ne bi bilo sumnje da je počinio zločin. Stoga subjektivisti smatraju da samo opravdana vjerovanja, bilo istinita ili pogrešna, imaju ovu ulogu.
Kako razlikovati opravdano od neopravdanog vjerovanja je po sebi problematično pitanje. Ipak, ovdje je dovoljno da prihvatimo zdravorazumski kriterijum po kome je vjerovanje opravdano ako ste učinili, u granicama razumne zahtijevnosti, dovoljno da dođete do činjenica relevantnih da potkrijepite to vjerovanje.
Banalni primjer: ako vjerujete da će narednog dana padati kiša zato što ste tako čuli na televiziji a potom to potvrdili u novinama, pogriješili ste ako vrijeme bude sunčano ali ste pogriješili opravdano čak iako ste tačnu prognozu u principu mogli saznati na pouzdanijoj premda ne toliko poznatoj Internet stranici. Nerazumno je zahtijevati od ikoga da provjeri baš sve činjenice, posebno ako za to nema vremena ili mogućnosti. Vjerovanja, dakle, mogu biti opravdana a pogrešna.
Sve činjenice koje je Sarra posjedovao u kritičnom trenutku su ukazivale da mu se približava bombaš samoubica. Bez obzira što se ovo ispostavilo netačnim, subjektivisti tvrde da je Sarra trebalo da puca jer je opravdano vjerovao da je to ispravno.
Objektivisti kritikuju ovakav način razmišljanja tvrdeći da subjektivisti ne razlikuju dvije važne moralne kategorije: ono što nam je dopušteno ili obavezujuće (tj. što smijemo ili treba da činimo) i ono za što nas drugi mogu držati moralno odgovornim, u smislu da nas za to što činimo mogu s razlogom kuditi ili hvaliti. Ove dvije kategorije se nerijetko poklapaju, no, mogu se i razići. Ako ste, recimo, nekome nanijeli štetu nenamjerno, možda nije trebalo da to uradite ali vas sigurno drugi za to ne mogu kriviti (ili vas mogu kriviti manje nego ako ste istu štetu počinili s umišljajem).
Po objektivistima, pomenuta razlika objašnjava slučaj narednika Sarre. Kad god se ispostavi da je trebalo da postupimo drugačije nego što jesmo jer su nam informacije bile ograničene, postoji razlog da nas drugi manje krive ali ne i da kažu da smo postupili ispravno. Po objektivistima, dakle, Sarra ne zaslužuje da bude kritikovan ali svejedno nije trebalo da uradi to što jeste.
Međutim, ništa ne spriječava subjektiviste da prihvate ovu razliku. Jedino što moraju da tvrde je da se u pomenutom slučaju i njemu sličnima ona ne primjenjuje (sem ukoliko Sarra nije pucao u prvom redu da bi se proslavio a tek onda da bi spasao družinu – tada bi subjektivisti imali razloga da ga kritikuju ali ne i da kažu da nije trebalo da povuče obarač).
Koje je onda gledište u pravu? Dva su razloga da budemo skeptični prema objektivizmu. Prvo, jedna od funkcija moralnosti je da rukovodi našim postupcima, tj. da nam savjetuje što bi a što ne trebalo da činimo. Ako je objektivizam tačan, moralnost ne može da ima tu funkciju. Problem je posebno vidljiv u uslovima rizika i neizvjesnosti.
Razmotritre sljedeću hipotetičku situaciju. Zamislite da sam ja doktor a vi pacijent koji pati od ozbiljnog osipa. Mogu da vam preporučim ljekove A, B ili C, ali ne i kombinaciju nekih od njih ili neki drugi lijek. Znam da je velika vjerovatnoća da će vam lijek A pomoći ali i da vas neće u potpunosti izliječiti. Jedan od druga dva lijeka će vas u potpunosti izliječiti a drugi će vas ubiti. Nažalost, ne postoji način da saznam da li je B ili C melem ili otrov. Što treba da uradim?
Pošto doktori ne bi trebalo da se kockaju sa životima pacijenata na ovako bizaran način, svi će se složiti da imam dužnost da vam dam lijek A. Međutim, ako je objektivizam tačan, treba da vam dam ili lijek B ili C. Činjenica koju ja nažalost ne mogu da znam je da je jedan od to dvoje najbolji od tri ponuđena lijeka. Objektivisti su ovdje u dilemi. Ako smatraju da nam moralnost daje savjete, moraju zaključiti da vaš život treba da prepustim pukoj sreći. Budu li ovo negirali, primorani su da odbace ključnu funkciju moralnosti.
Drugo, jedan od osnova moralnosti je princip da 'treba' povlači 'može', poznat još od Kanta. Drugim riječima, treba nešto da uradim samo ako mogu to da uradim. Pošto ne mogu da nacrtam okrugli kvadrat, jer je to logički nemoguće, niti da trčim kao gepard, jer je to fizički nemoguće, moralnost ne može da zahtijeva da uradim ove stvari. Slično, ako ne postoji nikakva mogućnost da saznam (preciznije, da opravdano vjerujem) da nešto treba da uradim, ne može se zahtijevati da to uradim.
Razmotrite verziju prethodnog primjera. Ovog puta su ispred mene dvije bočice, od kojih jedna sadrži cijanid a druga lijek za osip. Pošto želim da vas izliječim a ne da vas ubijem, daću vam ovu drugu. Međutim, zamislite da je, bez moga znanja, neko volšebno zamijenio sadržaj bočica učinivši da tečnost koja izgleda kao cijanid bude lijek za osip i obratno. Pretpostavite i da moram da reagujem brzo jer je osip ozbiljan, te stoga nemam vremena da provjerim uzorke ovih tečnosti u laboratoriji.
Ako je objektivizam tačan, onda nije trebalo da vam dam cijanid iako nije bilo načina da znam da to činim. Međutim, apsurdno je držati moralnost toliko zahtjevnom da od nas traži da činimo nemoguće. Ne samo da ne možemo kriviti doktora koji je ubio pacijenta nemajući način da zna da to čini već ne možemo ni reći da to nije trebalo da učini. Ovaj je doktor, kao i narednik Sarra, postupio dopustivo.
Subjektivizam moralnih dužnosti se oslikava u krivičnom zakonodavstvu kroz institute stvarne i pravne zablude. Ukratko, po njima se osoba ne može smatrati krivom ako nije mogla da zna da određene okolnosti vode krivičnom djelu odnosno da je djelo koje čini zakonom zabranjeno. Velika je vrlina našeg novog krivičnog zakonika što prepoznaje ove institute.
Izvorna svrha subjektivizma, međutim, nije revizija sudova o krivici već sudova o moralu. Čest je slučaj da se uzdržimo od kritike nekoga ko nam je počinio štetu kada saznamo da je opravdano vjerovao da ne čini ništa loše. Mnogi ljudi su, ipak, uvjereni da je, uprkos opravdanoj zabludi, takvo ponašanje nedopustivo. Ako ste ikada razmišljali na ovaj način implicitno ste pretpostavili da su drugi znali nešto što je možda vama očigledno ali njima, u trenutku kada su vas oštetili, nije moglo da bude. Kao što smo vidjeli, takvo zaključivanje je krajnje iracionalno. Odbacujući ga, sudićete o drugima pravednije.
Galerija
Bonus video:
