Fernando Arabal je opet na sceni bogate umjetničke pariske jeseni sa veoma originalnom izložbom. Direktor muzeja Monparnas, Žan Dinj kaže: “Arabalove riječi nam daju slike, njegove slike nam daju predmete. Zahvaljujući njegovoj magičnoj palici umjetnost nam se drugačije osmjehuje.“ Ovo bi mogao biti moto tog spektakla. Izvanrednog!
Iako je prešao osamdesetu Arabal je vrlo aktivan kao stvaralac, uz to i izvanredno izgleda. Za razliku od ranijih nastupa, ovoga puta je u pitanju likovno stvaralaštvo. Arabal je bio vječiti pobunjenik i kroz svoje djelo je pokazivao revolt stvarajući nešto što se ne očekuje.
Kao nekada Jonesko ili Mišo sa njihovim akvarelima, Arabal se okrenuo nekoj kombinaciji žanrova koja obuhvata skulpture, kolaže, kaligrafiju, stihove. I sve je to izloženo pod magičnim nazivom Likovne poeme.
Te skulpture i slike su napravljene kao asamblaži na kopijama slika slavnih slikara na koje je Arabal stavio figurice i naljepnice ili je kombinovao na zajedničkoj podlozi slučajno nađene predmete – kao zarđalu metalnu peglu, amrel, falus... i kojima je dodao pisane naslove i arabalske rečenice: „Izgladnio za figuracijom, da li se zasićuješ apstraktnim prividom?“ To su vrlo uspjele cjeline koje zadivljuju domišljatošću! I zaista, Arabalova izložba obavezno izmamljuje osmijeh prijatnim iznenađenjima.
On te nevjerovatne konstrukcije pretvara u prave poeme. Kao i u ranijim djelima i u ovim novim Arabal pokazuje svoje opsesije – smrt, seksualnost, religiju, ali istovremeno odaje počast remek-djelima iz istorije umjetnosti (Brojgelu, Hoperu, Pikasu), prijateljima (Daliju i Jonesku), svojim strastima (šahu i matematici).
Veliki umjetnik sa našom saradnicom Brankom Bogavac (FOTO: Privatna arhiva)
Na izložbi je prikazan i jedan snimljeni razgovor u kome Arabal pokazuje apartman i otkriva koncepciju rada umjetnika. Kad sam pravila razgovor sa Arabalom imala sam prilike da vidim taj stan-muzej koji je sam za sebe cijela priča, neka vrsta nesavremene instalacije. Prvo što pada u oči jesu divne slike na zidovima i mnoštvo predmeta koji zauzimaju razne prostore sve do ispod plafona na ormanima.
„Gore su mi crteži koje je Miro uradio za mene. Tu su i Boterovi.“ Slika ima i izloženih i onih koje su nasložene jedna na drugu u svakom kutku gdje ima mjesta. Tu je i stolica za mučenje sa lisicama... Arabal mi je tada ispričao priču o svakom predmetu. Evidentno je da ti predmeti čine dio Arabalovog života i imaju svoju istoriju vezanu za njegovu.
Njegove strukture su složene od najraznovrsnijih predmeta. Arabalova vještina je u tome kako ih spaja jedne sa drugima i time postiže nešto zanimljivo. Tu su zavjese od knjiga, žirafe sa maketom aviona, lutke, porcelani, falusi, i taj izbor djela iznenađuje. Miješanje svakodnevno upotrebljavanih predmeta i nekih drangulija kao da nema smisla. Ali Arabal izvlači te predmete iz realnog svijeta da bi ih smjestio u svoju razuzdanu imaginaciju. Pošto je Fernando Arabal ikonoklast, ova uzložba je rezervisana za obaviještenu publiku.
Zašto se Arabal okrenuo prije tri godine za njega novoj umjetnosti, Likovnim poemama? U njegovoj porodici bilo je slikara i svi su mislili da će se i on time baviti. Još kao mali shvatio je da nije dovoljno obdaren za to i sa deset godina potpuno se odao pozorištu. I ovo bi bio povratak umjetnosti koju su bliski od početka očekivali od njega. I uspio je. Vjerujem da je prave ljubitelje očarao.
U intervjuu koji je dao povodom izložbe on kaže: “Onaj koji bude išao da vidi izložbu vidjeće „frustracije“. Sve te frustracije mogu da se objasne... Poezija za mene znači „činiti“, to je strašna riječ koja ne može da se prevede na francuski. Pjesnik znači onaj koji čini - tvorac, onaj koji pravi - stvara.“
Arabalov život je niz neobičnih događaja koje je često on sam prouzrokovao.
Evo jednog takvog izazova. Kad se Arabal na kratko vratio u Španiju 1967. nije mogao da propusti priliku za provokaciju i kad je napisao na jednoj knjizi kao posvetu: “Serem se na Boga, na Patriju, na religiju i na sve ostalo“, policija ga je uhapsila i oslobođen je samo zahvaljujući međunarodnoj kampanji koju su predvodili Fransoa Morijak, Artur Miler i Jonesko. Španskim sudijama Beket je tada napisao: “Arabal će pretrpjeti mnogo muka da bi nam dao ono što još ima da nam dâ.
Primijeniti kaznu koju traži optužba ne znači samo kazniti jednog čovjeka, nego znači dovesti u pitanje čitavo jedno djelo koje treba da nastane... Prepustite Fernanda njegovoj ličnoj kazni i mučenju.“ Pomilovali su ga, ali su njegovi pozorišni komadi otada zabranjeni u Španiji. Sa Pismom generalu Franku (1972) Arabal je prešao crvenu liniju.
On je pjesnik i njegova djela koja su izložena su nastavak njegove pjesničke misli pretvorene u opipljivu formu. Za skulpture je brižljivo izabrao elemente koji su mu neophodni: drvena ofarbana jaja i maketu Titanika. Način da oda omaž Mandelbrotu - fraktalima.
„Jer su fraktali izmijenili svjetsku geopolitiku: ne znači ako niko ne čita manifest panike, da on ne prestaje da mijenja svijet. Ako niko nije čitao manifest dadaista ne znači da on nije promijenio svijet. Bile su to tako male, tako sićušne promjene, ali nije bilo potrebe za većim. Kako je to čudesno!“
Način na koji on pravi asamblaže podsjeća na dadaiste koji su umjeli iz bezveznog predmeta da izvuku zagonetno značenje. Remek-djela čijom se podlogom služi potiču iz različitih epoha - od 16. vijeka do nadrealista. U intervjuu povodom izložbe Arabal priča: “Prije neki dan u restoranu rekao sam Kunderi: Shvati dobro, ti nisi Pražanin, ti nisi Čeh. Ti nisi Francuz. Ja nisam ni Marokanac, ni Španac, ni Francuz. Mi smo iz jedne vrlo specijalne zemlje, zemlje koja se zove Destierrolandija.
Nema za to prevoda. To nije emigrant – desterrado (otprilike - zabranjen, protjeran, egzilant - BB). Ali on je to dobro razumio jer je preveo moje pjesme, i kad ih je preveo rekao mi je nešto briljantno, jer on ilustruje citat desterrada.
On mi kaže: Sa mojom pisaćom mašinom, to je prvi put odavno da pišem na češkom i u toj posranoj (?) mašini nijesam našao češki akcenat, moj posrani akcenat. Pa to je nešto fantastično! To je bio dokaz ljubavi, jezik je tretirao s ljubavlju. Nijesmo došli na ovaj svijet da budemo bogatiji ili da budemo slavniji, došli smo na ovaj svijet da budemo pjesnici, da budemo kihoti. I da to budemo koliko je moguće više i to je naša misija.
Stvaraoci su u katakombama.“ Arabal je došao u Fracusku 1955. na tri mjeseca kao stipendista. „Na isteku stipendije razbolio sam se od tuberkuloze i to je za mene bila „nesrećna šansa“ koja mi je omogućila da se definitivno nastanim u pravoj domovini, u onoj Kunderinoj, Svetog Ignacija i Pikasa: - u egzilu“. Koliko tuge i emocije!
Ako pogledamo univerzalnost njegovog stvaralaštva zaključićemo da je Arabal apsolutni umjetnik kod koga su život i djelo toliko isprepletani da nema jasnih granice između između njih.
Na kraju obilaska izložbe, pojavio se maestro sa širokim osmijehom i sa dvoje naočara u boji na čelu. Zagrlil smo se kao stari znanci i fotografisali. Ovoga puta ja sam žurila toliko da sam propustila priliku za razgovor.
Galerija
Bonus video:
