Smatram da je svijet jako kompleksan, daleko kompleksniji nego što sam mislio prije nego što sam počeo da pišem. Ne smatram da ga popravljam onim što pišem, ali ponekad osjećam kao da to činim i to je dobar osećaj, kazao je norveški pisac Erlend Lu gostujući na 16. Međunarodnom sajmu knjiga Trg od knjige u Herceg Novom.
Ističe da nije uvijek zabavno pisati, ali je na neki način ljekovito i to ga raduje, jer kada počne da piše ulazi u zonu u kojoj je sve dozvoljeno.
Kaže da je od desete godine vodio dnevnik i da iz tog perioda ima hiljade ispisanih stranica, što je bila njegova škola pisanja.
“Još od tada volim da sjeednem da pišem, da izmišljam, to je ono što zaista volim da radim. Često sam pomišljao da ne moram da pišem, da mogu da se bavim nečim drugim, ali kada sam pokušavao da to uradim i radio nešto drugo, uvidio sam da i tada pišem. Izgleda da je to neka vrsta nužnosti za mene”, kazao je Lu.
Sa norveškim piscem na trgu Belavista gdje se održavaju programi Sajma, razgovarala je Jasna Novakov Sibinović.
Lu ističe da svijet često vidi kao apsurdno mjesto koji kao takav ulazi u njegove knjige.
Njegov najpoznatiji književni lik Dopler, junak tri romana - “Dopler”, “Volvo kamioni” i “Kraj nama poznatog svijeta”, bježi u prirodu. Na pitanje da li je naš odnos prema prirodi licemjeran, Lu dogovara:
“Priroda je jednostavna, postoji hiljadama godina; samu sebe obnavlja, ona je brutalna, oduzima, ali i daje. Mislim da je zanimljiv naš odnos prema prirodi. Mi ljudi često čim nešto vidimo mislimo da nam to pripada i da možemo sa tim da uradimo šta hoćemo. U Norveškoj postoji dvostruki moral u odnosu prema prirodi - iskorištavamo naftu i tako se bogatimo a kažemo da imamao dragocenu prirodu, netaknutu... vidimo Norvešku kao primjer za druge, a istovremeno radimo nešto što tu istu prirodu uništava. Mislim da to istražujem taj dvostruki moral. Kada sam avionom letio prema Podgorici zatekao me je jedan divan planinski krajolik, zelen, mek i vrlo privlačan. nagonski sam poželio da odem u tu prirodu da šetam, da vozim bicikl ja prosto više volim prirodu nego grad”, kazao je Lu i ustvrdio da je njegov odnos sa prirodom veoma praktičan.
“Živim u Oslu oko koga ima mnogo fjordova, o šuma, gdje živim često odlazim da vozim bicikl, šetam. Ako nisam u prirodi počinjem loše da se osjećam. Mislim da je najveći problem sa religijom, ili makar u mom viđenju hrišćanstva, što čovjeka stavlja u centar svijeta i što ga postavlja iznad prirode i životinja. Mi u stvari ne vidimo da tako sebe uništavamo dugoročno”.
Oštra kritika društva i priča o besmislu svega onoga čemu treba danas da stremi prosječan čovek, obogaćena je neodoljivim prepoznatljivim humorom.
“Vidim mnogo toga što mi je smiješno, ali ne umijem tako da se smijem dok pišem”, ističe Lu.
Često su glavni likovi Luovih djela muškarci na ivici nervnog sloma, zabrinuti, opterećeni ljudi koji prolaze kroz određene krize, grešni antiheroji u potrazi za smislom. U samo dva romana su glavne junakinje žene koje pisac vidi kao stabilnije od muškaraca.
“Ne bavim se toliko polom, ne razmišljam o tome, mislim da to nije moja oblast. U mom prvom romanu - ‘Prohujalo sa ženom’, ona je jaka, a on je slab. Tada sam razmišljao o polu. Moji roditelji pripadali su jednoj radikalnoj manjini muškaraca i žena u Norveškoj koji su krajem šezdesetih godina preispitivali odnose polova, inspirisani socijalističkim eksperimentima, dijelom i sa ovih prostora. Odrastao sam sa tim da žene treba poštovati, da su muškarci i žene isti, da mogu isto, da znaju isto. To je bila aktuelna poruka sedmadesetih, Ali sam shvatio da ipak nismo potpuno isti i da je tu različitost veoma zanimljivo istraživati.
U jednakosti polova smo daleko stigli u Norveškoj, mislim da ostatak Evrope kaska za nama. Ali rezultat toga je što su mnogi mladi muškarci, između ostalih i ja, dovedeni u nedoumicu. Nismo znali tačno kako da se ponašamo prema ženi i meni je trebalo mnogo godina da dekodiram kompleksnost tog odnosa. Jesam mahom pisao o muškarcima, oni su bili protagonisti zato što sam ja muškarac. Kada sam pisao o ženama to je bilo oslobađajuće jer sam shvatio da nismo ni toliko različiti. Odnos nesiguran muškarac, a sigurna žena je zanimljiv, a ja volim da pišem o nesigurnosti, o ljudima koji ne znaju šta da rade. Mislim da su sigurni ljudi, a posebno sigurni muškarci, dosadni tipovi, kao Džejms Bond, koji uvijek znaju šta treba da urade. Zato mi je mnogo draže da pišem o nesigurnosti”.
Oštra kritika društva i priča o besmislu svega onoga čemu treba danas da stremi prosječan čovjek, obogaćena je neodoljivim prepoznatljivim humorom Erlenda Lua. On kaže da se imamo prva smijati, i u svijetu koji je otišao u ludilo ili se radi o granici tragikomičnog ili je to crni humor.
“Moramo se smijati jer je svijet pun tužnih stvari, ako ne možemo da se smijemo Trampu koji je potpuni idiot onda je to zaista loše. Lično nemam mnogo iskustva sa ekstremnim životnim situacijama, o ratu, logorima, a i na takvim mjestima je nastajao humor, jedan tragikomičlni žargon koji je služio za preživljavanje. Humor je izvjesna nužnost i čovjekov nagon”.
Stoltenberg kao lik u knjizi
U knjizo “Fvong” jedan od likova je Jens Stoltenberg tadašnji norveški premijer koji od 2014. obavlja dužnost generalnog sekretara NATO
“Stoltenberg je bio istaknuta ličnost u norveškoj politici, jedan od uspješnih lidera radničke stranke koja je bila, ali više nije, veoma istaknuta. U javnosti je djelovao kao besprekoran i savršen, i ja sam se zapitao da li on ima drugi i drugačiji život i zato sam mom romanu ‘Fvong’ stvorio takav lik. To je satira o savršenom premijeru kome je potreban drugi prostor u koji će pobjeći.
Knjiga je izašla 2011. godine u vrijeme kada je u Norveškoj izvršen teroristički napad u kome je uništena zgrada vlade, a kasnije je u kampu stradalo preko 60 mladih ljudi. Bio je to jako loš tajming, bila je nesrećna okolnost i knjiga je izašla u pogrešnoj atmosferi”.
Ne postoji razlika u pisanju za odrasle i za djecu
“Djeca razumiju mnogo više i pametniji su više nego što mi mislimo. Ima mnogo dosadnih, ispraznih knjiga za djecu, a oni zaslužuju književnost koja ih uzdiže, koja sadrži izvjesnu kompleksnost, čak i ironiju i mislim da ne postoji velika razlika u pisanju za odrasle i za djecu”.
Kultni norveški pisac
Erlend Lu je rođen 1969. godine u Norveškoj. Pravio je kratke filmove i muzičke spotove, radio je u pozorištu, na psihijatrijskoj klinici, kao književni kritičar, učitelj i prevodilac poezije.
Objavio je romane: “Prohujalo sa ženom” (1993), “Naivan. Super” (1996), “L” (1999), “Činjenice o Finskoj” (2001), “Dopler” (2004), “Volvo kamioni” (2005), “Mulej” (2007), “Mirni dani u Miksing Partu” (2010), “Fvonk” (2011), kao i četiri knjige za djecu. Po njegovom scenariju 2000. godine snimljen je film “Detektor”.
Za kratko vrijeme postao je kultni norveški pisac, a knjige su mu prevedene na više od dvadeset svjetskih jezika.
Dobitnik je više nagrada, među kojima su najvažnije: Nagrada Ministarstva kulture Norveške za dječju slikovnicu “Veliki crveni pas” 1996. godine; Nagrada kritike za dječji roman “Kurte quo vadis?”, 1998; Nagrada knjižara za roman “L”, 1999; U Strazburu je 2006. godine dobio Evropsku nagradu mladih čitalaca (Prix européen des jeunes lecteurs) za roman “Naivan. Super”
Bonus video:
