Kraj septembra i početak oktobra svake godine medijski su u znaku Nobelove nagrade. Kao i uvijek, najveću pažnju javnosti izaziva nagrada za književnost. Nagrada za mir obično izazove ovakve ili onakve polemike, kod nagrada za nauke obično imamo lijepa podsjećanja na podvige nagrađenih, ali, književnost je i dalje – medijski sveti gral planetarno najprestižnije nagrade.
Kao i prethodnih godina, svi svjetski mediji prenose kladioničarske liste sa kvotama, ali, tu treba biti prilično oprezan. Recimo, unazad nekoliko godina stvoren je, zahvaljujući kladionicama i njihovim listama, famoznom “lovu na iznenađenja”, utisak da je Bob Dilan ozbiljan kandidat. Iako je riječ o velikom umjetniku i jednom od najvećih rok pjesnika, takva nagrada se još neće desiti... Ipak je Švedska akademija, kao i sve akademije, konzervativna institucija, pa će rok pjesnici još neko vrijeme morati da čekaju.
Poput prethodnih godina najobimniju i najintenzivniju medijsku kampanju vode Japanci – zato je u medijima stvoren utisak da je Haruki Murakami, i ove godine, glavni favorit. Murakami je već više od decenije pisac koji ima popularnost i ugled u svim djelovima svijeta. Ipak, ako se imaju u vidu maniri Nobelovog žirija, malo je vjerovatno da nakon Kineza Mo Jana koji je nagrađen prošle godine, prva sljedeća nagrada ode u Japan, koliko god bi se to svidjelo Japancima. Tako da je Murakami, ipak, prije svega “medijski” kandidat sa znatnim izgledima, ali, vjerovatnije za neku od narednih godina. Inače do sada su dva japanska pisca dobila Nobelovu nagradu – Jasunari Kavabata (1968) i Kenzeburo Oe (1994). Relativno ozbiljni kandidati su bili i Jukio Mišima tokom šezdesetih i Abe Kobo tokom sedmadesetih godina prošloga vijeka.
Kormak Mekarti
Ipak, bez obzira na kladioničarske liste, gdje se kotira oko petog-šestog mjesta, utisak je da je najozbiljniji kandidat za 2013. veliki sirijski pjesnik Adonis. Arapski pjesnik evropske kulture i svjetonazora bio bi “idealan” kandidat u svijetlu političke dimenzije ove nagrade. (Čitaoci Arta imali su priliku da pročitaju ekskluzivni intervju sa Adonisom, i da se uvjere u njegov šarm i zanimljivost.) Nerijetko su nagrađivani pisci koji su u određenom trenutku imali, pored književne, i političku težinu, kakvu Adonis danas nesumnjivo ima. Na ruku mu ide i “škrtost” Nobelovog komiteta povodom poezije u posljednjih dvadesetak godina, kada su nagrađena samo tri pjesnika – Šejmus Hini (1995), Vislava Šimborska (1996) i Tomas Transtremer (2011). Sve to uprkos nezvaničnim pravilima Švedske akademije da se prozaici i pjesnici nagrađuju naizmjenično, ali tako da ne bude više od dva puta zaredom nagrađen pjesnik ili prozaik. Dvije posljednje decenije donijele su totalnu i ranije nezabilježenu dominaciju proznih pisaca. Možda takva činjenica, prije svega, nosi informaciju o položaju poezije u današnjoj, medijskoj civilizaciji.
Takođe, pored Adonisa, konačno bi i neko od Amerikanaca morao biti više nego ozbiljan kandidat. Najveća nacionalna književnost nakon Drugog svjetskog rata nije imala laureata još od 1993. i Toni Morison. Kada se govori o kandidatima iz SAD – uvijek se spominju oni najveći – Filip Rot, Tomas Pinčon, Don De Lilo, Kormak Mekarti, Džojs Kerol Outs... Ipak, Rot je, po svemu sudeći, bio zanimljiviji kandidat prije dvadeseatk godina, Pinčon “ima problem” kao i svi krajnje nekonvencionalni pisci – Nobelov komitet nije čak ni siguran da bi on došao u Stokholm da primi nagradu, a postoji mogućnost da bi njegov komentar osvanuo u nekoj od novih epizoda “Simpsonovih”.
Haruki Murakami
Za ekipu akademika iz Stokholma to su suviše ezoterične zone. De Lilo, Mekarti i Kerol Outs jesu ozbiljni kandidati, ali, kada je riječ o američkim piscima ne bi bilo čudno da i neko koga mediji ne spominju (poput Pola Ostera) izbije u prvi plan.
Moglo bi se reći i da je nekoliko decenija unazad Nobelov komitet značajno rodno senzitivniji nego ranije. Naime, u posljednjih 20 godina nagrađeno je pet žena. Od 2004. čak tri (Elfride Jelinek, 2004, Doris Lesing, 2007 i Herta Miler, 2009), pa nije nemoguće da i ove godine laureat bude spisateljica. Kanađanka Margaret Atvud godinama je “u igri”, a, u takvom raspletu, nisu mali izgledi ni alžirske spisateljice Asije Djebar.
Mediji gotovo uvikek značajne izglede daju i Salmanu Rušdiju. Njegova kontroverznost vjerovatno je ranije bila smetnja, a veliko je pitanje da li je danas odnos švedskih akademika prema ovome velikom piscu unekoliko drugačiji.
Amos Oz i Pol Oster
Naravno, kao i uvijek moguće je neko iznenađenje. Kada je 2004. nagrađena sjajna austrijska spisateljica Elfride Jelinek svi su bili u priličnoj mjeri začuđeni. Slično bi moglo biti i ove godine, naprosto, kao da se Nobelov komitet s vremena na vrijeme dobro potrudi da svojim izborom sve medijske kalkulacije učini smiješnima. Ove godine možda bi iznenađenje predstavljalo nagrađivanje pisca iz Afrike? Mnogi su spominjali modernog klasika, Nigerijsca Činuu Ačebea, ali je ovaj pionir afričkog modernizma i kritičke misli preminuo ove godine. Ali, svakako postoji nekoliko ozbiljnih kandidata iz Afrike, poput Bena Okrija, sjajnog nigerijskog pisca sa adresom u Londonu.
Ne bi trebalo zaboraviti ni moguće kandidate poput izraelca Amosa Oza ili pomalo zaboravljenog francuskog pjesničkog velikana Iva Bonfoa. Ali, ko god da bude nagrađen ne sumnjajte da će sredinom oktobra sve naslovne strane novina širom svijeta krasiti njegov portret.
Margaret Atvud
Iz Beograda bez predloga
Ovih dana u srpskim medijima bilo je dosta riječi o tome zašto tamošnje institucije – SANU, PEN, udruženje književnika i Matica Srpska već godinama ne predlažu svoje kandidate. Mediji su podsjetili – nekada su predlozi za Stokholm redovno išli i iz Beograda.
Predlagana je Desanka Maksimović, Miodrag Pavlović, a Dobrica Ćosić je, prije nekoliko godina, zahvaljujući spretnim hakerima, na dvadesetak minuta i bio “dobitnik”. Ipak, u odgovorima iz ovih institucija (izuzev PEN centra, koji je toj priči prišao sa dužnom ozbiljnošću), stiče se utisak da postoji neka vrsta “ljutnje” ili “durenja” prema stokholmskim akademicima.
“Što da predlažemo kad nas oni ne nagrađuju”, kazao je jedan od anketiranih djelatnika u kulturi.
Zanimljivo da je prije davedesetak godina često bio predalagan još jedan srpski pisac – Milorad Pavić, ali njega su predlagali pojedinci i slavističke katedre iz SAD i drugih država a ne iz Srbije.
Od Toni Morison do Mo Jana
1993. – Toni Morison (SAD)
1994. – Kenzeburo Oe (Japan)
1995. – Šejmas Hini (Irska)
1996. – Vislava Šimborska (Poljska)
1997. - Dario Fo (Italija)
1998. - Žoze Saramago (Portugal)
1999. - Ginter Gras (Njemačka)
2000. - Gao Singđen (Kina)
2001. - V.S. Najpol (Trinidad)
2002. – Imre Kertes (Mađarska)
2003. – Dž. M. Kuci (Južna Afrika)
2004. – Elfride Jelinek (Austrija)
2005. – Harold Pinter (Engleska)
2006. - Orhan Pamuk (Turska)
2007. - Doris Lesing (Engleska)
2008. – Le Klezio (Francuska)
2009. – Herta Miler (Njemačka)
2010. – Vargas Ljosa (Peru)
2011. – Toman Transtremer (Švedska)
2012. - Mo Jan (Kina)
2013. - ?
Bonus video:
