Romansijer, pripovjedač, esejista, dramski pisac, književni istoričar, jedan od najznačajnijih savremenih italijanskih pisaca Klaudio Magris, ovih dana boravi u Zagrebu kao gost Festivala svjetske književnosti. Sa slavnim italijanskim autorom, novinaraka tportala.hr, Gordana Kolanović, razgovarala je o sudbini Evrope i književnim uticajima na život.
“Književnost nema moralnih zadataka, ona ne propovijeda, pa ipak, kad nam ispripovijeda ono što se dogodilo kada je počinjen zločin ili kada se trpi zbog nanesenog zla, kad ona nešto ispripovijeda, bez moralističkih komentara, može mnogo pomoći u razumijevanju razlike između dobrote i zla', kazao je slavni italijanski pisac koji je svjetsku slavu stekao romanom “Dunav”, a pisao ga je duže od dvadeset godina.
“'Dunav' je podvodni, skriveni roman, priča o životu, ali na kraju i priča o smrti čovjeka koji putuje Mitteleuropom; on putuje zato što je Mitteleuropa krajolik njegova života i krajolik suvremena Babilona. On putuje po sadašnjici, ali i po prošlosti o koju se neprestano spotiče, prošlosti koja se na kraju pretvara u dio njegova bitka i njegove čuvstvenosti, uranja u krajolik kao što se uranja u različite naslage postojanja povijesti i, naravno, korača u budućnost sa svim oblicima, prikazima, idejama i nadama o toj budućnosti.
Sretan sam zbog definicije 'totalni književni žanr', to je upravo ono što bih želio da ta knjiga jest. Što se pak tiče srednje Evrope danas, na stranu ogromne razlike između pojedinih zemalja, moramo priznati da smo se nadali drugačijem načinu razvoja situacije nakon raspadanja totalitarizama. Bogu hvala, ideološki zidovi su pali, ali su se na žalost pojavili novi zidovi, etnički i nacionalistički, koji su takođe nehumani.
Kao autor posebno zaokupljen sudbinom Evrope, mislite li da u aktualnim ekonomsko-geopolitičkim premještanjima snaga Evropa treba tražiti ne samo novi ekonomsko-politički, nego i kulturalno-vrijednosni identitet? Može li Evropa i po čemu i dalje biti 'uzor'?
- U svojoj nevjerojatnoj, katkada i kontradiktornoj šarolikosti, Evropa je obilježena, od samoga početka postojanja njezine kulture, odnosno civilizacije, više naglaskom na individuu nego na sveukupnost, pa je i u tom smislu bila kolijevka liberalizma i demokratije, iako su evropske države vrlo često i vrlo brutalno narušavale ta načela. Osim toga, Evropa je objavila postojanje nekih temeljnih i bespogovornih načela, načela koja nikakav zakon ne može prekršiti, sve do Antigoninih 'nepisanih zakona bogova', iako je i ona sama, Evropa, vrlo često kršila ta univerzalna načela.
Mislim da budućnost Evrope ovisi o postojanju ili nepostojanju sposobnosti da i sama postane istinska i prava Država – decentralizirana, federalna, ali uistinu Država, Država koja ima svoju vladu i parlament sposoban objavljivati zakone obvezne za sve. Danas problemi nisu više nacionalni, već evropski, pa stoga imamo i potrebu da postoji Država Evropa. Ako tako ne bude, Evrope neće biti.
U vašem romanu 'Alla cieca' (kod nas prevedenom kao 'Naslijepo') riječ je o italijanskim radnicima komunistima koji dođu u Jugoslaviju pomagati u izgradnji komunizma, no ubrzo završe u jugoslovenskim logorima kao žrtve Titova obračuna sa staljinistima. Sami kažete da je riječ o 'osobama koje su se u pogrešnom trenutku pojavile na pogrešnome mjestu'. Jesu li u povijesti takve situacije iznimka ili pravilo?
- Mislim da se svatko od nas osobno i kolektivno mnogo puta zna naći u krivo vrijeme na krivom mjestu te da su uragani suvremene povijesti samo pojačali takvo stanje. Dakako, slučaj Gologa otoka vodi do ekstremnih razmjera to i takvo stanje, pa sam i zbog toga njime bio opsjednut i prisiljen o njemu pisati.
Kažete također da vas najviše zanimaju 'neispričane priče, priče bjegunaca, žrtava, zaboravljenih, zatvorenika'. Što to ima u pričama žrtava?
- Sigurno, ako ne poznajemo ili čak ako ne želimo spoznati povijest i prošlost žrtava, nećemo shvatiti najvažniju stranu života ljudske povijesti, individualne i kolektivne. Zaborav žrtava dodatno je nasilje nad njima. Zbog toga pisati, za mene, znači i kopati i prekapati, kao poslije potresa, u potrazi za sudbinama, licima, uništenim i zaboravljenim bićima. Dakako, to sjećanje, ta memorija ne smije biti ni opsesivna ni osvetnička, kako se na žalost zna često dogoditi kada, stvarajući lanac beskrajnoga nasilja, navalimo i tražimo osvetu spram nedužnih potomaka onih koji su bili nasilnici nad našim precima.
Svijest o povijesnom užasu
Gotovo svaka civilizacija, evropska posebice, zasnovana je na zločinima, okrutnosti, bešćutnosti i barbarstvu. Kako po vašem mišljenju suvremeni osviješteni pojedinac može opravdati svoje privilegije ako zna da ih je omogućio taj povijesni užas?
- Odgovorit ću riječima jednog velikog francuskog pisca s Kariba, Éduara Glisena, kao potomka robova ili potomka jednog od velikih povijesnih užasa koji se uvijek zdušno bori protiv svakog oblika diskriminacije i nepravde. Glisen kaže da onaj potomak robova koji traži ispriku od potomka robovlasnika sam sebe ponižava, da potomak robovlasnika ne treba tražiti oprost, već da mora znati da u kulturi čiji je on nasljednik postoje velike vrijednosti i velike gadosti o kojima je potrebno voditi računa. Dakako, svijest o strašnom povijesnom užasu mora nas navesti da se ne samo, i ne jedino, busamo u prsa boreći se protiv tog užasa, već da se borimo protiv svih užasa i strahota koji i sada postoje, pa i pod cijenu da se odreknemo nekih privilegija.
Bonus video:
