Katarina Tomašević Kraford je vajarka koja je svoj život i učenje, nakon Podgorice i Cetinja, nastavila u Lilu i Londonu. U Crnoj Gori je nedavno bilo izloženo njeno posljednje djelo “Love is in the air” u okviru Southern Soul Festival u Ulcinju. Ti “Ljubavnici”, skulptura koja reaguje na zvuk, postala je neraskidiv dio tog dijela obale. Tomašević Kraford je izlagala i u čuvenoj galeriji Tejt za koju kaže da joj je omogućila da preispita svoje prioritete i da se vrati u atelje i radi.
Vaša instalacija je obilježila posljednji SSF u Ulcinju. Prostor pored otvorenog širokog mora i muzika su neraskidiv segment te skulpture koja reaguje na zvuk. Da li je rađena namjenski za festival ili je zamišljena za takav, sličan otvoren prostor?
Smišljena je da, prije svega, ide uz tu muziku, toplu, meku, intuitivnu i punu ritma. Priznajem, o prostoru nisam imala kad da razmišljam, jer sam bila izgubljena u rješavanju vajarskih detalja. Tek noć pred otvaranje oko 1 poslije ponoći, kada sam ostala da radim do kasno sa još par ljudi sa SSF-a, sam konačno vidjela kako se uklapa taj zadnji i mnogo važan puzzle.
Sjela sam na drvenu stazu koja vodi put pučine i, u tišini i pod punim mjesecom, pogledala gdje će “Ljubavnici” da stoje. Osmijeh tog trena mi nije dao da zaspim do dugo u noć.
Gdje je zamišljate u budućnosti? U kakvom okruženju?
U jednom trenu mi je bilo zao što nije mogla tamo da ostane i da i dalje uokviruju to parče neba sa oblacima koji putuju izmedju njihovih usana. Ali sad mi je baš lijepo da razmišljam gdje će poći, i da li će, koliko i kuda šetati ili će se negdje udomiti. I mislim da bi se „Ljubavnici“ lako adaptirali na urbanu sredinu kao što je London, sa vrevom ljudi iznad kojih se uzdižu, kao i neki pejzaž gdje bi ih budili zvukovi prirode i iznenadili slučajne prolaznike.
Ovakvi događaji su idealna mjesta za prožimanje umjetnosti. Da li se drugačije, lakše sluša, gleda ili promišlja jedna umjetnost koja je podcrtana nekom drugom?
Da, ukoliko su stvarane u istom duhu. Nisu lake umjetničke saradnje jer, naravno, svako od nas ima svoju viziju i ego zakačen za nju. Ali, kada se desi dobra saradnja i isprati ista vizija, onda se desi neka magija i kao u nekoj lijepoj ljubavi, sve te discipline se prepletu u jednu. Voljela bih da mislim da smo to uspjeli da uradimo na SSF, jer nas je vodila ljubav ka toj muzici, toj plaži kao i želja da se uradi nešto lijepo za nas i za Crnu Goru.
Završili ste Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Sada živite i stvarate u Londonu. Kako je izgledao taj put. Kako se ta “cetinjska škola”, koja je dala znamenite svjetske umjetnike, ponašala u jednoj sasvim drugačijoj sredini. Zapravo, destinacije koje su vas oblikovale, da li su na kraju skupljene u vašu globalnu umjetnost?
Poslije cetinjske akademije prvo sam pošla za Francusku, gdje sam bila gost student akademije u Lilu. Koncept im je bio mnogo važniji od likovnih tehnika koje smo mi učili. Srećom, Francuzi vole diskusiju, kao i mi, pa mi je to pomoglo da shvatim i prihvatim važnost takvog razmišljanja, ali ne nauštrb naše škole.
Dolazak u London je već bio dramatičniji. Ljudi, način na koji se izražavaju, njihov govor tijela... čak i hrana i voda... a tek umjetnost... sve je imalo neki drugi ukus, neku drugu srž. Dugo vremena je trebalo da prođe dok sam ugrabila smisao te njihove komunikacije i tek onda sam mogla da osjetim i njihovu umjetnost.
Za sve to vrijeme, znanje i likovne vrijednosti iz naše škole na Cetinju me nisu napustili, (a jesam ih preispitala dosta puta), ali nisu bili ni dovoljni meni da se predstavom u tom novom prostoru prepunom novih informacija. I dugo mi je trebalo da pomislim da sam uklopila sve to što me je dotaklo iz svih tih sredina i njihovih znanja i da izađem iz skrivališta, tj. ateljea
Jednog umjetnika čini talenat i ogroman radi. Šta je vaš motiv za stvaranje?
Prekid duge pauze u radu se poklopio sa rođenjem moje ćerke. Kupila sam vunicu da, kao što bi i moja majka uradila, ispletem nešto za nju. Ali sam se poslije par redova iznervirala, sve rasplela i od istog napravila skulpturu. Htjela sam da joj pokažem da mame ne moraju biti samo mame, i da je kroz primjer naučim da prati te svoje unutrašnje porive i prioritete. To, ma bio izgovor sebi, znači da ostavim neoprano suđe i svaki slobodan momenat (kada ona zaspi), provedem u ateljeu na kraju bašte. A ne znam zašto moram da stvaram, ali jednostavno moram i pratim taj poriv. Kao što to biva sa djecom, prije par dana u razgovoru sa prijateljima, ona je rekla da kad odraste ne želi ništa da radi, baš kao mama.
Mnogi umjetnici, različitih izraza kažu da ne vjeruju toliko u inspiraciju koliko u rad. Što vi mislite o tome?
Zavisi od osobe i šta se podrazumijeva pod radom. Jedan od mnogo važnih procesa za mene je gledanje u daljinu, gdje misli slobodno polete. Neko bi to nazvao dokolica, ali ja znam koliko je to važno za moje skulpture. Drugi proces je skupljanje informacija što može biti istraživanje na internetu novih tehnologija ili drugih umjetnika a može biti i samo ispijanje kafa dok razmatram prolaznike. Treći je sam rad. Svaki od njih je meni važan ali znam da drugi ljudi imaju drugačije navike, drugačiji način razmišljanja i time drugačije procese stvaranja. Mislim da inspiracija traži rad a rad bez inspiracije nema dušu. Ne može se to razdvajati. Rad na inspiraciji je jednako važan kao i sam rad. To je kao misao i tijelo.
Vaše posljednje skultpure se bave licem. Sva ta lica su lijepa. Neke izgledaju slomljeno, a zapravo kao lica koja izranjaju iz vode...neke su rađene tako da su pukotine punjene zlatom i podsjećaju na kintsugi japansku vještinu popravljanja starih stvari, jer ožiljci su zapravo dio naše ljepote... asociraju na slobodu i umjetnost življenja.
Da, kintsugi tehnika je inspiracija za taj serijal koji tek treba da se zaokruži. I jesu ti portreti posvećeni tim našim ožiljcima, koji nas čine to što jesmo i neizbrisiv su dio odrastanja. Ali ne želim previše da pričam o tome dok se ciklus ne završi.
Djela su smirena, tijela koja se uklapaju u prostor, kao bića koja su dobro upoznala sebe. A opet puna pokreta, energične iznutra. Kako izgleda stvarati I davati energiju i životnost. Osjećate li moć?
Uh, divan je osjećaj i naravno da tu ima i tog osjećaja moći, naročito u fazi stvaranja ideje. Kad mi se oči zacakle a čitavo tijelo preporodi pod napadom adrenalina. Ali, onda kreće akcija rada, svađanje i kompromisi sa materijalima. I kada konačno osjetim da je ta skulptura oživjela ideju i emociju i ima svoju samostalnu dušu, ja se udaljim i tu nestane adrenalin, nestane i osjećaj moći... samo osjećaj lijepe pune praznine.
Sa kojim materijalom volite da radite? Šta vas najbolje sluša i odgovara?
Svašta volim. Svaki materijal zove na drugu igru, misao, osjećaj. Trenutno se igram sa različitim. Pravim skulpture od bakarnog sulfata iliti plavog kamena, tu je i elektronika, fiber optici, cement, metal...
Koji vam je izraz, medijum blizak, osim vajanja?
Ne umijem da se izrazim u drugim medijumima kao što to mogu u skulpturi. Ali, bez obzira što nisam dobra u tome volim da pjevam, da igram, da pišem... imam i kolekciju super 8 kamera za neki film, napola napisan scenario...
Osim likovne umjetnosti, imali ste “izlete” i u neke druge, slične. Koliko je zapravo drugačije baviti se kostimom, scenom...u odnosu na sliku ili skultpuru...
Slično je u smislu da se uvijek držite sličnih likovnih vrijednosti ali je i potpuno drugačije jer radite sa drugim ljudima i njih pratite. Takođe, to je neka interaktivna umjetnost jer treba da radi sa pričom, glumcem, svjetlom, muzikom... i da ima svoju samostalnu vrijednost. Tu uvijek dolazi do velike razmjene ideja i iskustava i uvijek se izađe bogatiji znanjem koje se ne nauči uvijek u samoći ateljea.
Koja je moć umjetnosti? Da li postaje manje važna ili samo mijenja oblik?
Umjetnost je emocija, misao materijalizovana (ponekad) u prostoru i vremenu. I naravno da se mijenja kao i mi sami i ova nasa civilizacija. I sve više i više smo sa svih strana okruženi njome, pa možda zbog toga manje obraćao pažnju. Ali ona je tu i dok je ljudi biće i umjetnosti.
Koja je vaša likovna lektira? Da li imate neke autore kojima se divite?
Ima dosta umjetnika koje poštujem, cijenim njihov rad, volim način na koji razmišljaju ili volim kako se igraju materijalima, ali za lektiru uzmem knjigu koja je vezana za nešto drugo. Zadnja knjiga je Vajanje u vremenu od Tarkovskog i već znam da je sljedeća o zvuku i kroz učenje o nečem dosta drugom ja učim i saznajem još o skulpturi i sebi.
Vajarka koja vari i kuje gvožđe
Vi ste vajarka. Koja voli da vari. Zvuči veoma strastveno, pa i snažno. Kako ste došli do tog izraza?
Varenje je čisto jedna tehnika koja se nauči. Ima par caka ali nije to toliko komplikovano. Uh, ali je super tehnika koja omogućava toliko varijacija da je nemoguće ne zavoljeti je ukoliko neko voli metal. To je samo jedna od tehnika koje volim. Volimo da kujem gvožđe, da radim sa drvetom i kamenom kao i da učim nove stvari o njima i alatima za njih. I ponekad pogledam svoje mišićave ruke i grube izranjavane šake, na kojima sumnjam da će zasijati nalakirani dugi nokti, i mnogo sam ponosna na njih jer svašta znaju i mogu.Preispitivanje prioriteta nakon izložbe u Tejt galeriji
Izlagali ste i u čuvenoj Tejt galeriji. Što vam je ta izložba omogućila?
Ta izložba na takvom mjestu mi je omogućila da se dobro preispitam oko svojih prioriteta i da se vratim u atelje. Izložba je bila sa kompanijom koja pomaže djeci koja su prerano imala mnogo loša iskustva. I bilo je divno biti jedan od njihovih glasova, i to još u tom prostoru okružena velikanima... Ali me je i podsjetilo da još nisam zadovoljna svojim radovima i da treba još na sebi da radim ako želim da budem sretna s mojim radovima, naročito u prisustvu takvih umjetničkih djela.
Bonus video:
