Britanski romansijer Džim Krejs novim romanom “Žetva” jedan je od ovogodišnjih kandidata za prestižnu Men Buker nagradu. U “Žetvi” Krejs je opisao stanovnike udaljenog engleskg sela koji se u jutru poslije žetve bude radosni zbog obavljenog posla u teško zarađenom danu odmora.
Ali, nebo nad selom kvare dva vidna stuba dima, pa radost ubrzo biva zamijenjena uzbunom i sumnjom. Prvi požar je preko noći oštetio pomoćne objekte gospodara, a drugi uz šumu pri kraju sela zapalile su pridošlice koje na taj način najavljuju svoje prisustvo.
U glavama štedljivih seljana puka slučajnost događaja je malo vjerovatna, a nasilni sukob se nazire kao neizbježan ishod. U međuvremenu, još jedan novajlija nedavno je primijećen kako pažljivo pravi bilješke i crteže zemlje.
Njegovo prisustvo više nego bilo čije drugo će ugroziti čitav način života na seoskom imanju. Krejsova “Žetva” odvija se u srednjem vijeku, u osvit ekonomskog napretka.
Ovaj bezvremen i uznemirujući roman već je pokupio brojne pozitivne kritike i ocjene širom svijeta. Džim Krejs je rođen u Hertfordšajru 1946. godine, a odrastao u sjevernom Londonu. Studirao je književnost prije nego što je otišao u Sudan, gdje je radio na obrazovnim programima pod pokroviteljstvom humanitarnih organizacija.
Godine 1974. počinje da piše i već prvom pričom, “Eni, kalifornijske tablice”, skreće pažnju kritike originalnošću i inovativnošću. Prvi Krejsov roman “Kontinent” iz 1986. (Vitbred nagrada i nagrada lista Gardijan) bavi se stavom Zapada prema zemljama Trećeg svijeta kroz sedam međusobno povezanih priča smještenih na imaginarni sedmi kontinent.
I u nekoliko sljedećih ostvarenja Krejs piše o interakciji među različitim civilizacijama i kulturama na granicama epoha: u “Daru kamena” iz 1988 - prikazuje pleme na prelazu iz kamenog u bronzano doba, dok je radnja “Arkadije” iz 1992. smještena u zamišljeni britanski grad budućnosti.
U romanima “Znaci nemira” iz 1994. (nagrada Vinifred Holtbi) i “Iscjelitelj” (uži izbor za Bukerovu nagradu) iz 1997. autor je iskoristio istorijske događaje kao podlogu za razvijanje priče.
Romanom “Poslije smrti” iz 1999. Krejs osvaja Vitbredovu nagradu, nagradu kruga američkih književnih kritičara i ponovo ulazi u uži izbor za Bukerovu nagradu. Džim Krejs živi u Birmingemu odakle je i govorio za “ART Vijesti”.
- Šta vas je podstaklo da napišete roman “Žetva”?
Napisao sam “Žetvu” u krizi i u žurbi. Pokušavao sam da napišem autobiografski roman (pod nazivom “Arhipelag”) o smrti mojih roditelja. Ali, bilo je isuviše lično za pisca kao što sam ja, koji je po prirodi privatan i tajanstven, i koji voli da se uhvati u koštac sa velikim opštim temama koje utiču na društvo, a ne da piše o emocionalnoj krizi pojedinaca. “Arhipelag” je bio katastrofa. Dakle, poslije 40.000 riječi ja sam ga napustio, u ljeto 2011. godine. Ali to me je ostavilo u problemima. Za taj moj roman sam već bio dobio novac od mog američkog i britanskog izdavača. Morao sam da im donesem rukopis pred kraj proljeća 2012, ili da vratim novac. Već sam bio potrošio njihov novac! Povrh toga, neuspjeh “Arhipelaga” učinio je da se osjećam da sam izgubio svoju karmu romanopisca. Bio sam očajan nekoliko dana, ali samo par dana - jer se vrlo brzo pojavila ideja za “Žetvu”, u potpunosti gotova i skoro savršeno oblikovana. To je bio najkooperativniji roman koji sam napisao. On se smanjivao na stranicama. Bio je to težak izazov. Završio sam ga u roku od 7 mjeseci (i to je brzo za mene) i dostavio sam ga mojim izdavačima na vrijeme. Mislim da sam se srećno izvukao. Ali, to me je naučilo da nikad više ne prihvatam uplate za knjigu koju još nisam napisao.
- Vaš roman “Žetva” odvija se u bezimenom selu. Ali, možemo li govoriti o istorijskoj pozadini ovog romana?
Istorijska pozadina je takva da su u velikom dijelu srednjevjekovnog perioda u Engleskoj seljaci obrađivali zemlju i plaćali najamninu društvu, često u obliku proizvoda. Svaka porodica je imala njivu na kojoj je uzgajala usjeve, a postojala je i zajednička zemlja na kojoj su se napasale životinje, sa koje se uzimalo drvo za grijanje ili na kojoj su se lovili zečevi. Međutim, u različitim vremenima tokom vjekova zemljoposjednici su odlučili da mogu da ostvare veće profite tako što će ostaviti zemlju za uzgajanje ovaca zbog unosne trgovine vunom. Dakle, ljudi su bili zamijenjeni ovacama. Ali, “Žetva” nije stvarni istorijski roman o ograđivanju. Ne drži se kruto istorijskih činjenica. Više se bavi dvoma političkim pitanjima i dalje relevantnim u ovom 21. vijeku: Ko je vlasnik zemljišta - radnik ili gospodar? Zašto se potlačeni okreću jedan prema drugom u vrijeme krize? Ja očekujem da ova pitanja budu aktuelna za ljude u Crnoj Gori, kao što su i za građane Britanije.
- U romanu se javlja nasilje. U kom kontekstu i kako se to nasilje uklapa u priču?
Većina ljudi su, vjerujem, po prirodi miroljubivi, ali kada njihovi životi počnu da se raspadaju, kada počnu da gube svoje domove ili posao ili svoju zemlju ili svoj duhovni mir, onda vrlo često žele da svale krivicu za svoje probleme na bilo koje autsajdere ili strance. I pošto su kaznili autsajdere i došljake, oni će početi da se okreću protiv svojih susjeda. To je žalosno, ali izgleda da je to ljudska priroda. To se desilo u staroj Jugoslaviji za vrijeme rata. To se dešava u Siriji dok ja govorim. To je na horizontu u mom rodnom gradu Birmingemu, gdje su za nestašicu stanova i radnih mjesta bili optuženi neki od nevinih imigranata koji su došli zbog bezbjednosti i sigurnosti. (Izvini, ja sad buncam kao političar.)
- Koliko vam je bliska ruralna sredina i selo koje ste opisali u ovom romanu?
Živjeli smo četrdeset godina u srednjoj Engleskoj u Midlendu, u srcu Engleske, gdje su šume Ardena, Šekspirova zemlja, tako da smo blizu tog tipa šuma i pejzaža koji su obezbijedili sablasno prisustvo u mnogim od Šekspirovih komada. I greben i brazda drevnih oranja još uvijek se mogu vidjeti u mnogim oblastima našeg regiona. Uvijek sam smatrao da su ove oblasti zahvalne i da posjeduju dobru atmosferu. Svaki plug govori priču.
- Kažete da je važan uticaj na vaš roman “Žetvu” imao Šekspir. Možete li to pojasniti?
“Žetva” se u velikoj mjeri odvija u izmišljenom mjestu, u velikoj mjeri u izmišljenom vremenu, izvedenom iz istorije, ali odvojenom od nje. Ali, ako je postojao uticaj onda je to bio svijet Šekspira, vrsta mješavine tjudorskog, klasike, nestvarnog i srednjovjekovnog. A taj ton glasa je šekspirovski. Hoću da kažem da narator Volter govori muzički i ritmičkim glasom koji je i proza i stih. Ali, postojao je važniji podsticaj. Od viktorijanskog vremena postojao je iritirajući, ali uporni književni pokret koji tvrdi da čovjek poput Šekspira, slabo obrazovani sin provincijskog rukavičara, nije mogao da ima uvid, obrazovanje, kreativnost i rječnik za pisanje dramskih komada. Oni mora da su bili djelo aristokrata. Pa, ta vrsta argumentacije ide na dušu Engleskoj uz mnogo toga što ovdje nije u redu: snobizam i klasni sistem. Zato sam želio da moj pripovjedač bude, Volter Tirsk, šekspirovski čovjek - skroman u vaspitanju i obrazovanju, ali bogat u inteligenciji i osjetljivosti (baš kao moja porodica radničke klase).
- Vaši romani nijesu direktno politički, ali su puni metafora koje imaju i političku dimenziju. Da li postoje u “Žetvi” neke skrivene poruke usmjerene ka današnjem svijetu?
Prosto rečeno, to je tako jednostavno kao slogan na posteru: nijesu stranci i imigranti ti koji nas predstavljaju sa problemima, već razlike u moći, zemlji i bogatstvu. Žao mi je što ovo zvuči tako sjeverno-korejski.
- Kažete da je vaša proza ritmična, a za sebe da ste pesimističan i mračan pisac. Kako to objašnjavate?
Moja proza je ritmična, napisana u muzičkim obrascima, u skladu sa usmenom tradicijom pripovjedanja. Ona ne pokušava da bude idiomatska – to znači da je jezik pojačan, negdje je između proze i poezije ili proze i poeme.Ja sam rekao da sam mračan pisac, ali ja se nikada nijesam ubrajao u pesimistične. U stvari, ja sam okorjeli optimista. Vjerujem u prvobitnu dobrotu ljudske vrste. Ali ja ne volim da se pretvaram pred sobom ili pred svojim čitaocima. Moja misija i misija književnosti - sigurno je da ih vodi u najtamnije uglove univerzuma, da im pokaže sve što je kisjelo i neprijatno, ali i da ih još ubijedi da je život veličanstven i vrijedan slave. Tama čini svjetlost veličanstvenijom.
- Živimo u vremenu recesije i krize. Gdje je piscu mjesto u takvom svijetu? Kako vidite ulogu pisca danas?
Ja ne vjerujem da pisci književnih djela imaju neke veće odgovornosti od bilo kog drugog građanina. Oni bi trebalo da glasaju, oni bi trebalo da doprinose političkim procesima koliko god mogu, oni treba da poštuju zakon, oni ne bi trebalo da diskriminišu ljude različite od sebe. Sve to je očigledno. Pisci koji imaju veću odgovornost su novinari, jer su oni ti koji mogu da stvore i promijene mišljenje. Pjesnici, naravno, treba da se orijentišu na pijane preljubnike koji izdaju svoju zemlju, svoje porodice i svoje svakodnevne principe.
Neprozirnost ispred realističnosti
- Vaš roman “Dar kamena” opisao je samo kameno doba, ali većina čitalaca su pomislili da ste napisali knjigu o Britaniji iz doba Tačerove. Kako na ovom primjeru možete objasniti moć književnosti?
Većina savremene književnosti je realistična. Ona drži ogledalo upereno na pravo mjesto. Ona pokušava da uhvati miris, ukus i zvuke kao u stvarnom svijetu. Neki od najmoćnijih političkih romana kao što su Štajnbekovi “Plodovi gnjeva” koristili su realizam kao svoj najmoćniji alat. Ali drugi, kao što je Ginter Gras u “Limenom dobošu”, na primjer - više vole neproziran pristup koji zahtijeva suptilniji odgovor od čitaoca. Kao čitalac i politički aktivista, više volim prvi pristup, a kao pisac više koristim neprozirnost.
Vrijeme velikih promjena
- Koliko je roman “Žetva” sličan ili različit od vaših prethodnih romana? Možete li to pojasniti?
“Žetva” je slična mojim prvim romanima: “Kontinentu”, “Daru kamena” “Arkadiji” i “Znacima nemira”. Svi oni su izvještaj o zajednicama u vrijeme velikih promjena. Dakle, u tom smislu, oni su više otvoreno politički nego što su više metafizički romani mog srednjeg perioda kao što su “Iscjelitelj” i “Poslije smrti”. Istina je da se svi od mojih jedanaest romana bave različitim stvarima i nijedan od njih nije autobiografski, ali svi oni imaju isti muzički stil proze, svi oni koriste pejzaž kao dodatni karakter, i svaki od njih podrazumijeva šetnju!
Galerija
Bonus video:
