The Flaming Lips su čudna kombinacija pop muzike 60-ih (The Beatles i The Beach Boys) i bendova koji su radili na zbiližavanju sintisajzerskog i gitarskog svijeta (Dejvid Bouvi, Echo and The Bunnyman). Često podjećaju na razigrani acid-pop vatromet Sida Bareta, ali i freak-out hippie muziku tog doba (Red Krayola). U ranoj fazi bili su u post-punk ambiciji tadašnje alternativne scene koja je na pozicijama The Velvet Undergrounda pravila novu pop poetiku direkto sučeljenu sa gitarskom bukom. Kao sudar Sonic Youtha i Hüsker Dü sjedinili su jaz između eksperimentalne i pop forme na uvrnut način koji je u to vrijeme jedino bio svojstven ostinskim čudacima Butthole Surfers. U novom vijeku okrenuli su se ambijentalnijem istraživanju zvuka, u kojem često saundskejp postaje sebi svrha, baš kao što je to Brajan Ino radio 70-ih.
The Flaming Lips su osnovani 1983. godine u Oklahoma Sitiju. Njihov prvi album ”Hear It Is” (1986) nije nimalo nalik na The Flaming Lips kakve poznajemo. Spajajući punk zvuk The Replacementsa, The Cramps i Velevet Underground predoziranom bukom i amerikanom, počeli su kao skromni alternativni bend bez velikih pretenzija. U sličnom pravcu su išla i naredna dva albuma ”Oh My Gawd!!!” (1987) i ”Telepathic Surgery” (1989): prljavi zvuk distorzija je doveden do usijanja u kojem se stapao glam-rock rif T-Rexa sa kakofonijom Sonic Youtha. Nakon trećeg albuma nastupile su promjene u postavi benda i dolazak Džonatana Donahjua. To je rezultiralo njihovim prvim značajnim albumom ”In a Priest Driven Ambulance” (1990).
Opterećen religijom, zidom buke na tragu Jesus and Mary Chain i prvim pravim eksperimentisanjem sa efektima, album je bio veliki pomak. Na njemu se i glas frontmena Vejn Kojna konačno profilisao, a bend je dobio i novog producenta Dejva Fridmana sa kojim će imati gotovo neprekidnu saradnju do danas. ”In a Priest Driven Ambulance” je zapao za oko velikoj izdavačkoj kući ”Warner Bros. Records” i to nakon što su navodno vidjeli svirku na kojem bend zamalo nije pirotehnikom zapalio koncertnu salu. ”Hit To Death In The Future Head” (1992) nije ostvario očekivani komercijalni uspjeh. Negdje u istom pravcu halucinogenih isparenja i infantilnosti se kretao i naredni album ”Transmissions from the Satellite Heart” (1993) koji su snimili bez Donahjua (napustio ih je zbog obaveza prema svom matičnom bendu Mercury Rev). Ovog puta su imali sreću da singl ”She Don't Use Jelly” ostvari veliki uspjeh i postane hit koji se polako ušunjao u svijet popularnih medija (serija ”Beverly Hills, 90210” i MTV emisija ”Beavis and Butt-head”).
Novi faza benda je počela sa albumom ”Clouds Taste Metallic” (1995). Iako je odmah postao popularan kod kritičara koji su u njemu vidjeli pokušaj da se napravi novi ”Pet Sounds”, on nije uspio da dođe do šire publike zbog nedostatka pravog singla. Ovaj raskošni album koji je očito bio posljedica pretjeranog konzumiranja narkotika pokazao je koliko bend zapravo može da eksperimentiše za formom i zvukom i istovremeno bude vrlo melodičan. Da nisu htjeli da naprave nikakav kompromis već stvari poguraju u još ekstremnijem pravcu govori naredni album ”Zaireeka” (1997). Album je objavljen u četvorostrukom CD izdanju koji je jedino mogao da se čuje ako biste u isto vrijeme pustili sva četiri diska. Više objekt kolekcionarske opsesije nego pravi album, ”Zaireeka” je haotična smjesa buke (korištene su frekvence koje mogu da izazovu mučninu i dezorjentaciju), kraut-rocka i anarhističkih improvizacija koje su trebale da oslikaju klaustrofobiju modernog društva.
”Zaireeka” je zapravo bila najava za njihov najveći album u karijeri ”The Soft Bulletin” (1999). Odmah su kritičari prepoznali jedan od najboljih albuma dekade, dok je publika lansirala The Flaming Lips na prag mejnstima. Ovaj barokni album kompleksne zvučne slike ispunjen tekstovima koji su sa emocionalnim patosom govorili o ličnim Vejnovim opsesijama, imao je svog podjednako dobrog nasljednika ” Yoshimi Battles the Pink Robots” (2003) koji je ostvario još veći komercijalni uspjeh. Sa melanholičnim zvukom elektronike, bujnim saundskejpom i najvećim hitom u karijeri ”Do You Realize??” (koja je referendumom izabrana za zvaničnu rock himnu Oklahome), predstavlja najemotivniju zbirku pjesama u njihovoh karijeri. Nakon toga su se vratili sa nekoliko solidnih albuma: povratak gitarskom zvuku ”At War With Mystics” (2006), ritmična apstrakcija sentimenata ”Embryonic” (2009), obradu cjelokupnog albuma ”Dark Side Of The Moon” sa Henri Rolinsom, ”Heady Fwends” (2012) koji je snimljen u kolaboraciji sa brojnim prijateljima The Flaming Lipsa - Bon Iver, Preduse 73, Lighting Bolt, Joko Ono, Nik Kejv i drugi. Ovog aprila je izašao njihov posljednji album ”The Terror” koji je konceptualno uobličen u svemirsku operu kroz tužnu ljubavnu priču prikazao najmračnija ljudska osjećanja samoće i depresije.
The Flaming Lips je ultimativni psihodelični bend, posljednji rock dinosaurus na muzičkoj planeti. Sa pretencioznim pjesmama i konceptom koji više podjeća na rock operu nego klasične albume i nastupima koji izgledaju kao multimedijalni spektakl infantilnih Pink Floyd, na modernoj alternativnoj muzičkoj sceni su ispunili prazninu između drame i popa koji je nastupio dolaskom punk muzike. Začinjeni efektima LSD-a i suludim muzičkim i tekstualnim idejama, The Flaming Lips su jedan od rijetko hrabrih bendova današnjice čija neobičnost plijeni pažnju svojim ekscentričnim spojem pop muzike, eksperimenata i baroknim osjećajem za detalje. Ne prezajući da poguraju granice alternativne scene u pravcu u kojem niko nije smio, oni su svakim narednim albumom srljajući u komercijalno samoubistvo uradili upravo suprotno, skrećući na sebe pažnju savršenom sintezom pop kulture, kiča, freak-rocka i bubble-gum psihodelije, što im je obezbjedilo velke tiraže i čak tri Gemi nagrade.
Napuštajući često okvire popularne muzike, djelujući na prostoru multimedijalnog izraza na uvrnuti način (2011. godine su objavili singl ”Two Blobs Fucking” na Youtubeu tako da je bilo potrebno da se 12 klipova puste simultano da bi se pjesma čula u pravom obliku, orkestrirali su na desetine automobila da bi dobili zvuk koji žele i snimili višekanalni album), uspjeli su da budu u duhu vremena i da kroz nove medije iskažu ideje koje porijeklo povlače iz kontrakulture 60-ih. Dok slušamo njihove brojne albume jasno se vidi da su uvijek radili ono što su htjeli, bez filtera od strane izdavačke kuće ili njihove potrebe da se dopadnu široj publici. Ova nesputana, divlja energija koju su uspjeli da očuvaju, dala je beskrajno čudne i lijepe pjesme koje kao da je pravilo dijete sa poremećajem deficita pažnje, prije nego neko ko pažljivo planira svaki naredni potez. Zabavno je dok je eksperimentalno i eksperimentalno je dok je zabavno, su jedini porivi koje ovaj bend ima dok pravi muziku: to je upravo onaj najiskreniji i najčistiji pristup muzici koji jedan autor može da ima. Sa jednim od najznačajnijih producenata u posljednjih 20 godina, Dejvom Fridmanom (radio sa Sparklehorse, Mogwai, The Delgados, Low, MGMT, Tame Impala i mnogim drugim), koji je producirao gotovo sve njihove i albume Mercury Reva, The Flaming Lips su našli savršenu formulu da eklekticizam podignu na jedan spontano ekspanzivan nivo.
Ono što The Flaming Lips čini izuzetkom na alternativnoj sceni je njihov pozitivni senzibilitet. Dok ostali bendovi pokušavaju da zarone u najmračnije uglove ljudske duše, oni blistaju opimističkim pogledom na svijet. Dok ih gledamo kako izvode muziku na koncertima (pjesme na koncertima često nemaju ni približan oblik studijskim verzijama), jasno je da Vejn u svemu uživa poput Fredija Merkjurija, da The Flaming Lips nisu samo projekat, nego i život njegovih članova. Sa razigranim duhom koji sa godinama zalivaju eliksirom mladosti, oni su uspjeli da opstanu jer su muziku prihvatili kao teren za igralište na kojem je sve dozvoljeno, dok god je zabavno. Ova vrlo rijetka pozicija benda na alternativnoj sceni ih čini posebnim draguljom koji ni nakon 30 godina postojanja nije izgubio svoj ludi, baretovski sjaj.
Galerija
Bonus video:
