Persi Džekson - More čudovišta
(Percy Jackson & the Olympians:
The Sea of Monsters, Thor Freudenthal, 2013)
Nakon penzionisanja Harija Potera, više autora je pokušalo da osmisli serijal koji će ponoviti njegov uspjeh. Jedan od njih je i američki pisac Rik Riordan koji je napisao pet romana o avanturama Persija Džeksona, poluboga i Posejdonovog sina. Prvi roman je ekranizovan 2010. godine, dok ove godine gledamo ekranizaciju nastavka.
Persi Džekson (Logan Lerman), Anabet (Aleksandra Dadario) i Grover (Brendon Džekson) pohađaju školu za polubogove koju štiti magično Talijino drvo. Ubrzo nakon što Persi upozna svog polubrata, kiklopa Tajsona (Daglas Smit), mehanički bik napada studente škole, a među njima i Aresovu kćerku, Klarisu (Leven Rambin). Kasnijom istragom se utvrđuje da je bik uspio da uđe u dvorište zato što je Hermesov sin, Luk (Džejk Abel), posuo otrov po Talijinom drvetu. Jedini način da se drvo sačuva je da se korijen prekrije zlatnim runom, ali na putu do njega ima mnogo prepreka.
Prvi dio Persija Džeksona, koga je režirao Kris Kolambas („Sam u kući“, 1990), bio je znatno slabiji od bilo kog nastavka Harija Potera, iako je Kolambas odabran upravo zato što je režirao dva dijela tog serijala. Zbog toga je za „More čudovišta“ angažovan novi režiser, Tor Frudental, koji je publici poznat po radu na tinejdžerskom filmu „Dnevnik šonjavka“ (2010). Iako je ova odluka bila rizična, pokazalo se da su producenti napravili pravi izbor.
Prije svega, „More čudovišta“ je neosporno spektakularan film. Animirana sekvenca koja opisuje svrgavanje Kronosa je izuzetna i znatno iznad prosjeka žanra. Izdvaja se i dio sa kolhidskim bikom koji kao da pripada svijetu zlatne armije iz „Helboja 2“ (Giljermo Del Toro, 2008), kao i borba na kraju filma. Pored očiglednog poboljšanja u režiji, priča je takođe osjetno bolja nego u prvom dijelu, mada i dalje pati od amerikanizacije grčkih mitova. Uostalom, čitava poenta Persija Džeksona je da se mlađim naraštajima ti mitovi približe, ali koliko ovo djelo može prijatno iznenaditi one koji ne znaju ništa o njima, toliko će iziritirati upućenije. Recimo, iz mita o Perseju znamo da je on na prevaru ukrao oko Gorgoninim sestrama, dok u ovom filmu Grejama, koje su taksisti, oko prosto ispadne u toku vožnje. Time nasuprot Persejeve lukavosti imamo Persijevu trapavost, zbog čega najviše pati nepostojeći razvoj njegovog lika. Jasno je da je ključni problem Riordanov literarni pristup koji pojednostavljuje kompleksan svijet grčkih mitova, a koji je prenešen u film. Antički junaci kao što su Herkules, Odisej ili Persej, su kod Homera i Hesioda ljudi od krvi i mesa koji pored vrlina imaju i mane. Kod Riordana, svi likovi se dijele na dobre i loše, pa tako osnovna postavka više podsjeća na vestern sa zlim Indijancima i dobrim kaubojima, nego na antički mit.
Društvo koje film opisuje obuhvata bogove na vrhu piramide vladanja, polubogove koji imaju određene moći i ljude. Kao i u prvom dijelu, bogovi gotovo da ne razgovaraju sa svojom djecom i rijetko uslišuju njihove molitve. Djeca, sa druge strane, osjećaju slijepu zahvalnost prema roditeljima i žrtvuju se kako bi se sistem očuvao. Ovdje film pravi jedan ne tako suptilan, a istovremeno i jako pronicljiv društveni komentar. Naime, autor uvodi paralelu između svijeta bogova i svijeta menadžera. Dobri bogovi su u savremenoj tržišnoj ekonomiji prikazani kao uspješni biznismeni, pa je tako direktor firme UPS za raznošenje paketa bog Hermes. Loši bogovi u filmu su direktori neuspješnih firmi, pa su glavna dva negativca kiklop, koji je vlasnik propalog luna parka, i Kronos, svrgnuti Titan. Polubogovi, kao Persi Džekson i njegovi prijatelji, su iznad običnih ljudi i ispod bogova.
Oni ne znaju ništa o poslovima bogova, odnosno menadžera, ali od njih se očekuje ljubav, slijepa poslušnost i odanost. Jedini način da sistem funkcioniše je da Persi i ekipa vjeruju kako njihovi besmrtni roditelji (odnosno menadžeri) sve vrijeme u Elizijumu misle na njihovo dobro, iako za to nemaju nikakav dokaz. Zbog toga bogovi, koji su na direktorske pozicije došli tako što su izdali svoje roditelje (Kronosa), djeci govore o tome koliko je bitno da se ne odustaje od porodice, što je prilično licemjerno ako se pogleda kako su došli na vlast. Hermes Persiju čak otvoreno kaže da prenese njegovom sinu Luku da može da bude ljut na njega, ali da ne smije da bude ljut na svijet. Ironija je u tome da je Hermes bog u tom svijetu, dok je Luk smrtnik sa kojim roditelji ne govore. Zbog toga ovaj film nije ni apologija ni dekonstrukcija sistema, već njegov objektivan i zdrav opis napravljen po mjeri tinejdžerske populacije.
Najzanimljiviji lik u filmu je polubog Luk. Za razliku od ostalih đaka u kampu, Luku otac ne pomaže. Naime, Persi i društvo rade sve što mogu kako bi sačuvali bogove. Iako to u svojoj naivnosti ne vide, jedino ovo, a ne roditeljska ljubav, je razlog zašto uopšte imaju moći. Luk odbija da igra tu igru zato što otac Hermes nikada ne razgovara sa njim, a za kaznu što nije srećan zbog toga, on nema ni moć. U kampu za nadarene, Luk odudara više od tinejdžerskog okruženja od jednookog Tajsona. On sluša klasičnu muziku, igra šah, čita knjige i samim tim se ni najmanje ne uklapa u društvo koje je opsjednuto besmislenim turnirima u mačevanju i nebitnim sportskim takmičenjima. Ako se pogleda kako se ponaša, jasno je da Luk nije konformista, već revolucionar koji se bori za politički preokret, pa makar to bio i Kronosov haos. Jedina nedoumica je da li je Luk bliži čovjeku ili Prometeju, ali film ga depresivno humanizuje u sceni u kojoj se otkriva da nije dovoljno hrabar da istraje do kraja, već da nove bogove želi da zamijeni starim.
Naravno, film Luka tretira kao glavnog negativca, dok je konformista Persi ideal ponašanja. Da autori ne uvode ove motive slučajno, pokazuje i scena sa kiklopom Tajsonom koji pokušava da se uklopi u društvo. Njegov konformizam se odnosi na to da nosi naočare za sunce kako se ne bi vidjelo da ima jedno oko. Ono što gledaocima ne bi trebalo da promakne je da u tom slučaju Tajson ne bi vidio ništa zbog spoja na okviru između dva stakla. Slično se može reći i za Persijeve ružičaste naočare koje su nevidljive i, samim tim, teže za skidanje.
Ove višeznačnosti, uparene sa odličnim specijalnim efektima, osnovni su razlog zašto je drugi dio Persija Džeksona u svakom segmentu bolji od prethodnog, koji je bio gotovo negledljiv.
Konačna ocjena: 6/10.
Mi smo Milerovi (We’re the Millers,
Rawson Marshall Thurber, 2013)
Kada su Stiv Fejber i Bob Fišer napisali film „Lovci na djeveruše“ (Dejvid Dobkin, 2005), izgledalo je da je Holivud dobio vrsne scenariste koji će, u žanru komedije, imati istu ulogu kao Tod Filips ili Džud Apatou. Međutim, iako je ova komedija imala veliki bioskopski uspjeh, njeni autori su se okrenuli televizijskim projektima. Ta dobrovoljna pauza je trajala do ove godine i filma „Mi smo Milerovi“.
Diler trave Dejvid Klark (Džejson Sudikis), striptizeta Rouz (Dženifer Aniston) i tinejdžer Keni (Vil Pulter) žive u istoj zgradi. Kada lokalne propalice napadnu beskućnicu Kejsi (Ema Roberts), Keni i Dejvid se umiješaju, pri čemu Dejvid ostaje bez ušteđevine i droge koju diluje. Kada bi se odužio svom dobavljaču Bredu Gardlingeru (Ed Helms), Dejvid ide u Meksiko kako bi pokušao da prokrijumčari robu preko granice. Da bi zavarao graničare, sa sobom vodi Rouz, Kenija i Kejsi koje predstavlja kao svoju porodicu.
Ako se pogleda priča ovog filma, odmah na pamet pada da će ovo biti još jedna isprazna komedija za naduvanu omladinu u kojoj ćemo slušati beskonačne i dosadne reference o travi. Ovom utisku doprinosi i neupečatljiv trejler koji akcenat stavlja na činjenicu da je Dženifer Aniston striptizeta. Na kraju imamo i filmski poster koji tipizacijom likova (diler, striptizeta, nevin, buntovnica) navodi na pogrešan trag da je ovdje srž komike u stereotipnoj postavci likova, što samo po sebi nije pretjerano duhovito, a često je i uvredljivo. Ako se uzme u obzir da većina novih komedija sve duhovite scene prikaže već u trejleru, kao i to da ovaj film nije pratilo iščekivanje kao razočaravajući „Mamurluk 3“, očekivalo se da djelo bude u rangu ovogodišnjih mlakih „Žestokih djevojaka“ ili „Vrati mi ime“. Kao i obično kada se očekuje malo, ispostavilo se da su Milerovi najduhovitija ovogodišnja komedija i film koji je mnogo bolji od priče i trejlera.
Autori su se potrudili da film konstantno pokušava da bude duhovit, a da to ujedno ima veze sa narativom. Komični potencijal se najviše ostvaruje kroz prikaz i karikiranje idealne porodice, tako da je čitav zaplet sa drogom u drugom planu. Da bi ovo funkcionisalo, neophodno je imati kvalitetnu glumačku podjelu, koju Milerovi imaju. Dženifer Aniston pokazuje da njen uspjeh u „Kako se riješiti šefa“ nije bio slučajan, te da za žanr romantične komedije postaje ono što je nekada bila Džulija Roberts ili što je trenutno Sandra Bulok. I pored toga što izvodi striptiz u sceni koja parodira ples iz „Flešdensa“, središte ovog djela je ipak diler Dejvid, koga odlično glumi Džejson Sudikis.
Film ima više urnebesnih scena, mada se povremeno i pretjera. Sjajna scena je ona u kojoj na radiju počinje pjesma „Waterfall“ benda TLC, pri čemu Keni izrecituje čitavu rep dionicu. U suštini, to u američkoj pop kulturi ima istu težinu kao da je na radiju pušten Doktor Igi i „Oči boje duge“, pri čemu Keni recituje kompletan „možda voleo sam te, možda volim te još“ dio. Dio sa gandža-bebom je prisutan taman koliko treba i završi se prije nego stigne da postane dosadan, a dobro je što autori pored konzervativnih vrijednosti veoma otvoreno ismijavaju i agresivni liberalizam u kome je sve dozvoljeno i poželjno. Tako se parodira prepoznavanje homofobije tamo gdje je ima i gdje je nema, kao i filozofska dubina feministkinje Eve Ensler, što je prilično hrabro za holivudski film.
U paketu sa ovim ide i najpovršniji humor koji uključuje ujed tarantule za mošnice zajedno sa prikazom istih, eksplicitnu igru asocijacija, kao i neprijatno duhovitu scena u kojoj se Keni naizmjenično ljubi sa naturalizovanom majkom i sestrom. Zaokruženje djela je u duhu porodične komedije sa skromnijim gledalačkim rejtingom nego što ga ima ovaj film, što je jako dobar kontrast u odnosu na znatno brutalniji ostatak.
I pored nabrojanih vrlina, „Mi smo Milerovi“ nisu više od predvidljive komedije i sigurno nije riječ o djelu koje pomjera granice. Sa druge strane, autorima namjera svakako nije bila da naprave takav film, već da snime djelo koje će nasmijati publiku. Kako to uspjeva da uradi u više scena nego većina ovogodišnjih komedija zajedno, djelo zaslužuje apsolutnu preporuku.
Konačna ocjena: 7/10.
Bonus video:
