Roman Hrapeško savremenog makedonskog pisca Ermisa Lafazanovskog je neobična priča o umjetnosti stvaranja i preživljavanja, čežnjama i snovima, životnoj snazi i ljubavi, domovini i stranim krajevima. Glavni junak, vinogradar Hrapeško živi u Makedoniji u 19. vijeku i odatle kreće na putovanje prema Zapadu i Istoku.
Ovaj roman je duhovita knjiga, sa mnoštvom aktuelnih aluzija i postmodernističkih postupaka. Roman Hrapeško bio je makedonski kandidat za nagradu Balkanika 2006. godine. Nama je dostupan u izdanju Geopoetike i prevodu Rista Vasilevskog.
Ermis Lafazanovski je rođen 1961. godine u Klužu (Rumunija). Piše romane, kratke priče i eseje iz oblasti književnosti i kulturne antropologije. Objavio je zbirke priča Pola duge, Kad su u Skoplju izmislili kišobrane, Egzotična kantata; romane Plemić, Opisivač, Roman o oružju, Hrapeško, Nedjelja, Istorija ljudi koji su umrli od straha; kao i studije iz književno-antropoloških oblasti: Tradicija, naracija, književnost, Tekst i mentalitet, Antropološki dijalozi, Makedonske kosmogonijske legende i dr.
Dobitnik je nagrade Društva pisaca Makedonije Stale Popov, kao i nagrade Prozni majstori. Ermis Lafazanovski se bavi prevođenjem sa rumunskog jezika. Član je Društva pisaca i Makedonskog PEN centra. Živi u Skoplju, odakle je i govorio za ART Vijesti.
- Roman Hrapeško, naslovljen po istoimenom glavnom junaku je vrsta pikarskog romana, ali i bildungs romana. Kako biste ga vi odredili? Šta nam kazuje Hrapeškov životopis?
Hrapeško je staro slovensko muško ime, koje je bilo u aktuelnoj upotrebi do sredine 19. vijeka a danas se jos uvijek upotrebljava recimo u varijantama Hlapič, Hlapec, u nekim slovenskim zemljama. Uzeo sam ovako ime ne samo zato što se radnja odvija u 19. vijeku već i zato što sam htio da to ime bude i nekakva metafora malog balkanskog čovjeka velikog umjetničkog srca. Struktura je neka vrsta pikarskog romana, ali se nijesam držao strogih pravila ovog tipa romana, već sam nastojao da ga jezički i kulturološki aktueliziram i modificiram. Život glavnog junaka je unutrašnji život svakog umjetnika, prikazan u vanjskim situacijama koje određuju njegovu sudbinu. On se prepušta događajima vanjskog, stihijskog, jer zna da će ga taj unutrašnji kutak u kome se skriva njegova umjetnost uvijek i u svakoj situaciji spasiti.
- Radnja Vašeg romana Hrapeško odvija se u 19. vijeku, ali ne mogu se zanemariti situacije koje jasno asociraju na današnji trenutak. Naročito u odnosu Evropa - Balkan. Da li ste vi imali na umu te paralele i da li su zaista moguće?
Mislim da je istočno-evropska i balkanska umjetnost nova snaga evropske umjetnosti (tu mislim i na muziku, slikarstvo, poeziju), koja još uvijek nije „otkrivena“ već samo naslućivana. Stoga Hrapeško preuzima na sebe teret ovog „otkrića“ na jednom individualnom mikrostrukturnom planu. Hrapeško polazi na put u Evropu, ne svojom voljom već voljom unutrašnjeg poriva koji ga tjera da pokaže svijetu ko je i šta zna. To je put svakog umjetnika ne samo u prošlosti i sadašnjosti već i u budućnosti. Umjetnik nikad nije i neće biti zadovoljan sobom i uvijek će tražiti nova iskušenija. Puno sam čitao o umjetnosti Srednje Evrope u tom periodu ali sam uvijek mislio o tome kako bi izgledalo kada bih se ja našao u takvom jednom okruženju, prenesen putem neke vremenske mašine. I onda sam shvatio da takav malen i bijedan ne bih imao nikakve šanse da ostavim neki trag, osim ako potpuno ne otvorim svoju dušu, a to bi značilo biti na granici razuma i ludila, ili tačnije biti sasvim lud, jer je umjetnost koja je nova i svježa, uvijek na početku pomalo luda i neprihvaćena od umjetničkih konformista. Stoga ma kako izgledalo paradoksalno balkansko umjetničko ludilo krije u sebi sjajne osobine, koje ostali ne žele ili neće da vide.
- Može li se ovaj vaš roman čitati i kao priča o pečalbi? Koliko je ta tema danas prisutna u makedonskoj književnosti?
Globalizacija (riječ koju ne volim) je uništila termin pečalbarstvo. U makedonskoj ekonomskoj tradiciji, a to je opisano i u našoj takozvanoj pečalbarskoj tradiciji, otići na pečalbu bilo je jednako smrti. Ljudi su se rastajali pretpostavljajući da se nikada možda više neće vidjeti, jer puno tih ljudi je skapavalo radeći u inostranstvu u mizernim uslovima. Da bi prikrili tu svoju muku, pečalbari bi dolazili jednom u destak godina nazad u domovinu mercedesom da bi izgradili ili dogradili svoju kuću i time je sve rečeno - čovjek je uspio u životu. Ali ne u svojem već u tuđem. Sad se situacija promijenila, nema više pečalbara več ima „odliva mozgova“ (kao da smo mi ovdje na Balkanu svi samo mozgovi) za kojima ne samo što ne plačemo kad odu već se i radujemo, pa im zavidimo da su se spasili.
To je samo forma, ali sadržina je u sljedećem paradoksu: sjede dvoje roditelja i tuguju: jedan jer ima sina i kćerku u Americi koji su se dobro snašli, ali ih nije vidio deset godina, a drugi tuguje jer ima i sina i kćerku koje gleda svakog dana kako ništa ne rade ili od toga što zarade ne mogu živjeti. Lako je tebi, kaže prvi, djeca su tu kraj tebe, lako je tebi kaže drugi tvoja djeca imaju lijep život. Ova je tema u makedonskoj književnosti bila aktuelna u drugoj polovini 20. vijeka, a sada je ta tema marginalizovana iz jednostavnih razloga što su se rastojanja smanjila i putovanja povećala pa nema više pravog gastarbajtera več građanina svijeta.
- Kritičari su našli sličnost između Vašeg Hrapeška i Volterovog Kandida. Šta vi kažete na to?
Tačno je da Voltera, Sterna, Gogolja, Servantesa, više razumijem nego Šekspira, ali radi se o senzibilitetu i mentalitetu. Moj prvi roman Plemić je bio možda najbliži takvom pisanju, ali vjerujem da ukoliko i pokušam da se otarasim ovakvog načina pisanja, jer mi postaje i naporan i nije mi kao u ranoj fazi jedna vrsta igre, uvijek ostaje nešto što se samo izvan moje volje pokazuje. Možda Hrapeško kao i Kandid otkrivaju da taj svijet kojeg vidimo i koji postoji oko nas nije „najbolji od svih mogućih svjetova“.
- Vaš roman ima kosmopolitski karakter. Hrapeško ide u Francusku, na Zapad, ali i na Istok u Bagdad, Teheran, Istanbul, Jerusalim. Šta nam kazuju Hrapeškova putovanja između Istoka i Zapada?
Ja sam se puno u prošlim romanima bavio parodijom. Ako uopšte neko ko je pisac može da se bavi parodijom, jer je to više posao za teoretičare
- Roman Hrapeško se završava kletvom. Zašto?
Zato jer mu utopija nije uspjela. Jer nije uspio da putem umjetnosti pomiri Zapad i Istok jer obje strane misle da imaju najveću i najbolju umjetnost. A Hrapeško je trebao biti most, ali je nažalsot njegov most bio od stakla pa se slomio. Na sreću mi sa Balkana još uvijek imamo jedno moćno oružje pomoću koga se branimo od zla i uništavamo svakog neprijatelja - a to je kletva. Kad već ne možemo silom i oružjem onda mu udarimo kletvu. On se vraća nazad odakle je pošao u svijet prije mnogo godina i vidi da mu je život prošao u uzaludnoj možda donkihotovskoj borbi, samo on ne nasrće kopljem na vjetrenjaču već kletvom na lozu pored koje je odrastao i na život koji je živio ne ispunivši ideale. Ali takva je umjetnost.
- U romanu su dati antipodi u vidu egzila i domovine, rada i besposlice, uspjeha i neuspjeha, lutanja i pasivnog čekanja smrti. Zašto ste naglasili ove suprotnosti?
Iz takvih se suprotnosti uvijek javlja nešto novo, ali je to uvijek u obliku misli i ideje a ne u obliku radnje. To je sinteza koja se rađa iz borbe između teze i antiteze. Samo još da riješimo da li je domovina teza, a egzil antiteza ili obratno. Rezultat uvijek zavisi od toga šta nam je bitinije. Ako nam je pasivno čekanje smrti bitnije nego lutanja, onda je sinteza od toga samo pomisao da „je moglo biti bolje“, ali ništa nijesmo preuzeli da bi bilo bolje. Ideja u kniževnosti se rađa samo suprotstavljenjem antipoda i istraživanjem tajanstvenih prostora između njih. Nije interesantno (barem ne za mene) pisati o egzilu ili domovini, već o tome što postoji između i što nije golim okom vidljivo. Nije interesantno pisati samo o lutanjima ili samo o jednom mjestu, već o tome što se rađa između ova krajnija antipoda. Ja mogu nazvati to što je između - kvalitetnim novim fenomenom i to u duhu stare dobre fenomenologije. To što osjećam da je izašlo između suprotnosti kao novi fenomen, to je to što me zanima.
- Napisali ste i romane: Plemić, Opisivač, Roman o oružju, Nedjelja, Istorija ljudi koji su umrli od straha. O čemu ste pisali u ovim knjigama? O prošlosti, sadašnjosti...? Koje vas teme interesuju za književno transponovanje?
Ja sam se puno u prošlim romanima bavio parodijom. Ako uopšte neko ko je pisac može da se bavi parodijom, jer je to više posao za teoretičare. Bavljenje. Ali svakako da su moji romani parodijskog karaktera koji je proizašao iz dosade. Nije to svakodnevna dosada u kojoj ne znate šta sa sobom, nego dosada od toga što gledate, čitate, slušate u umjetnosti. Dosada od ponavljivanja uvijek istog, uvijek poznatog... klišei, šabloni, strukture... to je to što me ubija. Kad vidim (pročitam), da je neko izašao iz ovog magičnog kruga i da ga smatraju totalnim promašajem, jer se ne pridržava opšteg i lako prepoznatljivog, te ga stoga smatraju ludim, ja mu se javim i čestitam i kažem mu da ima bar jednog čitatelja, slušaoca, gledaoca. Sjećam se da se jednom davao film Goja u Bordou, (mislim da se tako zvao), a u publici sam bio samo ja i dvoje novinara, pa su ga skinuli sa repertoara poslije samo jedne projekcije jer niko nije mogao da gleda film u kome niko nikom ne lomi kosti. Važno je da sam ja uživao. Tako da sam pokušavao u tih nekoliko prethodnih romana da parodiram to što sam mislio da se treba nekako popraviti u makedonskoj biti, a što se ne da popraviti: mentalitet, sujeta, poniznost i tako dalje. Čak mi je i to parodiranje dosadilo i sad polako krećem u mirnije vode.
- Vi ste antropolog po struci, autor ste i knjiga iz oblasti antropologije i folkloristike...
Ne znam za druge, ali ja već dvadeset godina svako ljeto dolazim u Crnu Goru u jedno malo mjesto kraj Herceg Novog zvavno Đenovići, tako da sebe već smatram pored svega drugog i pomalo Crnogorcem
U širem smislu bavim se problemima veze između književnosti i antropologije, kniževnosti i folkora, etnologije, te se u posljednje vrijeme bavim i nečim što sam nazvao «etnografijom literature». To znači da u književnim djelima tražim isto to što tražim po selima: tragove izgubljene civilizacije, kulture, istorije, tradicije. Na pitanja koja mi postavljaju u vezi uticaja istraživačkog iskustva i mojih romana i priča, mogu reći da sam uvijek pokušavao da ne miješam folklor i književnost jer to može biti banalno i patetično u savremenoj naraciji. Ali... nešto svakako ostaje, mada skriveno, jer pokušajte vi pisati, a da ne upotrijebite jezik! Želim da kažem da mi i nesvjesno uvijek iznova pričamo naše duboko skrivene i zaboravljene priče, te iskustva koja u danom trenutku iz ko zna kojih razloga, impulsa i afekata izlaze na površinu i oblikuju našu sliku o svijetu, te sliku ljudi oko nas o nama.
- Upravo ste se vratili iz Crne Gore? Kakve utiske nosite? Je li današnjim mladim generacijama Makedonaca Crne Gora inostranstvo ili je još živa uspomena na nekadašnju bratsku republiku?
Ne znam za druge, ali ja već dvadeset godina svako ljeto dolazim u Crnu Goru u jedno malo mjesto kraj Herceg Novog zvavno Đenovići, tako da sebe već smatram pored svega drugog i pomalo Crnogorcem. Tako da se za mene taj prekid između bratskih republika uopšte nije desio. Moja generacija još uvijek Jadransko more zove „naše more“, ali to se sad sa novim naraštajima polako gubi, što je normalno. Važno je da je za mene crnogorsko „naše more“ uvijek će biti i ostati „moje more“.
Lafazanovski, Lafazanov, Lafazanis...
- Rođeni ste u Rumuniji u Klužu, živite u Makedoniji. Pretpostavljam da vaša porodična priča krije mnoge neispisane romane?
To su te mirnije vode. Želim ispričati, a to sam počeo sa romanom Istorija ljudi koji su umrli od straha, što se to dešavalo i kako se desilo da je moja porodica koja živi u skoro svim balkanskim državama ima na kraju prezimena različite nastavke (Lafazanovski, Lafazanov, Lafazanis). Sa jedne strane (očeve) to je posljedica građanskog rata u Grčkoj 1948. i egzodus makedonske manjine iz Grčke, a s druge strane to je priča (sa majčine strane) koja je Mađarica iz Mađarske sa porodicom u Transilvaniji gdje je živjela mađarska manjina. Dakle sav sam u manjinama, ali je jedno sigurno da je većina u meni balkanska. Ima tu šta da se priča, ali o tom potom. I samo da ne bude dosadno.
Novi talas u makedonskoj književnosti
- Šta nam možete reći o savremenoj makedonskoj književnosti? Koje forme, teme i poetike dominiraju?
Makedonska književnost je poslije 1991. godine, izrodila novu generaciju pisaca koji su radikalno napustili ruralne teme kojima su bili preokupirani makedonski „klasični“ pisci iz druge polovina 20. vijeka, te su se priklonili aktuelnim trendovima. Imamo vrlo uspješne mlade pisce koji se vrlo uspješno probijaju na evropskim književnim scenama i za koje pretpostavljam da će biti nosioci tog nekog novog talasa koji se javlja u makedonskoj književnosti.
Mogu pomenuti Goceta Smilevskoga, koji piše prozu, mladog poetu Nikolu Mađirova, Lidiju Dimkovsku koja je i prozaista i pjesnik. Ima pisaca srednije generacija kao što je recimo Aleksandar Prokopiev i Venko Andonovski koji su već poznati široj istočno-evropskoj publici. Ono što je odlika njihove poetike čini mi se da je odstupanje od velikih nacionalnih naracija i uranjanje u nešto što se može lako prepoznati kao evropska kultura.
Galerija
Bonus video:
