Borislav Pekić bio je začetnik iliti tvorac te nekoć naše male grupe koja zapravo nikad i nije postojala kao bilo kakva “interesna grupa” niti su njezini članovi, izraziti individualci, imali smisla za takvo što. U jednom zajedničkom pismu Kišu i meni (London, 8 svibnja 1975.) Pekić veli: “Njegovali smo lično a ne estetsko prijateljstvo”.
On je tada želio da se naša grupa obnovi kao neka vrsta “duhovnog saveza”, da izvučemo, nakon mnogih gorkih iskustava, neke zajedničke stavove u obranu umjetničkog integriteta. Mnogi pisci, koji su tada lagodno živjeli, znali su nam predbacivati kako se mi međusobno podupiremo i kako je to nesimpatično. Doista, u vrijeme kada su se oko mene i moje knjige plele svakovrsne intrige, a listovi Politika i Večernje novosti donosili crne feljtone u nastavcima u kojima se tražilo krivično gonjenje autora i izbacivanje njegove kužne knjige iz knjižnica, reagirali su samo moji prijatelji.
Na dodjeli NIN-ove nagrade koju je (1973.) dobio Danilo Kiš, za roman Peščanik, laureat je u svojoj besjedi rekao pred velikim auditorijem sve samih partijskih glavešina kako prima nagradu sa zebnjom i strahom te kako se osjeća potištenim stoga što se njegovu prijatelju, piscu, “oduzima jedna druga nagrada dok se meni ova uručuje”. To je izazvalo muk; bio sam ondje na primanju, u jednom ćošku, kao pas, dok su me kosili pogledi tada vladajuće kulturne elite. Kiš je zbog mene navukao bijedu, a publicitet o dodjeli te ugledne nagrade nije bio ni blizu uobičajenoga. Primjerice, na TV-u je jedva spomenuto da je dobitnik NIN-ove nagrade, uslijedili su i neki napadi, da bi samo koju godinu kasnije krenula neviđena hajka na njega i potrajala je, kako piše sam autor u kultnoj knjizi Čas anatomije, “punim intezitetom nekih šest meseci (od septembra 1976. do marta 1977.), što zakulisno što javno, a polemički požar koji se razbuktao na stranicama naših glasila osvetlio je kao iznenadna bengalska vatra lice naše književne palanke”.
U moju obranu pisao je Filip David za kulturni dodatak lista Politika, ali je njegov tekt svrstan u rubriku pisma čitatelja, jer kao on to piše nešto privatno, iz prijateljskih pobuda, premda bih prije rekao da je taj kratki ubitačni tekst, napisan precizno i biranim riječima, što je odlika Davidova stila, nadasve principijelan, zalaže se za slobode i osuđuje progone. Uza sve, bilo je to smisaono, jer je David tada bio urednik dramskog programa TV Beograd; možda jedan od rijetkih urednika koji nikada nije bio članom partije unatoč tomu opstao je na televizji za sve vrijeme komunističke diktature, da bi dvadesetak godina kasnije, za vladavine nacionalista, bio grubo otjeran s posla, a njegov radni stol zapečaćen.
Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tomu činu da se “jedan autor goni” on je vidio “nepodnošljivu kulturnu sramotu”. Možda su još bila, ako se ne varam, dva-tri tekstića u moju obranu, dok je ostala bratija književnička šutjela ili se potajno radovala. Neki pisci koji su nam se vječito motali oko nogu, a bili su pošteđeni neugodnosti, vidjeli su nas kao smiješne tipove koji jedni drugima dijele komplimente. U već spomenutom pismu Kišu i meni Pekić veli kako je to naše prijateljevanje ipak “bilo neka vrsta čuda u okolnostima naše kulturne atmosfere. A svako čudo, ma smejao mu se čovek ili mu ne verovao, ostavlja neki trag”.
Istina, pristigao je u moju obranu i jedan principijelni glas iz Zagreba - inteligentno sročen i britak tekst Predraga Matvejevića (Borba, 16. ožujka 1974.), u kojem je između ostalog rekao: “Znamo i to da nakon ovakve odluke o uklanjanju knjige iz knjižnica preostaje još samo... lomača!” Ne znam koliko je taj ugledni intelektualac bio utjecajan, ali tek nakon njegova teksta počeo se kraviti led oko mog imena, pa sam kasnijih godina i ja dobio neke književne nagrade, i to samo one (NIN-ova, Andrićeva) koje se nisu smatrale režimskim kao, primjerice, Oktobarska, Sedmojulska ili AVNOJ -eva, premda su sve nagrade bile na različite načine pod utjecajem režima.
U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina, savjetovali da što prije “brišem” iz Beograda, javili su mi se proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003.) jednom razglednicom s motivom Fruške Gore i napisali mi: “Da nas nisi poslušao, možda bismo sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom.” To je doista začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, ni bilo kome prijetnja. Osim pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao nijednoj političkoj opciji, ni bilo kakvom “patriotskom klanu”. Od te naše tzv. grupe ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik Demokratske stranke i kao opozicijski lider, “na prvim antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo”, kako sam piše, 13. lipnja 1990, dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u Parlamentu. Intelektualno javno mnijenje dalo je potporu Pekiću, pa mu je posvećen dobar dio jednog broja lista “Demokratija”.
Na poziv uredništva i ja sam napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao “opširnu moralnu priču modernih vremena”, ali sam zabrljao tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: “Ako Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke biće mi žao. Šta će on među onim političkim neandertalcima u Parlamentu... Bilo kako bilo, Pekić ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti.” Moj prijatelj nije bio zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u Parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po krčmama, u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6 prema 1. Nakon poraza prvo mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama Koštunici ili Đinđiću jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočarenje u narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava u šovinizmu.
Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan pokupio više nagrada, da bi uslijedila šaputanja, pa i otvoreni prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi, ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a ni kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih nazora, do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao se polako, ne shvatajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I.B. Singer misli da politički sitemi, društvena uređenja, veliki imperiji, propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga režima, dočekao njegov krah. Kiš, na žalost, nije, a cijeloga je život to sanjao vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano od “historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje”.
Razgovor sa Stambolićem
Kada je Danilo Kiš dobio Sedmojulsku nagradu (1987.), bio sam na primanju, čak sam dobitniku posudio kravatu, Ivan Stambolić, tadašnji predsjednik Vlade, osobno mi je rekao da sam i ja kotirao visoko, ali da sam ostavljen za dogodine, jer dati nagradu odjednom “dvojici odličnih pisaca i prijatelja, bila bi prava šteta” - to su doslovce bile njegove riječi.
Hitro sam uzvratio, imam svjedoke, da sada ne ispadne kako se gradim prorokom, i pokazao na čovjeka u lakom ljetnom lister-odijelu sive boje rekavši da će dogodine o tome on odlučivati. Dakako, čovjek u sivom bio je Slobodan Milošević, stajao je u kutu dvorane držeći pod ruku, kao nevjestu, generala Ljubičića. Tako je i bilo, a trinaest godina kasnije taj će monstrum narediti ubojstvo Ivana Stambolića, što su njegovi “patrioti” rado i za lovu izveli te zakopali leš na jednom obronku Fruške Gore.
(Odlomak iz teksta Prijateljsko dopisivanje, iz knjige “Pisanje ili nostalgija”)
Bonus video:
