Istinska je čitalačka privilegija imati u rukama knjigu koja vam donosi brojne susrete sa najaktuelnijim piscima sa svih strana svijeta.
Takva je nova knjiga Vujice Ognjenovića, poznatog pisca i kritičara, koga, sigurno, čitaocima Arta ne treba posebno predstavljati. Ognjenović je, tokom proteklih deset godina, u Artu objavio nekoliko stotina razgovora sa najznačajnijim svjetskim, ali i regionalnim piscima.
Knjiga “Prevedena književnost” donosi ne razgovore, već prikaze i književnokritičke osvrte na knjige, uglavnom prevedene, mada ima i nekoliko izuzetaka.
Među koricama Ognjenovićeve knjige sačekaće vas i pisci koji su već neprijeporna vrijednost moderne književnosti – poput Ajris Merdok, Doris Lesing, Tolkina, Kabrere Infantea, Gintera Grasa, Kormaka Mekartija ili Lorensa Darela, ali i pisci koji tek treba da zadobiju takvu poziciju: Kolm Toibin, Boris Akunjin, Kazuo Išiguro, Pol Oster, Orhan Pamuk...
Ognjenovićev presjek svjetske književne scene ide do onih najmlađih, tako da ćete naći tekstove i o sjajnom Njemcu Danijelu Kelmanu, Špancu Safonu ili Rusu Viktoru Peljevinu... Pobrojana imena su tek manji dio autora o čijim knjigama ćete čitati u ovom Ognjenovićevom literarnom panoptikumu.
“Živimo vrijeme koje je unizilo kritiku. Teško je izreći gori i teži sud o jednom dobu od toga. Doba koje izgubi sluh za kritiku izgubilo je sve – mogućnost da se vidi, čuje i samoodredi bilo što..."
U takvom kontekstu i književna kritika odavno nije jedna od najvažnijih duhovnih disciplina, nije povlaštena zona tumačenja Teksta. S jedne strane problem je u nekompetenciji: ljudi koji se odvaže na to pregnuće sve manje znaju, sve manje su stručni.
Ajris Merdok (Foto: definitelytheopera.wordpress.com)
Literatura nije nikakav elitni zabran, ali, nije ni fudbal – pa da je baš svaki sud jednako važan ili jednako stručan, jednako moguć... Drugi problem je i sve više formi korupcije u odnosu na kritičara: negativan sud bi mogao donijeti gnjev izdavača, autora, sponzora... I tako dalje.
Zato je danas posao književnog kritičara važniji nego ikada. Pored navedenih problema danas je jedna od ključnih karakteristika vremena – i preobilje. A snaći se u preobilju bez pouzdanih kritičara nije lako, i biće sve teže.
Vujica Ognjenović (i sam ozbiljan pisac) svoju interpretativno-kritičku avanturu kao da počinje nakon svih ovih uvida. Jeste teško, jeste sve teže, ali bez književne kritike jedna intelektualna scena zapravo i ne postoji.
Drugi važan momenat u književno-kritičkom radu ovoga autora jeste i činjenica da je njegov fokus usmjeren na – vavilonsku književnost. Odnosno, Vujica konsekventno prati savremenu planetarnu književnost. Autori i njihove knjige sa svih kontinenata su tu – književnost i ne može postojati drugačije nego kao kosmopolitska djelatnost...
Zato je njegova nova knjiga nezaobilazan doprinos novijoj crnogorskoj duhovnoj produkciji.
Ovakve knjige onoga ko ih uzme u ruke pretvaraju u građanina (odnosno – čitaoca) svijeta. Zato su važne.
Nadam se da ćemo u narednom godinama čitati još sličnih knjiga ovoga vrijednog i posvećenog autora”, zapisao je Balša Brković u pogovoru ovog izdanja.
Autor predgovora, Vuk Drašković, kaže da je autor knjige, Vujica Ognjenović obavio “izuzetno značajan posao”.
“A značajni poslovi, posebno na njivi kulture, na prostorima našeg jezika, rijetko kada su bivali cijenjeni, a danas su, povrh svega, i sistemski i sitematično potcijenjeni. Ovaj neumorni kulturni pregalac, pisac i slikar, maštar i tragalac za tajnovitim, načinio je svoj izbor kritika i prikaza, uz dodatni vlastiti sud, dugačkog spiska najčitanijih i u svijetu ovog vremena najprevođenijih knjiga šarolikih žanrova, od književnosti do putopisa i politike.
U njegovoj knjizi, a ja bih rekao antologiji, Prevedena književnost - kritike i prikazi, primjera radi, zajedno su Ajris Merdok i njeg Crni princ, i Alis Monro i Životi djevojaka i žena, i Boris Akunjin i njegov Turski gambit, i Autobiografija Čarlija Čaplina, i Bolesni na vlasti britanskog političara Lorda Dejvida Ovena i Erika Džong, i Če Gevara, i Orhan Pamuk, i Frida Kalo, i Ginter Gras, i Ljosa, i Koeljo...
Giljermo Kabrera Infante (Foto: tiendadenaufragos.blogspot.com)
Ogromni napor i veliko znanje bili su potrebni za taj posao. Sve čestitke, i više od toga, Vujici Ognjenoviću. I neka njega niko ne okrivljuje što u ovoj antologiji najprevođenijih pisaca nema nas. Naravno, da je dosta autora iz bivše Jugoslavije, odnosno sadašnjih država na njenim razvalinama, koji su prevedeni na strane jezike, i velike i male, ali u antologiju najprevođenijih ne mogu da uđu, odnosno njihove knjige, ne zaslužuju, nego zbog toga što su sami i siromašni, što nemaju državu iza sebe ili neke druge finansijski i propagandno moćne promotere na svjetskom tržištu kulture.
Na ovom našem prostoru, država se ponaša kao neki pakosni pojedinac, pa računa da će svjetsko promovisanje nekog romana biti lična promocija autora romana, a ne kulture te države, a time i promocija države. Ako se ne možemo upoređivati sa Amerikom, Rusijom ili Francuskom i Njemačkom, možda i možemo sa Norveškom, recimo.
U toj zemlji postoji državna institucija, ime joj je NORLA, koja je, isključivo, posvećena da norvešku književnost, norvešku knjigu, prevede i objavi na što više jezika u svijetu. I ne samo to. Ta institucija se brine i da norveška prevedena knjiga stigne do što više čitalaca u svijetu.
Na žalost, ne samo da ne postoji ništa slično kod nas, nego ogromna većina pisaca, i ovdje, na domaćem jeziku, knjige štampa u mizernim tiražima od 500 ili 1.000 primjeraka, a i tada mnogi od njih moraju da plate štampanje. Siromašni pisci, siromašni izdavači. Siromašne su i države bivše Jugoslavije? Za mnoge nevažne, čak i štetne, poslove nijesu siromašne, nego darežljive i predarežljive”, zaključuje Drašković.
Izdavač Ognjevićeve knjige je OKF sa Cetinja, uz pomoć Ministarstva kulture Crne Gore.
Bonus video:
