Stvaranje predstava uvijek je kolektivna kreacija, ali način na koji je kreirana predstava „Kako rastu veliki ljudi“, koja je ravnopravan kolektivni autorski projekat reditelja Petra Pejakovića i glumaca Miša Obradovića i Slaviše Grubiše, odvodi to sustvaralaštvo tetarskog čina još nekoliko koraka dalje.
Uoči večerašnje premijere pitamo glumca Miša Obradovića kako je doživio specifičnost toga stvaralačkog procesa, za koji se u Hrvatskoj koristi termin „skupno izmišljeno kazalište“ (eng. devised theatre)? I koliki je zaista stepen, uslovno rečeno demokratije u toj integraciji različitih gledišta, a kolika uloga reditelja?
"Otvorenost reditelja Petra Pejakovića, koji je u ovom pozorišnom procesu stvaranja predstave bio spreman da mijenja, prilagođava i preispituje, pa i odbacuje svoje ideje nakon radionica sa glumcima, zaista je nesvakidašnja. U radu na ovoj predstavi pošli smo bukvalno od „praznog lista papira“ i ideje o Njegoševom djetinjstvu, i u početku smo radili mnogo fizičkih i govornih improvizacija, a zatim je reditelj sređivao taj materijal.
Kao što se može vidjeti u tekstu predstave koji smo zajedno na taj način ispisali, te govorne improvizacije su zaista u stanju da donesu neke posebne detalje, začudnost u rečenicama, odlomcima i cijelim scenama. Iako takav način rada može ponekad biti i frustrirajući za glumca, u konačnici predstavlja pravo osvježenje. Mislim da je ključno pitanje rada u ovakvom procesu pitanje otvorenost glumca, spremnosti da izlazi iz šablona i razbija sopstvene predrasude."
U predstavi tumačite nekoliko likova – pripovjedača, Njegoševog oca, strica, ćuka, vuka, muka, Sime Milutinovića,..., sa podjednakom lakoćom i uvjerljivošću, i nevjerovatnom moći transformacije uz minimum pomoćnih scenskih sredstava.
"Da, mislim da je to jedan zdrav obrazac, da jedan glumac, u ovom slučaju moj kolega Slaviša Grubiša, tumači glavnog junaka, a drugi, odnosno ja, da igra sve ostale uloge. Meni je to vrlo zanimljivo i inspirativno, i na neki način osjećam da je to moj „teren“, jer me ta transformacija iz karaktera u karakter mnogo zanima u pozorišnom, glumačkom radu.
Što se ove predstave tiče, nisam siguran koliko sam uspješno „dohvatio“ sve te likove, zbog specifičnosti procesa u kojem smo dugo stvarali tekst, a nešto kraće se bavili scenskim djelanjem. Ali, takođe, predstavu nikada ne smatram završenom sa premijerom, niti proces kreiranja moje uloge, tako da se sve to može dalje unaprijeđivati."
Prvi put za dječiju publiku zaigrali ste u predstavi „Dobro drvo“, koja je svojim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom djeci, kojoj postavlja bitna pitanja i daje impuls za razmišljanje, na neki način presedan u pozorišnoj produkciji za djecu u Crnoj Gori. Uspješnosti te predstave uveliko doprinosi i dragocjen „ton“ koji ste pronašli za svoju ulogu – bez infantilnosti i podilaženja, a opet djeci prijemčiv i blizak. S obzirom da to nije često u predstavama za djecu na našem području, kako to da ste Vi pronašli pravi način igranja već pri prvoj takvoj ulozi?
"Taj „ton“ je, po meni, neki osjećaj za mjeru stvari, za nešto što ja osjećam kao istinito, i onda mislim da i neko drugi može da osjeti kao istinito. Ne znam kako to tačno da objasnim, iako naravno jeste osviješteno, ali nije strogo kontrolisano, nego postoji i neka sloboda da se to pusti... Pokušavam to i u ovoj predstavi, pogotovo što imam tu ulogu naratora koji se direktno obraća djeci u publici... pokušavam da im priđem iskreno i sa poštovanjem. I inače postoji taj problem sa scenskim tonom, bilo da je produkcija za djecu ili odrasle – kod nekih glumaca se prosto previše čuje da je scenski, ne prebacuje rampu..."
Da li, po Vašem mišljenju, pozorište za djecu treba da uljepšava svijet i predstavlja ga u bajkovitom kontekstu, ili ima odgovornost i da ukaže na surovosti savremenog društva i života uopšte? Da li uopšte u pozorištu za dječiju publiku u 21. vijeku može da postoji podjela na prikladne i neprikladne teme, ili je bitniji način na koji se o njima govori?
"Kako u pozorištu za djecu, tako i u onom za odrasle, mislim da je ključno pitanje motiva pravljenja neke predstave, te odgovori na pitanja zašto biramo određene naslove, određene scenske forme. Imamo li potrebu o tome da govorimo, ili radimo predstavu tek da nešto radimo. Naročito je to bitno kada su u pitanju predstave za djecu, jer na njih je moguće uticati, i tako zaista mijenjati društvo. U Crnoj Gori, na žalost nikako da dođemo do rasprava o takvim stvarima, jer stalno razgovaramo o količini produkcije, o nemogućnosti da se kod djece uopšte i stvori potreba za pozorištem, jer većini djece u našoj zemlji je ono nedostupno."
Da li se slažete sa utiskom da su mladi pozorišni kadrovi prilično nezainteresovani za bavljenje pozorištem za dječiju i mladu publiku, i da uglavnom teže da rade u „velikim/glavnim“ pozorištima, i u tom slučaju, u čemu vidite razloge za to?
"Ne mislim da su nezainteresovani, ali raditi u pozorišu za djecu postavljeno je nekako u našem pozorišnom sistemu vrijednosti kao manje značajno. Možda je malo u pitanju i strah – prije uloge u „Dobrom drvetu“, i ja sam se pitao da li ću to moći na pravi način. Sigurno takvoj situaciji doprinosi i što na pozorišnim akademijama kod nas, a mislim ni u regionu, ne postoji barem jedan predmet ili kraći seminar koji bi tematizovao pozorišno stvaralaštvo za djecu. Sa druge strane, tu su i neke predrasude, zamjene teza, i naučeni negativni kodovi „probitačnog“ ponašanja i bivstvovanja..."
Pozorište je krajnji cilj, a ne sredstvo za nešto drugo
Možete li se osvrnuti na mogućnosti koje se pružaju ili ne pružaju glumcima da utiču na pozorišne tokove, te glumačku volju i stručnost da to čine? Ima li dovoljno prilika da se glumci izjasne, daju svoje mišljenje, i osjećaju li uopšte potrebu da o tim pitanjima istupaju javno?
"Glumački intervjui se uglavnom raspoređuju po rubrikama „zabava“, „poznati“ i slično, a glumci olako pristaju na to. Čak i u rubrikama za kulturu, glumce najčešće pitaju kako je bilo raditi na ulozi, ili kakva je bila saradnja sa određenim rediteljem. Malo ozbiljniji intervjui su rijetki, nedostaje nam i stručnih teatarskih časopisa, kao i ljudi u medijima koji su dovoljno stručni i specijalizovani za pozorište.
Takođe, nedostaje javnih rasprava, tribina... Sa druge strane, tu je i glumačka inertnost, koja je negdje i u osnovi profesije, uslovno rečeno, jer slikovito, glumac sjedi i čeka da ga neko pozove da radi, i onda, kada radi, dio je nečije ideje, slagao se sa njom ili ne.
Glumcima, kao i drugim pozorišnim profesijama kod nas nedostaje i zajedništva, zajedničkog duha, ali i zajedničke akcije. Na neki način, fale nam ljudi kojima je pozorište krajnji cilj, a ne sredstvo za nešto drugo."
Bonus video:
