Venijamin Crnorizac (? – posl. 1603)
Nijedan pisac u istoriji crnogorske književnosti ne obraća nam se tako izričito apokaliptičnim tonom kao Venijamin Crnorizac, čak ni Njegoš.
On je izradio Minej za april 1603. g. i saopštio nam užas svoje pozicije. To je priča o ljudima na vatri epohe turskih nadiranja, u materijalnom, te na vatri kontrateksta u duhovnom smislu života:
„I opet, nama i svetim crkvama, agarenski sinovi nanošahu mnogo nepravde, a ko je pravoslavan, njega ne napuštaše žalost, gledajući oronulost i teškoće crkve Hristove, koje se dešavaju zbog nasrtaja protivnika. Mene Gospod tako ostavi, ali još pogleda na svoj vinograd, koji je On posadio ranije...“
Ovaj naš autor stvara u istim ozvjezdanim noćima, kada Will Shakespeare, u nekom sobičku na južnoj obali Temze, piše takođe jednu apokaliptičnu tvorevinu: Hamleta. Evropa, puna sitnih različitosti, kako tada tako danas.
Ovaj rijetki učenjak u epohi oralnog stvaralaštva potpisuje se, pak, tajnopisom: smjerni Črnac Venijamin.
Šesnaesti vijek je kod nas razorio semiotičko polje tekstualne kulture i manuskriptsku tekstualnost. Oralno stvaralaštvo potisnulo je tekstualno. Sedamnaesti ga je slijedio u tom ubijanju pisma sve do bokeljske dekontaminacije (Bernard i Jeronim Pima, Timotej Cizila, rane Bolice) i obnove tekstualnog, odnosno kritičkog diskursa.
Tekst je, dakle, povezan s apokalipsom neraskidivo. Nema apokaliptike bez tekstualnog faktora.
Apokalipsa ne bi bila pravosnažna bez tekstualnog upozorenja – bez diskurzivnog alarma.
Apokalipsa ne bi bila pravosnažna bez tekstualnog upozorenja – bez diskurzivnog alarma.
Oralnih je, dakle, bilo na hiljade u moru epike, no tekstualni Venijamin je samo jedan.
Kompilatorska tehnika
O Venijaminu Crnoriscu, ili Črncu (sveštenik u crnoj rizi, rasoder) u privatnom smislu znamo malo, jedva nešto više nego o Bogu. Sigurni smo nedvojbeno samo jedno: pisao je na jeziku smrti, jer je njegovo pero, zapravo, jedan od posljednjih odjeka crkvenoslovenske redakcije.
Uhvatio je živ sedamnaesto stoljeće, sudeći po „hamletovskoj godini“ kada potpisuje svoje djelce (1603).
Služio je u pljevaljskoj Sv. Trojici, tu skupljao, prepisivao, kompilirao, pisao poput svoje „bratije“ u krugu posljednjih izdanaka – već praktično mrtve manuskriptske kulture.
Po toplini s kojom pominje susjedno selo, Vrhobreznicu, nije neumjesno suditi da mu je to bio zavičaj.
Glavni Venijaminov zavičaj, s druge strane, kompilatorska književnost, stvarana na zalasku staroslovenskog jezika, potopljen je, što u turskim paljevinama, što u epici, što, napokon, u drugim žanrovima. A nešto od toga potopio je, kao uostalom u svakoj epohi, sam gnjev tih očajnih stvaralaca, njihov „nečto hud um“, kako bi rekao piščev savremenik, Inok Luka od Đurđevića Tare.
Venijamin Crnorizac je ordinirao, da tako kažemo, u srcu naše stare manuskriptske književnosti vezane za manastire s tako lijepim imenima: Dovolja, Vranštica, Piva, Trojica, Šudikova, Starčeva Gorica...
Prethodili su mu tu, u skriptoriju Trojice, Dijak Vlatko, Dijak Dimitrije i, najzad, Ratko Ranković. Pisali su kratke pogovore za svoje rukopise: zbornike, mini-enciklopedije, kompilatorske antologije raznih tekstova i apokrifa.
Kada bi sve išlo po nekom normalnom redu i poretku, Venijamin bi glavom i bradom bio, hronološki, preteča Gavrila Trojičanina. Preteča, dakle, i to skupa s vlastitim prethodnicima, jeromonahom Savom, Dimitrijem, Vlatkom i Ratkom – budući istog hrama službenik i, najzad, koju deceniju dakako stariji od Gavrila.
Ali nije, ili ne u pravom smislu, jer preteča biti, u kulturnim tokovima, obično znači da iza njega slijedi nešto jače i zrelije, umjetnički snažnije u hronotopskoj hijerarhiji i na povijesnoj ljestvici. Prosto, nakon preteče dolazi neko ko stvaralaštvo živućeg jezika i žive misli razvija, dopunjuje, širi.
Najzad, sljedbenik je autor koji svojim stvaralaštvom stabilizuje žanr.
Ništa od toga.
Pismenost na staroslovenskom, ta posljednja redakcija trajne književne atmosfere vjerskih pisaca, izvršena u manuskriptskom krugu, umjesto u žanrovsku stabilizaciju krenula je pravo u smrt.
Nije, dakle, Venijamin preteča, jer je s njim privedena kraju, a s Gavrilom okončana čitava jedna žanrovska epoha: tekstualnost koja je izgubila bitku s oralnom jezičkom sviješću.
Oni su obojica zapravo – preteče šutnje.
Dvije aždaje
No, naš dug prema autorima iz kruga manuskriptske književnosti je veliki, koliko god zaostavština bila skromna. Oni su njegovali tradiciju pisma i kult knjige u apsolutno apokaliptičnom dobu. Jedini oni su, to treba da znamo, bili kadri da revalorizuju proizvoljne oralne standarde svoga doba, kao što su epičari romanskog svijeta, kako kaže Philipe Hardie, revalorizovali paganske vrijednosti (The epic values of the Christiad are a revaluation of the pagan values, vidi in: A. J. Boyle, Roman Epic, Routledge, London, 1996, 308).
Dvije aždaje prijetile su njihovoj jezičkoj svijesti. Prva, aždaja kontrateksta, u turskim nadiranjima, i druga, aždaja oralnog usmjerenja jezika i svijesti – dvoglavo stvorenje zvano epika.
Šanse naših manuskriptskih autora bile su ravne nuli. Pisali su u paklu.
Epika je kolonizovala ostale književne žanrove i, dakako, vršila opštu kolonizaciju pismenosti na račun knjige, osnovnog posrednika u oblasti ljudskog saznanja, njene trajne semiotičke atmosfere. Borba naših pisaca iz manuskriptskog kruga za očuvanje pisma bila je borba Davida s Golijatom.
Njihova ideja da se suprotstave epici sa svojim slabašnim, prorijeđenim snagama pera i teksta, kompilacije i enciklopedistike, hrestomatskog i antologičarskog rada, s malom snagom jednog jezika na samrti, zauzima isto tako malo ali časno mjesto u čudesnoj istoriji ideja 17. stoljeća.
Borbu za tekstualnost u trajnom smislu riječi vodili su svi oni, antologičari, bibliografi, hrestomati. Ratko Ranković, za kog znamo da je preživio Cervantesa. Pahomije od Rijeke Crnojevića, naš čovjek u Mlecima. Pop Radoslav iz Nikoljca, „sklon svakom lihomstvu dušegubiteljnom“.
Hrestomati pakla:
Vuk Dijak iz Vranštice. Dimitrije ispod Malinska, „grješni i maleni među ljudima Dmitar, čovjek oskudnouman“. Luka iz Đurđevića Tare, „grješni i manši v inoceh Luka“, savremenik Venijamina Črnca, autor Pogovora Molitveniku, pisanog g. 1600. u manastiru Aranđela Mihaila.
Ova dvojica, Venijamin i Luka su se, izvjesno, lično morala znati, jer su stvarali na svega 20 km udaljenosti. Svi oni, dakle, vodili su tešku borbu za književnost u trajnom smislu iznad etnografskog automatizma. I mnogi su bili – ne treba zaboraviti bitnu stvar – prevodioci s nekog stranog jezika, najviše grčkog i ruskog.
Da paradoks bude veći, ovi naši kompilatori, skromni enciklopedisti, antologičari, kao i toliki drugi njihovi savremenici: Georgije Zograf, Makarije Moračanin, Toma Dijak, „smjereni i hudi v človjeceh“, morali su se opraštati sa svojim jezikom i pismom upravo u doba kad je evropska svijest kroz jezik polagala temelje glavnim institucijama: pošti, štampi, bolnicama, univerzitetima, industriji, ludnicama, knjižnicama itd.
Zato se ne treba čuditi Venijaminovom apokaliptičnom tonu. Njega je mučilo najprostije od svih mogućih pitanja: kako preživjeti bez pisma?
Zato se ne treba čuditi Venijaminovom apokaliptičnom tonu. Njega je mučilo najprostije od svih mogućih pitanja: kako preživjeti bez pisma?
„Ako se zapitamo zašto evropsko društvo nije preživjelo naprosto kroz sramno beščašće, kroz pohlepu, ambiciju, mržnju, okrutnost, hipokriziju 17. stoljeća, već je naprotiv stvorilo toliko toga plemenitog i uzvišenog“, kaže George Clark, „nije dovoljno odgovoriti da su to bili ’operativni ideali’ pravde, istine i humanizma“ (vidi Sir George Clark: Seventeenth Century, Oxford, 1970, XVI).
Imali su ovi stvaraoci u izolaciji, ipak, kao svi pravi umjetnici, svoju kulturnu mrežu, svijest o ulozi jezika u životu. U doba kad je Venijamin bio na vrhuncu snage, tu negdje na prelomu 16/17. stoljeća, Ratko Ranković, Inok Luka, Dijak Vlatko bili su uz njega živi svjedoci kako je počeo karijeru jedan stvaralac s velikom snagom.
Bio je to pop Strahinja iz Budimlja, umjetnik koji je umro kao što je i živio – s tajnom šifrom. On je započeo svoj freskopis g. 1592. u manastiru na Đurđevića Tari, gdje je istodobno služio pisac s apokaliptičkom vizijom jezika – Venijamin Crnorizac.
Venijamin, otkriven pod oralnim naslagama.
Venijamin: naša hiperstrukturalna nedoumica, slabost i strast.
Venijamin, pisac kom umire jezik.
Tripo Skura (1636 – 1685)
Tripo Skura je bio kotorski kanonik iz porodice doseljene iz Albanije, s korijenima od XVI stoljeća. Bio je mlađi savremenik svog rođaka, admirala Skure, sekretara kotorskog providura. Dalje, najbliži srodnik vatrenog slovenofila, pjesnika Vicka Skure i, najzad, odani prijatelj i obožavalac Andrije Zmajevića.
Dovoljno za jednu baroknu sudbinu.
Sve i da Tripo, dakle, uz Vicka nije bio rođak pjesnikinje Ludovike Skura, nastojnice samostana Sv. Josipa, čija je zaostavština još zaturena, ili pak zauvijek izgubljena, a jeste, to nije malo za čovjeka barokne epohe. Svo troje su pisali na narodnom jeziku. Risto Kovijanić mu pripisuje vanredne didaktičke spretnosti.
Ljudi upisani u barok ne liče na druge ljude. Kao što ni mi, postmodernisti, koji se danas, u doba povratka baroka na svjetsku scenu, upisujemo u taj povratak, ne ličimo na one koji ga ignorišu.
Oba su Skure, Tripo i Vicko, svoju iskrenu privrženost ovom velikom baroknom čovjeku krunisala dakle na narodnom jeziku. Ni prelat Zmajević nije ostao dužan, uzvratio je svojom moćnom sekstinom.
Poslovna književnost u Boki
Put pisma, kilometraža tekstualnosti, zanimljiva je pojava. Ali taj manir već je rijetkost, zamijenila ga je elektronska prepiska: danas pismo putuje hiljadu puta brže nego što se piše.
Na drugoj strani, vratimo se polju 17. stoljeća, naša vjerska književnost istočnopravoslavnog kruga na sjeveru ima nekih sadržaja, ako ne klasičnog epistolarnog karaktera, a ono sadržaja poluprivatne intonacije po epistolarnom kalupu.
„Ranovizantijski, kao i srednjovekovni pisci pohvala i slavospevâ različite vrste, posvećenih svetim licima i predmetima, po pravilu su počinjali svoja dela dramatičnom dilemom: s jedne strane, pisac shvata da je nedostojan i nesposoban da izloži svoju temu rečima, te može da joj ukaže poštovanje samo ćutanjem; s druge strane, on oseća dužnost da se ipak posluži rečima.“ (Up. Sergej Sergejevič Averincev: Poetika ranovizantijske književnosti, SKZ, Beograd, 1982, 71–72.)
Međutim, lična prepiska u istočnopravoslavnom krugu gotovo je nezamisliva. Informacije i opservacije, koje bi crkveni pisci mogli razmijeniti među sobom, nisu bile svjetovnog karaktera. One druge pak, duhovne, za koje su oni mogli biti zainteresovani, po običaju nisu cirkulisale u tom obliku, a pitanje je da li bi se uopšte mogle nazvati informacijama.
Žanr poslovne književnosti posljednji je kom bi naši stari pisci iz manuskriptskog kruga pribjegli. Pretpostavke za taj žanr su postojale kad se baci pogled na ukupne okolnosti epohe – ali evidencije nema.
Poslovna i epistolarna književnost u Boki, s druge strane, njegovana je u toku dva stoljeća, ona koja nas ovdje najviše interesuju. Nisu samo poslovni interesi, već i prijateljstva, počasnice, uzvratnice, prigode, proslave, žalosti bile povod da se pisci, pa i oni koji to nisu bili, već su se prvi put oglednuli u ovom žanru, oglase jedan drugom u epistolarnoj formi.
Tripo, koji je bio toliko blizak s nadbiskupom Zmajevićem, da je u Perastu umjesto njega neka krštenja obavljao, s težnjom da sam dadne prilog vječnoj slavi Zmajevićevoj („posve vike vika“), pisao je svoju odu vrlo vjerovatno u naponu snage slavljenika – zasigurno u deceniji između Ljetopisa crkovnog (1676) i svoje smrti deset godina kasnije.
Skurin pogled upravljen je pravo u nebo s duplo rimovanim dvanaestercem:
U visoko leti, i više će se dić
S krilom i s pameti čestit Zmajević.
Don Srećko Vulović smatra, u svom Popisu i ocjeni narodnih bokeških spisatelja (1879) „da je mnogo nam dragocjenih spisa od Tripa Skure ostalo, no gdje su, ili kako su propali, nije poznato.“
Ono što Vulović kaže za pjesnika može se, na žalost, reći za mnoge pismene tragove čitave epohe: no gdje su, ili kako su propali...
Pismo je duže pisano nego što je putovalo...
Epistolarna književnost bokeljska ima jednu čudesnu crtu: od pošiljaoca do primaoca tih pisama trebalo je manje vremena, od onog utrošenog na pisanje – pismo je duže pisano nego što je putovalo...
Kakva sličnost s elektronskim epistolarijama! (Epistolarna književnost poznaje ovaj manir, pa i novija svjetska, na primjer, u dopisivanju dvojice pisaca u istom gradu: japanskih romansijera Jasunarija Kavabate, i Jukija Mišime, u Tokiju šezdesetih; pisali su u susjedstvu, jedan u kvartu Šinagava, drugi u kvartu Meguro; rijetko su se gledali, ili barem rijetko u javnosti – po Tokiju se šuškalo da su homoseksualci; imam tu prepisku izdatu na španskom, ali španski, čini mi se, ne dobacuje do treptaja muške ljubavi kao engleski i japanski.)
Naopaku brazdu zaorala teorijska misao 20. vijeka
Naopaka brazda crnogorske književnosti: suludo cijepanje stvaralaštva 17-og stoljeća na bokeljsku, s jedne, i manuskriptsku vjersku književnost na sjeveru CG, sa druge strane, leži, zapravo, u brazdi koju je naopako zaorala pristrasna jugoslovenska teorijska misao 20-og vijeka.
Kao da se tako lako može rasjeći nadvoje jedan jedini duhovni organizam, bitno različit, doduše, na planu spoljnih uticaja (istočno-zapadni vjetrovi), ali uglavnom jednodušan na svim drugim planovima uključiv demografski?! Jugoslovenska misao, na žalost, nije imala sluha za ono što savremeni teoretičari nazivaju: emergence of the simultaneous conception of harmony and of polyphony in Renaissance musical composition (up. Michael Payine and John Hunter: Renaissance Literature, Oxford, 2003, XXVII). Takvi propusti skupo koštaju narode u povijesti mišljenja.
Bonus video:
