Identity is the effect of performance, and not vice versa.
Judith Butler
Identitet je posljedica činjenja, a ne obrnuto.
Džudit Batler
Pao je i Hotel Crna Gora.
Pojavio se, u jednom tragičnom trenutku, taj čovjek, kojemu ne želim ni ime da pomenem - ni Vujadin Popović, autor projekta Hotela Crna Gora, nikada nije pominjao imena ljudi koji mu nisu bili simpatični
Hotel Crna Gora je od samog početka - otvoren je 1953. godine - posjedovao tu autentičnu auru jedinstvenog, drugačijeg mjesta, gdje su čuda bila moguća - mjesta koje je bilo otvoreno svima nama, na radost svih nas - što vam može potvrditi bilo koja Podgoričanka ili Podgoričanin - tj. bilo koja osoba iz Podgorice koja drži do ključnih fizičkih odrednica svog identiteta.
Hotel Crna Gora u Titogradu, neposredno nakon otvaranja 1953.
Nestalo je sve ono što smo mi, Podgoričani i Titograđani, uspjeli da produkujemo tokom tih šest dugih decenija koliko je taj hotel - svojevrsni kulturni svjetionik - postojao na glavnoj gradskoj raskrnici - a produkovali smo to fino tkanje gradske, kolektivne memorije - i to je sve sad surovo transponovano iz realne, fizičke zone - u virtualnu zonu.
Pojavio se, u jednom tragičnom trenutku, taj čovjek, kojemu ne želim ni ime da pomenem - ni Vujadin Popović, autor projekta Hotela Crna Gora, nikada nije pominjao imena ljudi koji mu nisu bili simpatični - pa je taj čovjek prvo na sve strane rastrubio da posjeduje franšizu međunarodnog hotelskog lanca Hilton, da bi zatim obznanio javnosti da će Hotel Crna Gora, koji se - srećne li okolnosti - već nalazio u njegovom posjedu - u najkraćem mogućem roku biti doveden u stanje koje bi odgovaralo vrlo visokim standardima pomenutog hotelskog lanca - što je podrazumijevalo da će još jedan ikonički podgorički objekat biti podvrgnut radikalnoj operaciji, koju - bilo je to sasvim izvjesno - neće preživjeti.
Samouvjereno držanje tog čovjeka je i te kako govorilo u prilog tezi, opšteprihvaćenoj u javnosti - da se ne šali. Ostavio je i sasvim dovoljno vremena progresivnim akterima na crnogorskoj arhitektonskoj sceni da mu svi redom dobro pljunu pod prozor - i ja sam uzeo učešća u toj pljuvačini, možda ste primijetili - da bi na kraju ipak pozvao ministra u goste, pa su zajedno, ponosni domaćin i uvaženi gost, postavili kamen temeljac budućeg reprezentativnog hotela - i to baš u bivšoj bašti, sada, nažalost - i bivšeg Hotela Crna Gora.
Nešto razmišljam - živio sam u Zagrebu (navodno studirajući arhitekturu) čitavih sedam godina - i prolazio sam ponekad pored velelepnog hotela koji je u to vrijeme - bile su to zlatne osamdesete - posjedovao franšizu međunarodnog hotelskog lanca Intercontinental - i nikad mi nije palo na pamet da lakim korakom ušetam u hotelski bar Intercontinentala, da naručim kratki espreso i mineralnu vodu, pa da uživam u... stvarno, u čemu bih mogao da uživam na tom mjestu?
Čini mi se da nije u redu na silu trpati u uske okvire novovaroške urbane matrice - koja definitivno pripada integralu XIX vijeka - velelepnu hotelčinu tipa Hilton
Prokleti rat za mir me u poznu jesen crne 1991. godine oduvao iz Zagreba pravo u Beograd - gdje sam (opet pod krinkom zaljubljenosti u arhitekturu, najapstraktniju od svih umjetnosti) proveo narednih dvadesetak godina - i nikada mi nije palo na pamet da lakim korakom ušetam u... recimo u Hyatt Regency - i da naručim kratki espresso i kiselu vodu, pa da uživam u... u čemu?
Hotel Jugoslavija je bio moj prvi izbor - kafa i espreso u staroj Jugoslaviji - uz pogled na taj dunavski rukavac i Veliko ratno ostrvo - to je bila formula uživanja. S tim iskustvom se moglo mjeriti samo iskustvo gustiranja crne kafe i obične vode na terasi mog Hotela Crna Gora u centru Podgorice.
Hoću da kažem da mi se čini da nije u redu na silu trpati u uske okvire novovaroške urbane matrice - koja definitivno pripada integralu XIX vijeka - velelepnu hotelčinu tipa Hilton.
U oblaku nestvarne, sablasne prašine, dezintegrisan je, čovječe, najvažniji spomenik čitave jedne epohe - koja je porodila suštinsku ideju o karakteru novog grada na obalama Ribnice i Morače
Beogradski Hyatt Regency se, na primjer, nalazi na Novom Beogradu - ako je u Podgorici trebalo graditi Hilton, mogao je gazda da gradi Hilton negdje u zoni bivše Fabrike Radoje Dakić, recimo, u blizini Delta Cityja - tamo bi mnogo bolje legao taj hotel - i zašto nikome u Beogradu nije palo na pamet da pomete Hotel Moskvu, na primjer - i da na mjestu starog hotela gradi nekakav novi Hyatt Regency?
Sa druge strane, ako u našem gradu - nad našim gradom - nesmetano ordinira čovjek koji ne preza da na oltar profita javno položi žrtvu u vidu hotela, tj. javne institucije koja je imala srce - i živu dušu - imamo li i dalje pravo na te naše smiješne iluzije da živimo u gradu koji pretenduje na status velikog grada?
Konačan i vrlo dramatičan proces rušenja Hotela Crna Gora - počeo je u prošlu srijedu, 7. avgusta, u večernjim satima - da bi uzeo maha tokom cijelog narednog dana, po nesnosnoj vrućini.
- Ne smijete tamo, nemojte da idete tamo, nije bezbjedno, gazda se strašno ljuti kad neko ide tamo! - viče mladi građevinski radnik, dok pokušavam da napravim par fotki sa pozicije bivše posalstičarnice, bivšeg hotela - Ne tamo!
- Recite vi gazdi, molim vas, da se JA! strašno ljutim na njega što je srušio mjesto koje mi je bilo bitno, tako mu recite, molim vas, nije u redu rušiti ljudima sjećanja! - podebljavam i ja, kako bih prebacio jezivu buku koju prave moćne Caterpillar mašine.
U oblaku nestvarne, sablasne prašine, dezintegrisan je, čovječe, najvažniji spomenik čitave jedne epohe - koja je porodila suštinsku ideju o karakteru novog grada na obalama Ribnice i Morače - ideju koja je u zapanjujuće kratkom roku ostvarena u prostoru.
Hotel Crna Gora nije bio samo puka građevina što se nesretnom igrom slučaja našla na udaru prozaične ideje o sticanju profita - čin rušenja prvog posljeratnog hotela u Podgorici označio je gašenje povijesno-kulturne institucije od neprocjenjivog značaja - institucije čvrsto utkane u kolektivnu memoriju glavnog grada - a taj čin je označio i brisanje nesagledivog povijesno-kulturnog i identitetskog potencijala, koji nikada nijesmo uspjeli ni da shvatimo na pravi način, a pogotovo ne da ga uzdignemo do nivoa koji bi garantovao njegovo vrednovanje - a samim tim i njegovo trajanje u vremenu i prostoru.
Zakasnili smo, ukratko - falila nam je rudimentarna svijest o nužnosti zaštite modernističkog graditeljskog nasljeđa, kao i par zakonskih odredbi iz te oblasti. Hotel Crna Gora ni na koji način nije bio zaštićen pred rušilačkim naletom sile zvane novac - i desilo se to što je moralo da se desi.
I što sad reći - bojim se nemam ništa da kažem osim...
Moje iskreno saučešće svima nama Titograđanima i Podgoričanima - i svima koji su voljeli stari hotel u centru glavnog grada - prvo Republike Crne Gore, jedne od šest republika Titove Jugoslavije, a zatim i Države Crne Gore. Tokom tih šest decenija koliko je postojao, Hotel Crna Gora se uzdigao do statusa jedne od tek nekoliko prepoznatljivih ikona koju nismo imali pravo da pretvorimo u prah.
Kriva je arhitektonsko-urbanistička struka, naravno - sramotna struka je opet djelovala u skladu sa imperativima koje je nalagao investitor, tj. njegov novac.
I opet nam nije ostalo ništa osim paralizirajućeg osjećaja nemoći pred višom silom - gorom od rata i zemljotresa zajedno.
Pustiću sad i tu tešku suzu, života mi...
Galerija
Bonus video:
