Kada na pragu punoljetstva, umjesto da provedete popodne s đevojkom, potvrđujete sopstvenu heteroseksualnost kamenovanjem drugačijih od sebe, kada kao umjetnik i kulturni radnik dajete primjer nekulture huliganskim urlikanjem i pozivima na ubijanje, kada se kao roditelj ne stavite na stranu seksualne manjine ako zbog ičega a onda zbog bojazni da joj vaše dijete jednoga dana može pripadati nego pjenite na portalima i društvenim mrežama kako bi „zaklali dijete ako bude peder“, možete sa sigurnošću znati da je u vašoj svijesti i moralnom kodu mnogo toga trulo.
Možda ste se pronašli u prethodnim redovima, no, ne brinite; ne želim da promijenim vaše mišljenje. Neću vas ubjeđivati da homoseksualizam nije nemoralan niti da nije bolest. O tome sam pisao ranije („Ima li išta nemoralno u homoseksualizmu?“); ako imate volje, izvolite čitati. Odbijete li da čujete argumente druge strane ali i budete li, uprkos njima, smatrali homoseksualnost „smradom sodomskim“, zavjerom gej lobija i atakom na obraz junački – prosto vam bilo. Homoseksualci od vas ne traže da ih volite, ne traže da se pridružite njihovim seksualnim navikama niti da ih smatrate normalnim (iako vam se, gle čuda, lezbijski grupnjak vjerovatno ne gadi). Traže samo toleranciju za njihovu različitost i borbu u ostvarenju prava koja vi svakodnevno uživate.
Zašto bih tolerisao homoseksualce, pitate se? Zašto da trpim nekoga ko krši načela u koje se kunem? Što tolerancija podrazumijeva? Ima li granice? U ovom tekstu ću odgovoriti na ova pitanja u namjeri da barem jednog od vas homofoba navedem da razmislite što je čojski a što nesojski: tolerisati drugačijeg i brojno slabijeg ili ga prebiti i prijetnjama sabiti u četiri zida?
Tolerancija je ideal ophođenja i svojevrsna vrlina koja od nas traži da prihvatimo drugačije od sebe, čak i onda kada se duboko suprostavljamo njihovim stavovima i ponašanjima, kada nam se ona čine nemoralnim, izopačenim, grešnim i gadnim.
U jednu ruku, tolerancija je oblik samokontrole, jer kada tolerišemo suprostavljena mišljenja i postupke mi ustvari obuzdavamo sopstvenu potrebu da ih spriječimo ili da natjeramo druge da ih promijene, shodno našim uvjerenjima. Za toleranciju je potreban mentalni napor kako bi sputali nagon da druge privedemo k onome što držimo ispravnim, tj. kako bi „sačuvali druge od sebe“, što lakonski uobičavamo reći ali vrlo rijetko i ispuniti.
S druge strane, tolerancija uključuje i minimalno uvažavanje drugačijeg. Ona ne zahtijeva da obgrlimo i branimo vrijednosti koje ne odobravamo već da ih prihvatimo kao postojeće i legitimne izraze ljudi koji su, poput nas, punopravni članovi društva. Tolerancija počiva na ideji da smo, bez obzira na razlike u ubjeđenjima, u moralnom smislu svi jednaki.
U praksi se tolerancija izražava u političkoj areni, ponajprije u poštovanju ljudskih prava. Bez obzira koliko neku seksualnu manjinu smatrali nastranom, učenje neke sekte pogrešnim a običaje neke etničke grupe odbojnim, moramo njenim članovima omogućiti pravo na život, slobodu izražavanja, savjesti i okupljanja, pravo na jednakost pred zakonom, na obrazovanje, zdravstvenu njegu i ostala javna dobra. Pokušaj da se gej parada u Budvi osujeti je izraz netolerancije upravo jer krši osnovno ljudsko pravo na mirno okupljanje u javnosti.
Tolerancija, naravno, ima granice. Druge, moralno značajnije vrijednosti, mogu prevagnuti. Ne možemo tolerisati ubistvo, silovanje i uopšte bezrazložno nasilje (nekada je nasilje opravdano, npr. u nužnoj samoodbrani). Ako drugome nanosite fizičku i psihičku bol van granica razumne saglasnosti, ne možete tražiti da vas ostali tolerišu. Zato pedofili ne mogu tražiti toleranciju pod plaštom seksualne manjine niti možemo, primjerice, tolerisati klitoridektomiju kao tradicionalnu posebnost nekih vjerskih i etničkih zajednica.
Ako tolerancija ima granice, je li ih moguće utvrditi nepristrasno? Ovdje dolazimo do čuvenog paradoksa tolerancije. Tolerancija je uzajamni odnos. Poenta nije samo u tome da homofobi tolerišu homoseksualce i one koji ih brane već i obratno. Ali kako tolerisati netolerantne? Treba li uopšte da to činimo? Da bi smo odgovorili na ova pitanja moramo prvo uvidjeti razloge zašto bismo trebali da tolerišemo bilo koga.
Neke moralne istine - poput one da je nedopustivo mučiti đecu ili prisiliti nekoga na seks, da dâm dva grozna primjera - su skoro svima očigledne a onima kojima nisu se lako mogu dokazati
Novovjekovna filozofija, potaknuta Tridesetogodišnjim ratom, iznjedrila je mnoštvo argumenata u prilog tolerancije. Četiri argumenta su bila posebno uticajna.
Najstariji, kojeg nalazimo kod Montaigna i Voltairea, je skeptičke prirode. Po ovom argumentu, znanje o etičkim pitanjima je nepouzdano. Nijedna strana ne može sa sigurnošću znati da je druga u krivu; otuda niko nema dovoljno osnova da drugima nameće svoje stavove niti da spriječava nešto što ne odobrava. Moramo trpjeti druge jer su možda oni ti koji posjeduju istinu i postupaju ispravno.
Međutim, iz činjenice da ljudi često imaju progrešne stavove o etičkim pitanjima jednostavno ne slijedi da niko nikada nije u pravu. Neke moralne istine - poput one da je nedopustivo mučiti đecu ili prisiliti nekoga na seks, da dâm dva grozna primjera - su skoro svima očigledne a onima kojima nisu se lako mogu dokazati. Kako ovaj argument to negira, ulazi u zamku tolerisanja stvari koje se ne mogu tolerisati. Njime bi se, primjera radi, pedofil mogao pravdati govoreći da možda on zna najbolje kako valja postupati s đecom.
Drugi argument dugujemo Jeanu Bodinu. Po njemu je tolerancija najbolje sredstvo za postizanje građanskog mira. Homoseksualci nisu militantni ali zamislite manjinu koja se, kao odgovor na diskriminaciju, lati terorizma ili građanskih nemira. Ako dakle pretpostavimo da je mir preduslov normalnog opstanka i razvitka bilo kojih ubjeđenja, moramo zaključiti da je u interesu svih da budu tolerantni.
Ovaj argument ima jednu ozbiljnu manu. Po njemu je vrijednost tolerancije u njenoj svrsi, ali kada se ta svrha ostvari, tolerancija postaje izlišna. Štaviše, argument pada u vodu i onda kada je do mira moguće doći netolerancijom, npr. progonom homoseksualaca i onih koji ih podržavaju.
Ako je, s druge strane, razlog za toleranciju u raznovrsnosti mišljenja ali ne i djela odnosno nedjela, onda je ovo u najboljem slučaju argument u prilog slobode govora i izražavanja ali ne i tolerancije ponašanja. Ne možemo ga upotrijebiti za toleranciju homoseksualaca, bilo da se radi o njihovom seksu ili šetnji u javnosti
Po trećem argumentu, koji je ključni argument Pisma o toleranciji, čuvenog eseja Johna Lockea, nametanje svojih ubjeđenja drugome je akt prinude a prinudom se moral i vjera nikada ne mogu uspješno nametnuti. Da bi preveli drugog u vašu religiju nije dovoljno prijetiti mu smrću pa čak ni pružiti mu razloge zašto je ta religija najbolja ako on svojevoljno ne pristane da se preobrati. U slučaju homoseksualaca, koji to ne postaju izborom već biologijom, nametati im heteroseksualno opredjeljenje je po definiciji neučinkovito. Tolerisati drugoga je jedino rješenje.
Treba naglasiti da Locke ne tvrdi da je tolerancija nužna zato što ne možemo pristati da nam drugi nameću svoje stavove već zato što je prinuda nedjelotvorna u promjeni tuđih stavova. Iz tog razloga Locke previđa slučajeve u kojima prinuda daje rezultate. Kada bi nam, kojim čudom, medicina podarila pilulu koja bi homoseksualce pretvarala u heteroseksualce, ovaj argument ne bi zabranio da ih njome prisilno kljukamo.
Konačno, četvrti argument, slično prvom, polazi od pretpostavke da je znanje ograničeno ali, za razliku od prvog, ne izvodi zaključak da ne možemo doći do istina o etičkim pitanjima već da nam je šansa da to učinimo mnogo veća ako dozvolimo i onima sa kojima se ne slažemo da kažu i rade što misle da trebaju. Slobodan protok informacija pomoći će nam da ispravimo sopstvene greške i napredujemo k saznanju istine.
Ovo je bio argument Johna Stuarta Milla. Argument upada u sljedeću nerješivu dilemu. Ako, s jedne strane, baš svako mišljenje i baš svaki postupak vodi napretku znanja i ako je to razlog za toleranciju, onda trebamo tolerisati ubice, pedofile i ostale zločince, što je apsurdno. Ako je, s druge strane, razlog za toleranciju u raznovrsnosti mišljenja ali ne i djela odnosno nedjela, onda je ovo u najboljem slučaju argument u prilog slobode govora i izražavanja ali ne i tolerancije ponašanja. Ne možemo ga upotrijebiti za toleranciju homoseksualaca, bilo da se radi o njihovom seksu ili šetnji u javnosti.
S izuzetkom prvog argumenta, ostali pokušavaju opravdati toleranciju iz pragmatičkih razloga. U tome je i njihov problem; naime, nekada je svrsishodnije biti netolerantan. Možemo li opravdati toleranciju ne oslanjajući se na njene dobre posljedice? Drugim riječima, možemo li pokazati da je tolerancija vrijedna po sebi?
Mnogi savremeni filozofi su pokušali da to učine. Argumenti su različiti, no svi se manje ili više rukovode idejom da je vrijednost tolerancije u moralnoj jednakosti svih ljudi. Tolerancijom potvrđujemo da druge tretiramo kao sebi ravnopravne, bez ozbira na njihove biološke, kulturne i druge pojedinačnosti.
Zašto su svi ljudi moralno jednaki? Američki filozof John Rawls je pokazao da je tolerantno društvo moguće čak iako nikada ne dođemo do jedinstvenog odgovora na ovo složeno pitanje (vidi Politički liberalizam, Zagreb: Kruzak, 2000). Rawls tvrdi da je dovoljno da postoji konsenzus minimalno razumnih svjetonazora oko najosnovnijih moralnih ubjeđenja. Od manje je važnosti kojim ćemo ih razlozima pravdati. Hoćemo li, kao hrišćani, istinski vjerovati da su svi ljudi jednaki u Božijim očima ili ćemo, kao liberali, smatrati da je svaki od nas tvorac vlastitog života i time jednako vrijedan prava i sloboda kao i svi ostali, je doista nebitno sve dok jedni druge držimo ravnopravnim.
Što je sa onima koji vjeruju da su Romi, homoseksualci ili neka druga manjina podljudi? Neki filozofi smatraju da osporavanje drugima osnovnih ljudskih prava lišava ove ljude zahtjeva za toleranciju. Ne tolerišimo netolerantne, poručuju oni. Ipak, držimo li se ove pozicije, vratićemo se na paradoks tolerancije.
Ja stojim na strani onih filozofa koji rješenje paradoksa tolerancije vide u uvjerenju da rasistima, seksistima, homofobima i sličnima dugujemo toleranciju za ono što kažu ali ne i za ono što rade. Preciznije rečeno, govor mržnje koji ne vodi nasilju treba tolerisati (ovo sam branio u tekstu „Politička legitimnost i pravo na svoj stav“, Art, 19. 01. 2013.). Međutim, netolerantna djela, poput kolektivnog pokušaja linčovanja kojeg smo vidjeli u Budvi, zaslužuju ne samo najstrožiju moralnu osudu već i krivično gonjenje.
Na stranu pitanje hoće li država reagovati i procesuirati nasilnike među homofobima. U ovom trenutku je mnogo bitnije da počnemo razvijati kulturu suživota sa drugačijima od sebe. Živimo i pustimo druge da žive.
Bonus video:
