"Knjiga mrtvih filozofa" britanskog filozofa Sajmona Kričlija je surova i duboka, povremeno i urnebesno smiješna knjiga, kojom nas autor vodi u metafizički nekropolis.
Obuhvatajući oko 190 najpoznatijih filozofa, od antike do danas, Kričli nam predstavlja način na koji su filozofi umrli i kako su mislili o smrti, kao i moguću vezu između načina smrti i njihovog učenja. “Knjigu mrtvih filozofa” Sajmona Kričlija nedavno je objavio čačanski “Gradac” u prevodu Aleksandra V. Stefanovića.
Ova knjiga je od 2008. kada je objavljena u Velikoj Britaniji, prevedena na 17 jezika, a 2009. je bila među najčitanijim knjigama na bestseler listi Njujork tajmsa i u Grčkoj.
Sajmon Kričli je engleski filozof. Autor je brojnih knjiga, između ostalih i: “O Hajdegerovom bitku i vremenu”, “O humoru”, “Vjera i nevjera: eksperimenti u političkoj teologiji”, “Kontinentalna filozofija: kratak uvod”... Sajmon Kričli živi u Njujorku gdje radi kao univerzitetski profesor i odakle je, poslije operacije ramena, govorio za ART Vijesti.
- U “Knjizi mrtvih filozofa” predstavili ste oko 190 smrti slavnih filozofa. Šta Vas je podstaklo na pisanje ove vrste knjige?
Knjiga je predstavljala veliki izazov, ali isto tako i ogromno istraživanje za mene, jer pokriva ogroman period koji se proteže u posljednjih 3.000 godina istorije filozofije. Ja sam odlučio da govorim o svemu. Najveći izazov je bio obezbijediti istraživanje da istrajem dalje u tom radu. To je veoma iscrpna knjiga koju sam napisao.
- Šta nam govore smrti filozofa u Vašoj knjizi?
Moja hipoteza je da je filozofija ars moriendi, umjetnost umiranja. U učenju kako da umremo, mi učimo kako da živimo. To je neka vrsta prijetnje koja se proteže kroz čitavu knjigu i počinje sa Sokratom, nastavlja se sa sokratovcima, sa Ciceronom i Montenjom. U suštini filozofija je jedinstvena intelektualna disciplina u kojoj gledamo smrti u oči, dočaravamo smrt vječnom u procesu koji zovemo život.
- Smrt nije tabu u filozofiji. Ali, ko je od filozofa najviše raspravljao o smrti?
Da, tako je, smrt nije tabu u filozofiji. Smrt je ono što čini filozofiju mogućom. Filozofija počinje sa ličnošću Sokrata koji nije umro već je počinio suicid. Sokrat se ubio, a samoubistvo govori o više vrsta priča o besmrtnosti, o toj i o ostalima. Filozof nije samo osoba čije je zanimanje smrt, on sam mora da bude polumrtav. Filozofija je vrlo naročita aktivnost i smatram da je vrlo jedinstvena među naukama. Iz tog razloga mislim da je vrlo važna.
- U predgovoru knjige kažete da u današnjem svijetu dominira ne samo strah od smrti već i od uništenja. Možete li to objasniti?
Smrt je postala tabu za nas, nešto čega se plašimo, nešto što nas obuzima, mi govorimo u tom smislu. Mi postajemo antiviktorijanci. Viktorijanci su imali problem sa seksom, a sa srećom su govorili o smrti. Mi možemo beskrajno govoriti o seksu, osjećamo se oslobođeno, ali ne možemo govoriti o smrti. Užasnuti smo smrću koja je postala tabu, užasnuti smo izgledom ne uništenja, otuđenje bi bilo bolje objašnjenje.
- U “Fedonu” Sokrat kaže da filozof treba da bude veseo pred licem smrti. Kako objašnjavate ovaj stav?
Neobična stvar je da filozof ne treba samo da se pokorava umjetnosti umiranja, već da filozof treba da bude veseo pred licem smrti. Šta to znači? Možda jedan registar filozofa može pomoći. Postoji vrlo važan antički filozof Epikur. Epikur je znao da nas strah od smrti čini nesrećnima, jer smo neprekidno preplašeni od smrti i neprestano smo zabrinuti zbog onog šta će se desiti poslije smrti. Epikur je imao vrstu filozofske terapije kojom je pokušao da otkloni strah od smrti otklanjanjem čežnje za besmrtnošću i prihvatanjem smrtnih stavova. To je tačno i ispravno znanje prirode, prirodni proces i mi možemo postići vrstu spokoja ili mira zvanu ataraksija (na grčkom) pred licem smrti. Ja mislim da je to interesantno mišljenje o životu.
Ima još jedan citat kod Montenja, kad on kaže: onaj ko je naučio kako da umre nije naučio kako da bude slobodan. To nas dovodi do, kako nam se naizgled čini paradoksalnog mišljenja: sloboda se ne sastoji od odsustva prinude, od odsustva neophodnog, od ograničenja odsustva smrti. Sloboda je u procesu prihvatanja smrti. Većina ljudi nije slobodna, ne mogu da prihvate kraj, neprekidno gledaju kako da produže živote.
- Prva žena filozof o kojoj pišete u knjizi je Timika. Ona je bila sljedbenica pitagorejaca i nju je ubio tiranin Dionisije. Bila je to hrabra smrt za jednu ženu, zar ne?
Prva žena filozof je Timika. Vjerovatno je i pitanje da li je ona postojala, jer je bila sljedbenica pitagorejaca, a pitanje je da li su i oni postojali. Ono što sam htio da uradim u knjizi je jedna važna stvar, da pokušam da uključim što više ženskih likova, što je moguće više žena u istoriju filozofije i pokažem da istorija filozofije nije samo istorija knjiga koje su napisali muškarci, već da tu postoji i veliko iskustvo žena.
Koristio sam različite izvore, u jednom slučaju i francuski izvor iz 17. vijeka “Istorija žena filozofa”, uglavnom fikcionalan, ali interesantan. Interesantnije gledište koje sam pokušao da prikažem je da žene nijesu odsutne iz istorije filozofije. Ako razmišljamo o filozofiji i njenom odnosu sa različitim medijima kao što je epistolarna razmjena, razmjena pisama, žene su na taj način imale pristup obrazovanju na zvaničnim jezicima i na latinskom. Ako posmatramo razmjenu pisama koje je pisala Elizabeta od Boemije i Dekart, razmjenu između Voltera i Madam de Šatele, o kojima govorim u knjizi, naći ćemo prisustvo žena u istoriji filozofije.
- Klasični kineski filozof Cuang Ce je rekao: “Smrt i život nikada ne prestaju sa preobražajima. Oni nijesu ni kraj ni početak. Ako jednom shvatimo ovo načelo, onda ćemo moći da izjednačimo život i smrt”. Slažete li se sa ovim stavom? I kako ga postići?
Smatram da je Cuang Ce, kineski taoistički mislilac, veoma interesantan, veoma uticajan. Nije neophodno da se ja složim sa tim šta je on rekao, ali veoma je uticajno to što je rekao da smrt nije smrt već je transformacija. Mi se transformišemo iz jednog prirodnog tijela, živog tijela u prah, u kosti i prah, u jednu drugu prirodnu matrijalnu formu u budućnosti. Život se odgađa u neku drugu formu koje se plašimo.
Ima nešto radikalno u toj poziciji Cuang Cea. Još jedna vrlo značajna stvar u toj knjizi je bila da uključim što više nezapadnih filozofa, što je više moguće, da im posvetim poglavlja kao što je klasična kineska filozofija, puno diskusija. To su ljudi koji su najčešće izvan uobičajenog kanona zapadne filozofije.
- U Vašoj knjizi nalazimo podatak da je radio BBC 2005. godine proglasio Karla Marksa za najvećeg svjetskog filozofa. Marksovo učenje je bilo veoma popularno u socijalističkim zemljama, ali poslije pada Berlinskog zida pao je u zaborav. Kako tumačite ovu novu Marksovu popularnost?
U vezi popularnosti Marksa u Britaniji: činjenica je da u Britaniji nije bilo ozbiljnog marksiste. Političke partije i Britanija nikada nijesu bile pod marksističkom iili marksističko- lenjinističkom vladavinom. Ta vrsta romantične popularnosti Marksa, kao što smo mogli čuti, javlja se u Velikoj Britaniji. Ne mislim da to znači da ljudi koji čitaju Marksa vole ideju čitanja Marksa. To je kul, na pravoj strani istorije. Tako da ne uzimam tu vrstu popularnosti za ozbiljno.
- Meri Vulstenkraft, jedan od pionirki britanskog feminizma je umrla na porođaju rađajući kćer Meri (nama znanu kao autorku romana Frankeštajn). Kako tumačite ideje Meri Vulstenkraft da je brak zakonom dozvoljena prostitucija?
Meri Vulstenkraft je za mene bila veliki, veliki lik u filozofiji. Njena knjiga “U odbranu prava žena” je veoma značajan tekst i trebalo bi da je mnogo više čitan. Da, ona je bila majka Meri Šeli, autorke “Frankeštajn”. Meri Vulstenkraft i njen suprug Viljam Godvin bili su dio radikalno ljevičarske tradicije, više anarhisti...
- Za Anrija Bergsona kažete da je umro junačkom smrću filozofa. Za koga se to isto može reći?
Ima puno junačkih smrti filozofa u knjizi, ali ima i puno komičnih, antiherojskih smrti. Tomas Hobs je imao seks i igrao je tenis tokom posljednjih dana, Dekart je umro tokom jedne jake zime u Stoklomu u Švedskoj. Fuko je umro 1984. ali to nije bila herojska smrt: pisati filozofsku knjigu o njegovom načinu života o prihvatanju smrtnosti i klasičnom stoicizmu.
Derida je bio preplašen smrću i do kraja nije mogao da prihvati ideju da filozofija ima formulu kako se uči umiranju. Ova knjiga je vrsta plesa, pokreta između heroja i antiheroja. Ono što je značajno za heroje nije za antiheroje. Filozof je za mene velika stvar ali isto tako i komična figura.
- Kako današnji čovjek poriče činjenicu smrti?
Postoji knjiga Ernesta Bekera “Poricanje smrti” koju sam čitao prije mnogo godina. Jedna stvar koju sam želio jeste da ovu knjigu vratim na sto. Jer, zaista zapadna kultura poriče smrt. Poricanjem smrti poričemo život. Jednostavno je tako. Mi moramo prihvatiti smrt. Prihvatanjem smrti mi ćemo možda živjeti ispunjenije. Moramo prihvatiti da je ljudski život limitiran, ograničen, da je uslovljen svim vrstama životnih slučajnosti. U zapadnim kulturana, posebno u amerčkoj postoji užasno poricanje smrti.
- Kažete da društva na Zapadu doživljavaju dubok jaz besmislenosti. U čemu se ta besmislenost manifestuje?
Da mislim da postoji jaz besmislenosti u savremenom životu. Nama je dato puno naučnih znanja i sva ta borba sa tehnologijom je izvan kontrole. Žrtvujemo svaku razumnu mudrost, tražimo mudrost u vrstama Nju ejdž duhovnosti. Smatram da je to užasno. Filozofi, po meni, treba da imaju odgovornost, filozofi treba da se oglase povodom tog problema, da se suoče sa dubokim jazom besmisla, da učine nešto povodom toga, što znači da daju novi smisao da uzmu na sebe odgovornost u stvaranju smisla.
- U knjizi navodite da smrt nije privid već stvarnost koju treba prihvatiti. Ali, kako postići to?
Puno ljudi, naročito u SAD misle da je smrt vrsta iluzije, da je smrt ono što se ne zbiva, ne postoji. Kao da mi idemo na drugo mjesto, da prelazimo, da prelazimo na drugo mjesto. Mislim da je to zamka, da je veoma opasno. Za mene je smrt stvarna. Dešava se. Ljudi umiru. To je užasno. I mi umiremo i to je užasno. To moramo da prihvatimo kao realnost i da naučimo da naš život rasporedimo oko toga, a ne da zavaravamo sami sebe da je smrt iluzija. Jer nije. Smrt dolazi po vas, brže nego što možda mislite.
- Jedno lično pitanje: Jeste li Vi nihilista i kakvi su Vaši pogledi na smrt?
Ovo pitanje je veoma teško za mene. Da, ja sam prestravljen smrću. Apsolutno sam smrtan i plašim se smrti. Zato sam i pisao ovu knjigu. Pisao sam knjigu kako bih otkrio šta su filozofi govorili o smrti tokom vjekova i milenijuma, ali isto tako i da se suprotstavim strahu. Da li je pomoglo? Mislim da jeste. Ja se još plašim smrti, ali više razmišljam o mogućnostima, kada razmišljam o tome pitanju. To je dobra stvar, ponudio sam knjigu ljudima, predočio sam im bogatija razmišljanja o tim pitanjima života i smrti.
Čudne sudbine, ludosti, samoubistva ...
Istorija smrti filozofa isto tako je i pripovijedanje o čudnim sudbinama, ludostima, samoubistvima, zločinima, nesrećama, patosu, prelaženju iz uzvišenog u smiješno i donekle o crnom humoru. Umiraćete od smijeha, to vam obećavam. Evo nekoliko primjera:
Pitagora je više volio da ga ubiju negoli da pređe preko polja s bobom; Heraklit se udavio u goveđoj balezi; Platon je navodno umro zarazivši se od vašiju; Za Aristotela se kaže da se ubio jedićevim otrovom; Empedokle se sunovratio u Etnu nadajući se da će postati bog, ali jednu od njegovog para metalnih sandala vulkanska vatra je izbljuvala natrag, potvrdivši njegovu smrtnost;
Diogen je umro zadržavajući disanje; To se isto desilo i sa Zenonom iz Kitiona; Zenon iz Eleje je umro junačkom smrću grizući tiraninovo uho sve dok nije bio do smrti izboden; Lukrecije je navodno izvršio samoubistvo pošto je uzeo ljubavni napitak od koga je poludio; Hipatiju je ubila rulja bijesnih hrišćana, a kožu su joj oderali školjkama od ostriga;
Boetija su surovo mučili dok nije pao mrtav u krvi, po naređenju ostrogotskog kralja Teodorika; Džona Skota Erigenu, velikog irskog filozofa, navodno su engleski studenti izboli do smrti; Avicena je umro od pretjerane doze opijuma poslije isuviše jake seksualne aktivnosti; Toma Akvinski je umro četrdeset i pet kilometara udaljen od kuće, pošto je udario glavom o granu drveta;
Pika dela Mirandolu je otrovao njegov sekretar; Sigera od Brabanta je njegov sekretar izbo nožem; Vilijam Okamski je umro od kuge; Tomasu Moru su odsjekli glavu i istakli na kolac na Londonskom mostu; Đordanu Brunu su zapušili usta i inkvizicija ga je živog spalila; Galilej je jedva izbjegao istovjetnu sudbinu, ali je osuđen na vječitu robiju;
Bekon je umro tako što je na londonskim ulicama ispunio pile snijegom da bi provjerio dejstvo smrzavanja... (Iz “Knjige mrtvih filozofa” Sjamona Kričlija, Gradac, 2013, str 15 – 16)
Ljekari kao novo sveštenstvo
U pogovoru “Knjige mrtvih filozofa” Sjamon Kričli iznosi i sljedeće zapažanje:
"Ono što većina osoba želi to je da umre brzo, bezbolno i kako se to već kaže, da ne bude nikome na teretu”.
Ono što ovo opšte mjesto, po mome mišljenju, krije u sebi, to je činjenica da osobe ne žele da budu na teretu zbog toga što u suštini ne vjeruju da njihova djeca, ili osobe koje vole, mare za njih.
Strah od smrti je strah od nemoći u raslabljenom stanju bolesnika, vezanog za ponižavajući starački dom, napuštenog od strane prijatelja i poslom zauzete i udaljene porodice i rodbine.
Činjenica naše konačnosti ruši mnoge očevidne istine (truizme) na kojima zasnivamo naše živote. Jedno podrobno istraživanje na nacionalnom planu koje je objavio Opinion Dajnamiks Operejšn 2003. iznosi da 92% Amerikanaca vjeruje u Boga i 85% u čuda.
Međutim, dublja istina je da takva religiozna vjerovanja, zajedno sa rajskim dodatkom u vidu života poslije smrti, donose vjernicima malo utjehe u odnosu na smrt.
Jedino sveštenstvo u koje svijet zaista vjeruje jesu ljekari i njihov poziv; kao što vjeruje u cilj njihovih ljekova, primljenih kao svete tajne (sakramenti), i njihovu tehnologiju koja podržava dugovječnost, jedino dobro koje život na Zapadu ne dovodi u pitanje.”
Galerija
Bonus video:
