Što lažeš, bolan
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
Opet, Duka laže. Veli dobio je Ratkovićevu nadradu za mlade. Kaže ovo:
Kompleks: zakačili se sad hajkači za nagrađeni rad mladog pjesnika na RVP, 1978, bilo mi je 20, aludirajući na Ratkovićevu nagradu, doslovce: s istom imam veze, napisao sam, zahvalan darodavcu: doslovce sam kazao, itd, dakle, jasno je koji rang nagrađivanja je u pitanju, razumije se da je riječ o priznanju za mlade pjesnike, ali hajkači to podlo prećutkuju, zamjena teze;
Naravno da je nagradu u kategoriji objavljene knjige dobio g. Bošković, vrapci na grani to znaju, ali na RVP je bilo mnogo nagrađenih i bez knjige, 150 mladih pjesnika iz SFRJ uzelo je učešća na konkursu, nagrađeno je nas 17, moje ime je tu, postoji periodika, troje se nije odazvalo; u časopisu Odzivi objavljeni su nagrađeni radovi, moj rad među njima;
A prije toga govorio je ovo:
Kako onaj, koji u ustima g. Lompara izmišlja nebuloze, dovodi me u vezu s dodjelom nagrade Risto Ratković Radovanu Karadžiću 1993. g, ma kakvu bre vezu, nagrada je tada bila opštinska, ministarstvo nije imalo konekcije s njom, data je usred ljeta, bio sam 1.000 km van zemlje i saznao mjesec kasnije, nemam ja s tom nagradom iz devedesetih nikakve veze, osim prijatne uspomene da sam istu u jačoj konkurenciji dobio, 1978. g, istrčao s njom na ondašnju jugoslovensku književnu scenu zahvalan darodavcu;
A evo prave istine o Ratkovićevoj nagradi 1978, i mladim dobitnicima:
Završene 8. Ratkovićeve večeri poezije
NEPRESUŠNA SVJEŽINA MLADIH STVARALACA
Sinoć, dakle drugog dana, odnosno druge večeri ove književne manifestacije (pošto je u prijepodnevnim časovima održan simpozijum na temu “Savremena makedonska književnost”), nastupilo je 17 mladih pjesnika koje je odabrao i pozvao stručni žiri. To su – valja navesti, pa čak i zapamtiti, imena ovih djevojaka i mladića od kojih svako ima potencijalnu šansu i da u sasvim dogledno vrijeme zablista sjajem pune umjetničke zrelosti i društvene priznatosti – Mirko Đorđević iz Zaječara, Nikola Vujičić iz Gradiše kod Siska, Milijan Despotović iz Požege, Veselin Drašković iz Nikšića, Šefket Krcić iz Plava, Danilo Jokanović iz Titograda, Ana Nikolina Srbu iz Uzdina, Veselin Mišnić sa Cetinja, Lidija Radenović iz Plava, Gojko Čelebić sa Cetinja, Vesna Nikolić iz Vrnjačke Banje, Radomir Uljarević iz Bileće, Komnen Joksimović iz Pavina Polja, Vidak Maslovarić iz Soko Banje, Šefik Dautović iz Sarajeva, Zdenka Leko iz Osjeka i Dubravka Tomić iz Županje. Troje pozvanih pjesnika nije se odazvalo pozivu, te je prezentacija njihovih stihova izostala, mada će se oni naći u zajedničkom zborniku poezije, koji će, u jednom od svojih narednih brojeva, objaviti bjelopoljski časopis “Odzivi”.
Stručni žiri je sinoć zvanično saopštio svoje odluke. Prva nagrada Organizacionog odbora Ratkovićevih večeri poezije u iznosu od dvije hiljade dinara, koja se dodjeljuje najboljem mladom pjesniku, pripala je Dubravki Tomić, druga nagrada u iznosu od 1.500 dinara Nedi Laban iz Niša, dok je dobitnik treće nagrade u iznosu od 1.000 dinara Veselin Mišnić. Posebna nagrada koju dodjeljuje Međurepublička zajednica iz Pljevalja dodijeljena je ravnopravno Branislavu Brankoviću iz Knjaževca i Danilu Jokanoviću iz Titograda.
Nastup 17 mladih pjesnika iz raznih krajeva zemlje značio je pravo osvježenje kakvo samo mogu da donesu dotad nepoznata imena. Poezija koja je ovom prilikom kazivana ili čitana bjelopoljskoj publici odisala je nepatvorenom svježinom, a ne manje osvježenje i zanimljivost predstavlja je i sam sastav pozvanih, gdje su se, pored nekoliko studenata, našli po jedan radnik, pravik, diplomirani ekonomista, tekstilni tehničar, milicioner, asistent, službenik, professor fizičkog vaspitanja i tako dalje… (S. Kalezić)
O Dukinoj opsjednutosti nagradama, posebno Nobelovoj evo još jednog negovog lupetanja.
Vraćam Čelebić Gojka anonimnosti, odakle je poprilično mojom dobrotom izmilio. Tamo neka i dalje smišlja laži i liječi svoju iščašenu i dripačku svijest
“...s druge strane, obraća mi se (R. Cerović) kao budućem nobelovcu, hvala, nije trebalo, ali pod znacima navoda, koga on želi da uvrijedi, švedsku Akademiju, mene, instituciju nagrade; biti nobelovac, to ne znači nužno dobiti Nobela, već služiti jezičkoj svijesti naroda koji te je rodio, ali ne u afektu, nego u žanru...”
Sjećam se, jedne godine, na Nikšićkim književnim susretima, Slobodan Vujačić je prvo pozvao Mešu Selimovića da govori, naglašavajući da je dobitnik Njegoševe nagrade i da je predložen za Nobelovu. Poslije njega Vujačić je pozvao Dušana Baranina, koji je izašao na binu i rekao da je njemu narod Jugoslavije dao dvije Nobelove nagrade (misleći na dva izdanja njegovih sabrnih djela) i da nije red da neka djeca prije njega govore. Kako se vidi, iz prethodnog taj sindrom je naslijedio i Duka... Ne bih htio ovdje da uvrijedim Dušana Baranina i neka mi bude oprošteno što me na njega asocira Čelebig g. Gojko. Jer, kakav god bio pisac nikad ne bi napisao: Mrtvima je možda potrebna njihova smrt. Kao pisac Čelebić Gojko nikad ne može umrijeti; jer to nikad nije ni mogao biti, niti se za tako nešto rodio.
Vraćam Čelebić Gojka anonimnosti, odakle je poprilično mojom dobrotom izmilio. Tamo neka i dalje smišlja laži i liječi svoju iščašenu i dripačku svijest.
I neka potraži advokata.
Bonus video:
