Željka Udovičić je dramaturg predstave "Njegoš i ja", ovogodišnje produkcije Kotor Arta.
Režiju potpisuje Paolo Mađeli, koji u predstavi i glumi. O duhu ove predstave, zatim pitanju - ko je to „ja“ čija osobnost prelama Njegoša kroz sopstvenu prizmu u ovoj predstavi? Da li je to samo rediteljsko „ja“, ili zbirno „ja“ svih učesnika ovog projekta - Željka Udovičić za čitaoce ART Vijesti kaže:
"Odgovor na to pitanje leži u specifičnosti procesa kroz koji je ova predstava nastajala, a koji se razlikuje od klasičnih kazališnih procesa. Osnovnu ideju i nit vodilju predstavlja jedno Paolovo sjećanje, o njegovom prvom dolasku u Crnu Goru, u trenutku kada je još bio neki klinac iz Italije koji je odlučio krenuti na Istok i upoznavati neke druge kulture".
"Na taj način, kroz upoznavanje manjih kultura – radi manjih jezika ili geopolitičkog položaja, a ne manje važnih, želio se oduprijeti kulturnom imperijalizmu, koji je nažalost i danas na snazi".
"Od tog prvog dolaska, u predstavi se nalaze dva, tri konkretna događaja, u međuvremenu nužno preoblikovana vremenom koje je proteklo, i odjeci utisaka od prvi put pročitane „Luče Mikrokozme“, koja je još u to vrijeme, jedina među Njegoševim djelima, bila prevedena na italijanski".
"Na tom putovanju kroz Paolova sjećanja, zajednički smo, cjelokupni autorski tim, diskutovali o problemima koji nas se svih tiču – temama tradicije, revolucije, nacionalizma, kulture, kulturnog imperijalizma, uništavanja mediteranske kulture..., iz čega je, metodom improvizacija koje su kasnije fiksirane, ali ne sasvim, nastajao scenski materijal".
"Predstava nije autobiografska, niti se precizno drži nekih konkretnih događaja, ona se drži Paolovih impresija i naših zajedničkih razmišljanja o njima. Tako da „ja“ iz naslova ustvari na neki način sadrži sve nas, svakog na svoj način, iz svog ugla ili iz ugla lika koji donosi na scenu, ili dramaturga koji stoji van scene, poput mene".
Kako piše Džerom Bruner u eseju „Autobiografski proces“, pri autobiografskom preoblikovanju života „nije najvažnije otkriti nešto novo u arheološkim zapisima naših iskustava“, nego je „daleko važnije ponovno ispisivanje vlastite priče po novim interpretativnim kriterijumima.
Tokom tog postupka, mi se okrećemo prema starijim šemama sjećanja, tako da ono što se ranije činilo nevažnim sad može postati nešto sasvim novo. Tokom ponovnog ispisivanja vlastitih autobiografija mi često ponovo ispisujemo čitavu kulturu, isto onoliko koliko ponovo ispisujemo vlastiti život.“ Kako ste u predstavi tragali za načinima da u nju utkana lična sjećanja i iskustva učinite univerzalnim?
"Ono što mi je bilo važno u traganju za načinom kako da se izrazimo, da bi ono što imamo da kažemo bilo važno i publici, bilo je da ne izigravamo, da ne glumimo recimo da Paolo ima 25 godina, da je Maja Pelević Danilo Kiš i sl".
"Bilo nam je bitno da se vidi da smo to mi, sa današnjim identitetom, koji prepričavamo u prvom licu sjećanje koje je tako blisko i tako jako, da ga vrijedi ispričati".
"Zato u predstavi na nekoliko mjesta postoje komentari iz današnjeg vremena, ex tempore, jer ako ta pozicija „danas“ probije tu i tamo, onda ta naša sjećanja u prvom licu i u prezentu dobijaju još veće značenje, korespondiraju sa današnjim vremenom ljepše, lakše i na jedan dublji način".
Predstava je prožeta i citatima, intertekstualnim aluzijama, pa tako kroz nju govore Bihner, Kiš, Njegoš, Eliot... Da li računate na njihovo prepoznavanje od strane publike, odnosno, da li je učitavanje asocijacija i širenje horizonata koje ti citati izazivaju neophodno za potpuno razumijevanje i doživljaj predstave?
"Da, vjerujem da će ih većina publike prepoznati. Na neki način, ova predstava u svom iščitavanju traži maštovite gledaoce, jednako kao što traži maštovite stvaraoce u svojoj tvorbi. Njegoševe stihove, recimo, ne citiramo kao nešto uzvišeno i nedodirljivo, nego ih koristimo stavljajući ih u savremeni kontekst, kao replike koje se dobacuju, ili kao neke narodne mudrosti koje su u stanju profunkcionisati u nekom društveno-političkom kontekstu".
"Dobri pjesnici žive zauvijek, i zato im ne treba pisati nekrologe, nego se sa njima treba igrati, svađati, kritički ih promišljati – jedino to znači da su još uvijek živi, i da nas se još uvijek tiče ono što su imali za reći".
"Čini mi se da se danas mnogo govori o Njegošu, ali kroz jedan nedopustiv, nacionalistički diskurs. Mi smo, iako u predstavi imamo neke aluzije na te zloupotrebe, odnosno političke i vjerske igre koje koriste Njegoša kao sredstvo za neke sasvim druge ciljeve, pokušali izbjeći svaku dnevnopolitičku varijantu, koja bi banalizovala suštinske, svjetonazorske probleme i pitanja".
Paolo Mađeli i Željka Udovičić (FOTO: Duško Miljanić)
Kakvu sliku imate o crnogorskom pozorišnom životu? Šta od onoga što mi radimo ovdje uspije da „pređe granicu“, u ovom slučaju granicu Hrvatske koja nam je tako blizu?
"Ja sam imala sreću da sam, sa pauzama, radila u Crnoj Gori više predstava, i to u početku u vrijeme kada je to bilo krajnje nepopularno".
"Kao umjetnički ravnatelj kazališta Gavela inicirala sam i koprodukciju sa Crnogorskim narodnim pozorištem – riječ je o „Galebu“ Paola Mađelija iz 2002. godine, što je u Hrvatskoj tada podiglo priličnu medijsku halabuku. Smatrala sam da je ta koprodukcija veoma bitna, ne samo za kazališnu izmjenu nekih energija, nekih stilova glume, nekih razmišljanja, već na nekoj političkoj razini, jer smatram da kultura i u tom segmentu mora prva ići naprijed, graditi mostove".
"Kasnije sam radila na još nekoliko projekata u Crnoj Gori, poslednje u „Njegoš, vatre“ kao savjetnik dramaturg, i sada u ovoj predstavi. To nije toliko mnogo da bih imala cjelovit uvid. Ono što me fasciniralo i fascinira u crnogorskom pozorištu jesu glumci, koji su fantastični, od onih sa kojima sam radila ranije – ne bih da nabrajam da nekoga ne zaboravim, što nipošto ne bih željela!, do Karmen Bardak i Aleksandra Radulovića, sa kojima sarađujem u „Njegoš i ja“".
"Činjenica je da je crnogorska produkcija kvantitativno mala, što je vezano uz budžet, recesiju, veličinu zemlje... Koliko imam uvid, mislim da bi trebalo ići na razvijanje nezavisne scene, tako da postoji neki pandan institucionalnoj kulturi, koja naravno mora takođe nastaviti da postoji".
"Ali neophodno je razviti i mehanizme opstanka i podrške za kontinuirani život vaninstitucionalnih projekata, tako da oni ne budu u prisilnoj poziciji da moraju biti tržišno orjentisani. Takođe, čini mi se da je potrebno pronaći neku ravnotežu između količine festivala i količine produkcije".
"Evo recimo, trenutno se u tri susjedna grada, Kotoru, Tivtu i Budvi odvijaju tri nezavisna festivala koja sadrže i pozorišni segmenat, i pri tome se sve preklapa, kao da ljudi koji ih vode i ne komuniciraju međusobno i ne pokušavaju uskladiti termine. Izvjesna centralizovanost u upravljanju kulturom je regionalni problem, ali rekla bih da se kod vas više osjeća, prosto jer je sredina manja".
Na konferenciji za medije povodom predstave „Njegoš i ja“, rekli ste da festival Kotor art smatrate jednim od najbitnijih festivala u regionu?
"Da, rekla sam to jer festival ima strašno zanimljiv koncept, koji ne isključuje dječiji teatar, evo sarajevski MESS je prije nekoliko godina uveo segmenat u kojem ima predstave za djecu, a inače je to često na festivalima isključeno i zanemareno..."
Ali, Vi znate da je Kotorski festival pozorišta za djecu ustvari najstariji dio Kotor art-a, odnosno da je ove godine, u sklopu petog Kotor art-a, održan po dvadeset i prvi put?
"Nisam to znala... U svakom slučaju, prožimanje različitih umjetnosti kroz segmente je zanimljiv koncept. Baš na račun toga što ste me maloprije pitali – ono što mi je žao je da u Hrvatskoj ne čujemo dovoljno o ovom festivalu, premalo je promidžbe, što je šteta, jer smo blizu".
"Ali tu se vjerovatno opet vraćamo na pitanje novca kojeg je premalo, pa onda naravno ide prije u produkcije nego u promidžbu".
Bili ste dugogodišnja umjetnička direktorica kazališta Gavella. Koje su prednosti koje neko pozorište može ili treba da ima kada ga umjetnički vodi dramaturg ili dramaturškinja?
"Mislim da bi svako kazalište trebalo da ima zaposlenog ne jednog dramaturga, nego, ako je u mogućnosti, dramaturški tim. Bilo da dramaturg djeluje na planu stvaranja teksta ili predstave, ili kao dramaturg projekta, dramaturg ansambla ili dramaturg kazališta, on se bavi uspostavljanjem veza".
"Dramaturg u kazalištu, baveći se repertoarom, osviješćuje odnos kazališta i vremena u kojem živimo. Iz toga odgovora sve drugo proizilazi, rediteljske estetike, glumački stilovi, odnos sa publikom, programi rada sa publikom. Dramaturzi čitaju, prate recentnu svjetsku produkciju, prepoznaju aktuelne društvene teme i fenomene, brinu o komadima koje mladi autori donose u kazalište..."
"Apsurdno je da naša kazališta češće imaju zaposlenog kućnog redatelja, nego dramaturga. To znači da ako recimo kazalište ima tri produkcije godišnje, kućni redatelj će režirati dvije – što nipošto nije dobro niti za kazalište, niti za samog tog redatelja. Dobar dramaturg treba da zna da postavi tačno, pravo pitanje u pravom trenutku, što bojim se u našim kazalištima često i nije poželjno..."
Kotor je stvoren za kulturni turizam
Predstavu igrate na dnu bazena godinama zatvorenog i devastiranog hotela „Fjord“. Prije dvije godine, izvedba predstave „Njegoš, vatre“ u prostoru starog kotorskog zatvora izazvala je veoma burne reakcije građana Kotora: od zgrožavanja što se „pravi cirkus“ od mjesta gdje su ljudi mučeni i ubijani, do oduševljenja, što će se upravo umjetnošću taj prostor „osvještati“, čime su otvorena pitanja kolektivnog sjećanja, odnosa prema prošlosti, ali i prema sadašnjosti.
Za mnoge je upravo ova kontroverza oko prostora starog zatvora bila razlog da dođu i pogledaju predstavu. Na koji način prazni bazen u kojem se izvodi „Njegoš i ja“ „igra“ i postaje djelatan u ovoj predstavi, razbijajući sumnje da se radi o pukoj spoljašnjoj atraktivnosti pri izboru prostora, što je uvijek jedna od zamki ambijentalnog pozorišta?
"Predstavu igramo na dnu bazena hotela „Fjord“, u kojem je Paolo odsjeo kada je prvi put došao u Kotor, a mogla bi u suštini biti i svaka druga razrušena građevina koja stoji kao spomenik onoga za šta se više niko ne brine i šta je ostavljeno da služi ne znam čijim interesima i ne znam kome".
"Ne treba posebno komentarisati činjenicu da jedna građevina u sred Bokokotorskog zaliva tako stoji. Već sam prostor kontekstualizira priču „Njegoš i ja“, i suprostavlja današnje vrijeme toj priči".
"Inače, Kotor je sa svojim prirodnim pozornicama stvoren za kulturni turizam, ali to nije turizam kruzera, kojih se zgražam. Mislim da bi kruzeri trebali da stanu na ulazu u Boku, a da putnici drugačije dođu do grada, bez uništavanja zaliva. A onda nakon par sati odu. To je katastrofa dugoročno gledano, i mislim da je Kotor daleko iznad toga da se prodaje tako jeftino, a u stvari tako skupo po samog sebe".
Problemi sa kazališnim zakonom
Crnogorsko pozorište, dakle, muči ponajviše visoki stepen politizacije kulture, i suženost prostora, konkretna i metafizička... Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
"U Hrvatskoj, pored ostalog, imamo puno problema sa kazališnim zakonom. Stalno se ide na unošenje izmjena i dopuna, a na takav način rješavaju se problemi samo po segmentima, kako kome odgovara i šta kome treba u nekom trenutku".
"Zakonodavstvo o kulturi, u ovom slučaju o kazalištu, po mom mišljenju trebalo bi napisati iznova, jer se stihijskim amadmanima ništa sustavno ne rješava, a to dugoročno gledano producira još veći nered unutar sistema".
"Trebalo bi više insistirati na javnoj raspravi, ona ne može biti u ljeto, u nedoba. Takođe, tzv. mišljenje struke ne može biti samo kulisa da bi se skupila tri istovjetna izvankazališnim razlozima motivisana mišljenja, već treba okupiti veći broj stručnjaka koji različito misle, pa da se kroz rasprave neki pojmovi bistre".
"Osim toga, da se kazališni zakon napravi kako treba, mora ga pratiti i okolno zakonodavstvo – zakon o radu, recimo. A ne da se dovedemo u apsurdnu situaciju da je nedelja neradni dan u kazalištu, ili da se računa u prekovremeni rad, pa da kazališta ne rade nedeljom – upravo kada su drugi ljudi slobodni, kazalište treba da radi..."
Bonus video:
