Džoni Hodžić: Poeziju samo treba čuti

Svaka dobra pjesma, a to Brkovićeve poeme i te kako jesu, jeste drama sa bezbroj lica, a vi ta lica morate pohvatati, ukrotiti i natjerati ih da progovore na sav glas
578 pregleda 3 komentar(a)
Džoni Hodžić, Foto: Carrotksks.deviantart.com
Džoni Hodžić, Foto: Carrotksks.deviantart.com
Ažurirano: 19.07.2013. 15:11h

“Kučkini sinovi”, predstava Džonija Hodžića rađena po poeziji Jevrema Brkovića iz istoimene knjige (1984), izvedena u sali DODEST-a u KIC-u, djeluje neuobičajeno homogeno za predstavu nastalu po stihovima. Brojna publika je na prva dva izvođenja potvrdila opravdanost ovakvog teatarsko-poetskog istraživanja. Gromoglasnim aplauzom nagrađena je predstava, stihovi ali i mlada glumica Ivana Milašević.

Utisak je da je takvu komunikativnost predstave zaslužan koncept dramatizacije – Hodžić je dvije Brkovićeve poeme, satirično intonirane, savršeno prirodno spojio u jedan tekst tako da je krajnji utisak – monodramska forma. Još dvije pjesme iz Brkovićeve knjige “Kučkini sinovi” su korišćene, jedna iz ofa, i naslovna pjesma koju je Hodžić postavio kao neku vrstu epiloga.

- Svakako da u scenskoj postavci poezije najprije morate imati jasnu i čvrstu dramaturšku ideju. Ne smijete dopustiti da vas poezija opije i zavede na ilustraciju, da vam pobjegne. Jer svaka dobra pjesma, a to Brkovićeve poeme i te kako jesu, jeste drama sa bezbroj lica, a vi ta lica morate pohvatati, ukrotiti i natjerati ih da progovore na sav glas. U stvari, četiri Brkovićeve poeme, koliko smo ih upotrijebili u ovoj predstavi, svojom satiričnošću omogućile su nam da napravimo predstavu mentaliteta, da progovorimo u prvom licu jednine i otkrijemo množinu. A to jeste monodrama sa mnogo nevidljivih lica, kaže za “Vijesti” autor projekta, Džoni Hodžić.

Zapanjujuća aktuelnost stihova koje je Hodžić spretno dramaturški izmiksovao bila je vidljiva i u reakcijama publike. Na stih “Zavičaj su šverceri, finansi i duvan” gotovo svi prisutni reaguju kao da je upućen nedavnoj ekonomskoj (i političkoj) stvarnosti Crne Gore. Ono što bi moglo da rastuži je činjenica da se, sudeći po današnjem odjeku Brkovićevih stihova, u Crnoj Gori malo toga suštinski promijenilo u posljednje tri decenije. Stihovi pisani (i objavljeni) prije trideset godina djeluju neprijatno aktuelno i danas. Na pitanje - što nam to govori o nama a što o moćima poezije - Hodžić objašnjava:

- Aktuelnost Brkovićevih stihova i jeste bila ona inicijalna kapisla koja me je natjerala da se pozabavim "Kučkinim sinovima", da im jevremovski saspem sve u lice. Prosto da čovjek ne povjeruje da se u Crnoj Gori ništa ne mijenja, da stoji, da nešto što je napisano prije više od trideset godina ima takvu aktuelnost, kao da je danas pisano, da se nijesmo ni pomaknuli. To istovremeno govori o nama prošlim i nama sadašnjim. O nama kakvi uistinu jesmo - bez građanske hrabrosti, uvijek sakriveni u oblandu čopora i mas psihologije. Brković je to vizionarski prepoznao i zapisao, da nas opomene i uputi na pravi put. Zato je on i pjesnički i ljudski spokojan, a mi ostavljeni u vlastitom brlogu.

Publika nakon izvođenja oduševljeno pozdravlja mladu Ivanu Milašević i njenu energičnu interpretaciju poetskog materijala. O saradnjin sa, utisak je vrlo talentovanom glumicom, Hodžić kaže:

- Naravno da takav koncept traži da imate glumca koji nije kalkulant, koji se ne služi jeftinim glumačkim forama i fazonima, koji vam umjesto pohovanog mozga nudi srce na žaru, koji je spreman da se da do kraja i da vaše ideje nadogradi i dopuni sopstvenim rješenjima i energijom. Mlada i nadasve talentovana Ivana Milašević imala je dovoljno i hrabrosti i drskosti i mudrosti da zahtjevnu Brkovićevu poeziju donese na pravi način a da joj pri tom ostavi dovoljno prostora da ona sama govori i poručuje. Tako da ja moram biti u potpunosti zadovoljan njenom kreacijom...

Možda ovi Brkovićevi stihovi ponajbolje dočaravaju intonaciju Hodžićeve predstave, ali i naše stvarnosti...

Srećan Crnogorac mora biti rodoljub, mora svim / Srcem vjerovati u sve što mu se kaže, mora iz duše / Voljeti Onog i One koji su ga za vazda usrećili, / Mora im potkazivati svakog ko nije kao on srećan, / Nesrećne Crnogorce ponajprije, takvi su najopasniji...

Možda ovi Brkovićevi stihovi ponajbolje dočaravaju intonaciju Hodžićeve predstave, ali i naše stvarnosti...

Pravu ideju ništa ne može zaustaviti

Današnja teatarska scena u Crnoj Gori kao da je razapeta između konzervativizma i eksperimenta, između produkcijskih limita i erupcije talenta... - Sa žaljenjem moram konstatovati da današnja crnogorska pozorišna scena ponovo boluje dječije bolesti.

Dobri projekti svedeni su na nivo incidenta. Istina da na to najviše utiče produkcijska limitiranost ali i oni ljudi koji drže određene, ničim zaslužene, pozicije, koje je vlastiti konzervativizam odavno pojeo i koji pokušavaju da uguše sve ono što nije ispod njihovog šinjela, što im je novo i nerazumljivo.

Oni još uvijek žive u nekim davno prošlim vremenima, no srećom Crna Gora je uvijek imala dovoljno talenata koji znaju da eksplodiraju i da uzburkaju i unište nametnutu žabokrečinu. Pravi talenat i pravu modernu ideju ništa ne može zaustaviti, naglašava Hodžić.

Bonus video: