Pitanje rehabilitacije jedne od najkontroverznijih ličnosti s ovih prostora u drugoj polovini prošlog stoljeća može izgledati kao komplikovano pitanje, ali ga možemo svesti i na vrlo jednostavno: Da li je Đilasu uopšte bila potrebna rehabilitacija i ko bi tu rehabilitaciju učinio ozbiljnom?
Čini se da bi ta rehabilitacija i u ono vrijeme bila potrebnija društvu nego samom Đilasu. Otuda i njegova potpuna ravnodušnost, kad mu je „otac nacije“ ponudio rehabilitaciju.
Da li je „otac nacije“ imao pravo na to? Da li je svojim životom opravdao da nekom da taj čin milosti ili je to bio pokušaj politički aktiviranog starca da ubere neku malu političku korist. (Moram priznati da ga cijenim kao pisca.)
Koji grijeh je napravio Đilas da bi ga oni isti rehabilitovali, koji su ga ostavili samog, koji su mu kao izbor ostavili jedinu izglednu alternativu – izvršiti zajedničko samoubistvo sa svojom suprugom. U tome ih je spriječila briga za tek rođenim sinom.
Oni koji su predložili njegovu rehabilitaciju taj čin su mogli napraviti smislenim da su to učinili bilo kada prije 1980. Prije smrti njihovog velikog vođe. Da mu predlože vraćanje retuširanih Đilasovih slika.
Ali tada je trebalo imati hrabrosti. Ne onog našeg junaštva već one hrabrosti o kojoj piše njemački filozof i teolog Paul Tilih: „Hrabrost kao ljudski čin, kao stvar vrednovanja, jeste etički pojam. Hrabrost kao univerzalno i bitno samopotvrđivanje nečijeg bića je ontološki pojam. Hrabrost bivstvovanja je etički čin u kojem čovjek potvrđuje sopstveno biće uprkos elementima svoje egzistencije koji se protive njegovom suštinskom samopotvrđivanju“.
Đilas je bio od one vrste koji su u jednom trenutku došli do samospoznaje da bez hrabrosti kao ontološke kategorije nema ni egzistencije. Ne biti hrabar u tom smislu znači ne biti čovjek, ljudskost je vraćena tim činom hrabrosti.
Biranjem slobode, biranjem dobra. Nije slobodan izbor birati zlo. Možda je predlagačima bilo smislenije da traže oporost od Đilasa. Ali Đilas je poslije 1953. pokazao svojim životom i djelom da im je oprostio.
On se odrekao formalnih prava da oprašta (a mogao je da je htio da dijeli i indulgencije), ozbiljenjem sopstvene pobune. Pobuna je bila početni čin koji ukazuje na Aristotelovo shvatanje hrabrosti.
Hrabrost je potvrđivanje čovjekove suštinske prirode. Ona podrazumijeva da se u nekim slučajevima nužno žrtvuju elementi, koji, takođe, pripadaju čovjekovom biću, ali koji će nas spriječiti, ukoliko ne budu žrtvovani, da se dostigne stvarno ispunjenje.
Ranko Vuković (Foto: Arhiva "Vijesti")
Može se i mora žrtvovati i zadovoljstvo, sreća, čak i čovjekova egzistencija, tj. i sami život. Upravo im je Đilas pokazao kako se to radi.
Ne iznenađuje me što to nije urađeno devedesetih godina. Rehabilitovati Đilasa znači napraviti društvenu zbilju gdje se pod slobodom ne podrazumijeva samo jurišati na bajonete, nego i dominantnom mišljenju pa makar ono bilo najispravnije, suprostaviti svoje, pa makar ono bilo najneispravnije. Bez ikakvih posljedica.
A Đilas se iz svoje izuzetne pozicije pobunio protiv dominantnog mišljenja, pretrpio sva zla, ali bio slobodan i u Mitrovici, za koju je sam rekao da je bila udobnija prije rata, nego kad su mu stražari bili njegovi dojučerašnji drugovi.
Dok su mu lomili glavu i familiju on je prevodio Miltona i pisao o Njegošu. Đilas je rehabilitovao smisao borbe za slobodu. Ko uostalom danas zna Sokratove tužioce, a Sokrat je svjetionik bez kojeg bi čovječanstvo imalo mnogo manje smisla.
U našim uslovima takva je bila i Đilasova pobuna. Možda jesam patetičan, ali sam siguran da je on jedan, ako i ne jedini reper slobodne misli u titovskoj Jugoslaviji. A taj reper su najviše pokušavali da unize njegovi najbliži, kao uostalom i u toliko drugih slučajeva. Crna Gora mora biti ponosnija na Đilasovu pobunu, nego Rusija na Solženjicov Gulag.
A za rehabilitacije ima još posla. Na primjer, nevino ubijeni neki crnogorski zelenaši od strane komunista.
“Ako dođe Đilas, nećete živi silaziti sa bine”
Na kraju nešto konkretno. Krajem osamdesetih u Danilovgradu je grupa mladih ljudi pozvala Đilasa da govori o svom djelu. Ti mladi ljudi su se našli pred ogromnim pritiskom, naročito dolje potpisani, jer je bio jedan od upornijih. Čak je jedan vikendaš, crnogorski beogradski general, rekao mojoj malenkosti – “Ako Đilas dođe u Danilovgrad, nećete živi silaziti sa bine Centra za kulturu”.
Niko od potpisnika predloga za rehabilitaciju nije riječ javno progovorio da nas zaštiti pa da smo makar napravili i veliki grijeh.
Galerija
Bonus video:
