Koliko god vremena da prođe, priča o Hitleru ne gubi na aktuelnosti.
Uvijek se nađe neki novi ugao sagledavanja njegovog lika i njegove epohe.
Ovaj najdraži Satanin sin i otjelotvorenje svih Luciferovih demona, bio je svojevrsni - genije destrukcije, kako ga je na jednom svom predavanju nazvao pokojni akademik Branislav Kovačević.
I danas, 68 godina nakon njegove smrti (sa ovim se sigurno neće složiti autori knjige „Sivi vuk“), svjetske intelektualce muči isto pitanje - Kako je moguće da ekscentrični propali slikar i skitnica, sa kaplarskim činom i čudnim brcima, zavede jednu od, ne samo brojčano, već i duhovno najvećih nacija u Evropi, i navede je na zločine koji će na njenoj koži ostaviti neizbrisiv i zastrašujući ožiljak.
Naravno, bilo bi neozbiljno svu krivicu za Holokaust i neviđene masovne zločine nad civilima pripisati isključivo Hitleru.
Interesantna je teza poznatog njemačkog istoričara Frica Fišera, koju je iznio u svojoj knjizi “Zahvat za svjetskom moći”, gdje ukazuje da su ciljevi njegove zemlje u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, slični, a da među njima postoji kontinuitet jer se oni temelje na imperijalizmu (Pangermanizmu) predratnog perioda i strukturi samog njemačkog društva, pa tako pravi otklon od tradicionalne njemačke istoriografije koja je tvrdila da je nacizam samo prekid toka njemačke istorije.
Ovu tvrdnju prvi je zagovarao Vinston Čerčil u svojim memoarima za koje je dobio Nobelovu nagradu za književnost, gdje na primjeru generala fon Sekta pokazuje kako je njemački Generalštab i pored versajskih zabrana, krojio ratne planove, i sa nenaoružanim i neuniformisanim vojnicima izvodio vojne vježbe protiv fantomskih neprijateljskih divizija.
Sinonim za zlo
Dakle, istorija je pokazala da ne kreira pojedinac vrijeme, već vrijeme pojedinca.
Sigurno je da bi ovakav milje koji je vladao u Njemačkoj, izrodio nekog drugog Hitlera, da nije bilo ovog pravog.
Hitler je bio i tema mnogih umjetnika, publicista, ali i okultista, koji su svojom imaginacijom pokušali da prikažu “ovog glavnog sinonima za zlo”
Međutim, Hitler kao brend nacizma, konstantno je predmet interesovanja mnogih naučnika, tako da su svjetski priznati intelektualci posvetili puno pažnje ovom fenomenu, u prvom redu svakako: Ernst Nolte, Fransoa Fire, Jirgen Koka, Majkl Kelog, Jan Keršo, Aleksandar Molnar, Erih From, Erik Erikson, Đerđ Lukač...
Artur Rozenberg je zapisao da “polemike između teorija o fašizmu nijesu traćenje vremena za ljude koji sjede za pisaćim stolom i spekulišu o istoriji ili sociologiji. Radi se, u stvari, o banalnoj činjenici da onaj koji hoće da porazi protivnika, mora dobro i da ga poznaje.”
Tako crkveni teoretičari prikazuju fašizam kao oblik sekularizacije i otpadništva od boga, konzervativci ga anatemišu kao vladavinu masa koje ruše tradiciju, a liberali fašizam i socijalizam podvode pod pojam totalitarizma. Dalje, fenomenolozi ga tumače kao izraz bujnog i nadnacionalnog karaktera epohe, i napokon, marksisti kritikuju fašizam kao simptom regenerativne sposobnosti i ofanzivne snage kapitalizma kojim on traži izlaz iz krize.
Hitler je bio i tema mnogih umjetnika, publicista, ali i okultista, koji su svojom imaginacijom pokušali da prikažu “ovog glavnog sinonima za zlo”.
Treba li pomenuti kultni film “Momci iz Brazila” snimljen 1978. godine, sa Gregori Pekom u glavnoj ulozi, u kojem je glavna tema Hitlerov klon? Ili pak knjigu “Znak zveri” koju su napisala dva britanska novinara, u kojoj se trude da Hitlerov uspon i njegov establišment prikažu kao satanističku organizaciju, koja je prizivala sile zla, sa zadatkom da unište sve tekovine ovozemaljskog ali i metafizičkog Dobra, uz pomoć čuvenog Longinovog koplja, koje je probolo Isusa Hrista na krstu, jer po tvrdnji autora, onaj ko posjeduje ovo oružje, ima moć da vlada svijetom.
"Genije destrukcije" (FOTO:sydwalker.info)
Ne prestaju da fasciniraju ni dokumentarci koje su radile poznate televizijske kuće poput “History channel-a”, o tome kako je navodno Adolf Hitler imao svoje tajno skrovište na Antartiku u kojem su njemački naučnici proizveli, ni manje ni više nego, leteće tanjire koji su ratovali sa američkim brodovima na južnom Pacifiku, ali da se čitav ovaj slučaj čuva u tajnim dokumentima vojske Ujaka Sema.
Nedavno je na sajmu knjiga u Podgorici, našoj javnosti predstavljen rad Sajmona Danstena i Džerarda Vilijamsa, koji su u svojoj knjizi “Sivi vuk – Bjekstvo Adolfa Hitlera” iznijeli stanovišta i podatke koji su uzdrmali svjetsku javnost. Ova dvojica britanskih publicista, odbacili su zvaničnu verziju, prema kojoj su firer i njegova saputnica Eva Braun izvršili suicid u svom Bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945.
Umjesto toga oni tvrde da su nakon petogodišnjeg istraživanja, došli do podataka koji dokazuju da je na kraju Drugog svjetskog rata u Evropi, ovaj par pobjegao u Argentinu, u enklavu koju su kontrolisali nacisti, gdje je Hitler živio lagodno do 1962. godine i iza sebe ostavio potomstvo. Knjigu svakako treba pročitati, bar zbog činjenice da ima odlike zanimljivog istorijskog romana.
Putovanje kroz vrijeme
Svojoj mašti o Adolfu Hitleru predao se i jedan poznati pisac i kolumnista sa ovih prostora, u svom prvijencu “Christkind”.
U pitanju je uvijek zanimljivi i satirični Boris Dežulović, hrvatski “glas razuma”, koji svakim svojim nastupom lomi nacionalističke predrasude stanovnika teritorije bivše Jugoslavije i vodi borbu sa ostacima fašizma koji onemogućavaju normalan diskurs među nama. Valjalo bi iznijeti par biografskih podataka o njemu.
Boris je rođen u Splitu 1964. godine. Studirao je istoriju umjetnosti, radio kao illustrator, crtač stripova, grafički urednik i novinski reporter. Jedan je od trojice osnivača, dugogodišnji urednik i multižanrovski komentator nedjeljnika “Feral Tribune”.
Pored gorepomenutog romana, napisao je još jedan “Jebo sad hiljadu dinara” o ratu u BiH, zatim zbirku poezije “Pjesme iz Lore”, zbirku pripovijedaka “Poglavnikova bakterija” kao i izbor kolumni “Ugovor s đavolom”.
Dobro je poznat po svom izrugavanju sa nacionalistima, naročito sa sljedbenicima ideja ustaškog pokreta i Franja Tuđmana. Ovdje će naravno više riječi biti o njegovom naučno – fantastičnom romanu “Christkind”, objavljenom prije deset godina. Naime, riječ je o jednom, za naše prostore, jako inovativnom načinu pisanja, gdje do izražaja dolaze sloboda duha, mašte i talenta. Ovaj roman svom čitaocu nudi zanimljivo putovanje kroz vrijeme, gdje narator i ujedno glavni junak, dolazi iz budućnosti (kraj XX vijeka) u godinu 1897, u, po tadašnjim mjerilima beznačajni gornjeaustrijski gradić, sa jasnim zadatkom koji treba da odradi.
Nalogodavci i način putovanja nijesu objašnjeni. Mještani tog gradića nijesu svjesni, za razliku od naratora, da baš tu u njihovom kraju živi dječak koji će jednog dana, za nekih 40 godina, postati inspirator najvećih zvjerstava koje je čovjek vidio, a kojeg će svijet vječno pamtiti pamtiti kao Adolfa Hitlera.
Etičko pitanje
Pripovijedač “Christkinda” potiče iz najjužnije provincije Austro – Ugarske, Dalmacije, tačnije grada Splita i skromni je knjižar, koji ima istorijsku misiju, da ubije osmogodišnjeg sina Alojza Hitlera, kako bi spasao svijet od zla koji mu prijeti i tako promijeni tok istorije.
Boris Dežulović
Teofil Pančić, odlično je zapazio da je zavidna vještina “kojom je Dežulović uronio u jedan morbidni fin-de-siecle, kojom je dočarao ne samo "vreme i mesto" (to bi morao moći svaki pristojan zanatlija), nego i ono mnogo važnije: tada naizgled nečujnu, a narastajuću tutnjavu jednog Mrakobesa koji će u sledećem stoleću provaliti i gromko hrupiti na scenu kao vid osobito krvave i perverzne Pobune Malograđana: onaj Tako Obični Gradić opsedaju misteriozne smrti i nestanci, tajnoviti stranci za koje će se ispostaviti da su nam jako dobro poznati, bogobojazni fratri koji brižljivo uzgajaju Seme Zla misleći da služe vrhunaravnom dobru...
Glavni akcenat stavljen je na etička pitanja – Da li je ispravno ubiti dijete, koje će kad odraste u smrt poslati 50 miliona duša? Da li sudbina svijeta zavisi od života jednog jedinog djeteta, i kakav je to svijet kad baš od toga zavisi?
Otuda u Christkindu defiluju i (virtuelni) vampiri kao u najboljem gotik-romanu, toj tvorevini "imperijalizma mašte" (pretežno britanske) koja Zlo preventivno locira negde na Divljem Istoku, kao i razne druge anđame iza kojih se ne krije ništa doli "trivijalno" ljudsko zlo, koje "domaćinski" klajnbirgeraj uvek, sa tupom ustrajnošću i ustrajnom tupošću, povezuje sa nepoznatim i zastrašujućim Drugim, sa Strancem, po mogućnosti Jevrejinom.”
Glavni akcenat stavljen je na etička pitanja – Da li je ispravno ubiti dijete, koje će kad odraste u smrt poslati 50 miliona duša? Da li sudbina svijeta zavisi od života jednog jedinog djeteta, i kakav je to svijet kad baš od toga zavisi?
Da li je jedna smrt način da se spriječi druga i da li bi onaj koji ubije dijete, bio manji ubica nego što bi ono bilo, da ga nije ubio? Dežulovićev junak će se sa ovim pitanjima suočiti kada izvadi pištolj i prisloni ga na grudi plavookog dječaka.
On potom shvata, da je taj dječak ipak samo dijete, isto kao i ostala djeca toga doba, čiji su idoli likovi iz romana Karla Maja. Splitski knjižar, nošen idealima religijske etike o dječijoj bezgrešnosti, odlučuje da ne izvrši misiju. Jako je zanimljiv način na koji autor zalazi u antisemitske predrasude toga doba, pa poput Umberta Eka u “Praškom groblju” prikazuje zatucanost jednog ksenofoba, koji profitira, propovijedajući svoju jeftinu filosofiju zasnovanu na mržnji prema drugom i različitom.
Da li su planeri Hitlerove likvidacije bili u pravu, pokazala je istorija, ali nama danas ostaje pitanje – Koliko smo spremni da se borimo protiv zla, i kakve su čvrstine mehanizmi odbrane od rasizma i ksenofobije?
U romanu se pojavljuju i mnoge poznate ličnosti: Mark Tven, Brem Stoker, Sigmund Frojd… Sa njima, ili njihovim poznanicima, glavni junak vodi raznovrsne polemike, čiji se bogat tematski repertoar kreće od diskusija o vampirima pa do tumačenja snova i njihovom uticaju na čovjekov život.
Čitav roman prožet je osjećajem mučnine onog ko treba da izvrši ubistvo, kroz njegovo odlaganje samog čina.
On prati malog Adolfa, ali nema hrabrosti da mu priđe, sve dok ga jednog dana nije sačekao ispred crkve u kojoj je dječak pjevao u crkvenom horu. Shvativši da nema snage da izvrši zadatak, ovaj “agent” vođen snagom savjesti odlučuje da se vrati vozom za Beč, u zadnjem terminu do kojeg je trebao da obavi sporni čin, i tako svijetu ostavlja njegovu muku, koja će svoju satisfakciju doživjeti u periodu 1933 – 1945.
Na kraju možemo pomisliti sljedeće: izvjesno je da poznati zavjerenici protiv Hitlera, kao što je to atentator iz pivare, ili Vermahtov oficir fon Štafenberg, ili pak agenti SAS jedinica koji su planirali atentat na firera Trećeg Rajha, ovakvu priliku kakvu je imao Dežulovićev junak ne bi propustili. Oni su bili vođeni mišlju, da ubistvo jednog tiranina može uništiti ono što je on posijao tokom svoje vladavine.
Da li su planeri Hitlerove likvidacije bili u pravu, pokazala je istorija, ali nama danas ostaje pitanje – Koliko smo spremni da se borimo protiv zla, i kakve su čvrstine mehanizmi odbrane od rasizma i ksenofobije?
Galerija
Bonus video:
