Gost Književnog programa 27. Grad teatra bio je poznati sarajevski pjesnik Mile Stojić koji je, zajedno sa Ahmedom Burićem, pjesnikom i književnim kritičarem koji je predstavljao njegovo djelo, priredio publici uzbudljivo veče.
Stojić je na budvanski Trg pjesnika stigao sa zbirkom „Dunia“, za koju je prošle godine dobio nagradu Ratkovićevih večeri poezije, i sa trojezičnim izdanjem objavljenom u Makeodniji „Volim popljuvane“.
Govoreći o poeziji, pjesnik koji je tokom četrdeset godina koliko je prisutan na književnoj sceni objavio trinaest knjiga, tri izbora, šest knjiga eseja, knjigu mikroeseja, pripovjedaka, knjigu putopisa, koji je i dobitnik brojnih književnih priznanja, i čija su djela prevođena na njemački, poljski, italijanski, engleski, slovenački i makedonski jezik, istakao je da nije važno kako nešto čovjek piše, da nije važno ni šta, ali je važno zašto.
“Isto mislim da negdje taj razlog mora postojati za bilo koju drugu umjetnost, iako neke umjetničke teorije to negiraju. Što to znači biti pravi pjesnik? To znači da čovjek koji piše mora imati dubok unutrašnji razlog, ne neke vanjske potrebe za slavom, za novcem, za prestižom”, rekao je Stojić.
„U nas je dobro kad se ne puca, u nas je odlično kada ne biju, nama je zdravlje jedino bogatstvo“
A na pitanje koje je sebi postavljao i čuveni pjesnik Česlav Miloš - Što je poezija koja ne spasava narod i ljude, Stojić je istakao:
“Miloš je pjesnik velike katastrofe poljskog naroda, i on kao jedan izuzetni modernista u to vrijeme, jedan hermetični virtuoz, on se opredijelio kada je vidio pepeo Varšave, geto, dvostruki napad na svoju zemlju, sa istoka i zapada, da kaže upravo to. Poezija, naravno, ne može spasiti ništa, to je Miloševa figura, ali poezija mora učestvovati u vremenu”.
Trojezična knjiga objavljena u Skoplju „Volim popljuvane“, dobila je naziv po istoimenoj pjesmi, koju je Stojić napisao devedesetih godina, „kada su lažni pjesnici doživljavali bogznakakve počasti, a prave smo morali tražiti k'o smaragde u travi“.
“U katastrofi Jugoslavije bilo je ljudi koji su joj se suprotstavljali, velikih intelektualaca, pametnih pjesnika, i manje – više, svi su bili popljuvani, proglašeni izdajnicima, a neki su emigrirali zbog toga. Tih devedesetih, kako su samo bili moćni neki ljudi, mi smo ih se bojali, mislili smo da nikada neće proći, a danas od njih nema ni spomena, i ako i ima, onda o njima svi govore ružno”, istakao je Stojić.
U razgovoru sa Ahmedom Burićem, sarajevski pjesnik govorio je i o tome kako je literatura poklekla pred užasom stvarnosti, zašto je roman danas „sveta krava“ tržišnog kapitala, zašto dobri pjesnici samo zbog komercijalnosti pišu slabe romane, zbog čega je umjetnost bila i ostala nešto uzvišeno, a poezija način da se dirljivo može pričati o svemu...
Kao metafora ovih prostora, ostao je i stih iz njegove ironične pjesme o onome što će se dogoditi s Evropskom unijom ako jednog dana uđemo u nju, koju je pročitao na Trgu pjesnika:
„U nas je dobro kad se ne puca, u nas je odlično kada ne biju, nama je zdravlje jedino bogatstvo“.
Bonus video:
