PITANJE morala; manjak istine je nepodnošljiv, ubi nas neistina.
Le Korbizje, "Ka jednoj arhitekturi", 1923.
Da vidimo...
Ako vam je kojim slučajem pri ruci knjiga "Cetinje: spomenici arhitekture", autora Dušana Martinovića i Uroša Martinovića (IŠRO Obod, Cetinje, 1980) - molim vas da otvorite knjigu na strani 110 i da obratite pažnju na tu i na naredne dvije strane - na kojima je dat prikaz poznate kuće Vukotića na Cetinju.
"Jedva sedam godina nakon izgradnje znamenite kuće Ogista Perea u Ulici Franklin (sic) u Parizu (Auguste Perret, 25 bis rue Benjamin Franklin, Paris - op.a.)", pišu Martinovići, "kojom istoričari označavaju trenutak epohalnog rađanja armiranog betona, na Cetinju je podignuta godine 1910. prva kuća u armiranom betonu - sa svim bitnim odlikama i karakteristikama ranog i autentičnog kubizma, avangardnog i revolucionarnog pokreta u arhitekturi i umjetnosti Evrope XX vijeka".
Istoričari više ne "označavaju trenutak epohalnog rađanja armiranog betona" Pereovom kućom, tj. višespratnicom u Ulici Frenklin u Parizu - teško je povjerovati i da su ga ikada označavali. Priča o armiranom betonu počinje barem 12 godina ranije - tj. 1892. godine - kada je Fransoa Henebik (François Hennebique) patentirao svoj pionirski konstruktivni sistem od armiranog betona. Tačno je, međutim, da su braća Pere - Ogist, Gistav i Klod - svoju prvu višespratnicu od armiranog betona podigli u Parizu, u pomenutoj Ulici Frenklin (a ne Franklin), 1904. godine - i to baš u sistemu Henebik.
Inače, zna se da je jednu od prvih zgrada od armiranog betona u Parizu podigao arhitekt Emil Arno (Émile Arnaud) 1901. godine, upravo u Henebik sistemu, a za gospodina Henebika - koji je već u to vrijeme nosio nadimak Kralj betona - u Ulici Danton (Rue Danton), na broju 1. U toj zgradi, koja postoji i danas, naravno, bila je smještena uprava Henebikove firme koja se bavila izgradnjom armiranobetonskih konstrukcija. Zgrada je građena u tada aktuelnom, art nuvo stilu (Art Nouveau - nova umjetnost) - a osnovni cilj investicije je bio u demonstriranju eventualnim investitorima da je moguće graditi rerpezentativne višespratnice na prominentnim lokacijama u Parizu u novom, pionirskom konstruktivnom sistemu - a usput i podržati sve odrednice stila koji su u to vrijeme preferirali investitori - kako u eksterijeru, tako i u interijeru.
Sve to i nije toliko važno - da su časni Martinovići, Dušan i Uroš, napisali koji redak o specifičnostima armirano betonske konstrukcije kuće Vukotića na Cetinju - da su, na primjer, precizno specificirali što je tu od armiranog betona a što nije - to bi bilo važno - a kako nisu, ostaje nam da se bavimo teoretiziranjem - sve dok neki mladi istoričar arhitekture ne riješi da začeprka malo čekićem ispod maltera na kući Vukotića i postavi stvari na svoje mjesto.
Što se tiče stilskih odlika kuće Vukotića, moram da vam priznam da nisam u stanju da uočim baš nijednu od svih tih bitnih odlika i karakteristika "ranog i autentičnog kubizma, avangardnog i revolucionarnog pokreta u arhitekturi i umjetnosti Evrope XX vijeka", koje pominju Martinovići.
Najsmješnije je što Radović umeće u tekst Martinovića odrednicu "Art Nouveau" - što je svakako njegov originalan doprinos crnogorskoj arhitektonskoj istoriografiji - a danas svako zna da su kubisti, pogotovo prije Prvog svjetskog rata, dobar dio svoje ideologije bazirali upravo na radikalnom otklonu od stila art nuvo
Dajvid Kotington (David Cottington), autor tog teksta, navodi da je prva kubistička kuća u istoriji umjetnosti i arhitekture upravo tzv. Kubistička kuća - "La Maison Cubiste". Autori kuće su bili Andre Mar (André Mare) i Rejmon Dišan-Vijon (Raymond Duchamp-Villon).
Naime, davne 1912. godine, na Jesenjem salonu (Salon d'Automne) u Parizu, koji je bio organizovan u Gran Paleu (Grand Palais) - pomenuti Dišan-Vijon je postavio gipsani model/instalaciju fasade i prve etaže kuće - kasnije nazvane Kubistička kuća - u prirodnoj veličini 10x3 metra. Ta "kuća" je imala ulaz, hodnik, dvije sobe potpuno opremljene namještajem - dnevnu sobu i spavaću sobu - a imala je i stepenište sa ogradom od kovanog gvožđa. Mar je zatim uredio interijer - do posljednjeg detalja - kako bi, sa jedne strane, omogućio prijateljima slikarima - kubistima - da izlože svoje slike u odgovarajućoj atmosferi dnevne sobe - buržujskog salona - i kako bi, sa druge strane, jasno demonstrirao ideološki otklon od stila art nuvo - u domenima dekorativne umjetnosti - i time podržao ideje kruga kubista kojemu je i sam pripadao.
Kubistička kuća Andrea Mara i Rejmona Dišan-Vijona
Ta priča je vrlo interesantna - i ako vas stvarno zanima, onda vam predlažem još jedan naslov: "Architecture and Cubism" (MIT Press, Canadian Centre for Architecture, 1997.). Opet je riječ o antologiji tekstova - Miloš Perović je prava dva teksta iz ove antologije - koju su uredile Iv Blau i Nensi Troj (Eve Blau & Nancy J. Troy) - uvrstio u svoju antologiju.
Dakle, važno je zapamtiti da o kubizmu u arhitekturi nema ni pomena sve do jeseni 1912. godine.
A sad da vidimo što se iza brda valja...
U međuvremenu se pojavila knjiga naslovljena "Arhitektura Cetinja: od XV vijeka do Drugog svjetskog rata", autora Gorana Radovića, arhitekte, uglednog pregaoca i pedagoga, bivšeg dekana podgoričkog Arhitektonskog fakulteta. Knjigu je objavila Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (Posebna izdanja (Monografije i studije)/ Knjiga 29; Odjeljenje umjetnosti/ Knjiga 29 - Urednik Olga Perović) - negdje krajem prošle godine, ako se ne varam.
U pretprošli petak, 28. juna, upriličena je bila promocija pomenutog naslova, kako je i red, u velikoj sali Crnogorske akademije nauka i umjetnosti u Podgorici. O knjizi su tom prilikom govorili, redom: Pavle Pejović, Marko Mušič, Vladimir Mako - i autor, gospodin Radović. Moram da naglasim da su uvaženi govornici mnogo toga lijepoga rekli o Crnoj Gori, Cetinju, o autoru i o ovom njegovom djelu - podrazumijeva se da nije falilo epsko-lirskog patosa - a sam autor je pročitao nešto što je ličilo, kasnije sam ustanovio, na uvodni tekst iz pomenute publikacije.
"Cetinje kao naselje postoji već 500 godina", piše Radović u uvodu, "što nije mnogo u odnosu na nastanak primorskih aglomeracija iz antičkog perioda u neposrednom okruženju. Međutim, tih pet vjekova - čitava je istorija jednog naroda, koji je kroz razvoj grada bilježio trenutke svog postanka, uspona, stagnacije i padova".
Dakle, Radovića izvrsno služi pero, kao i uvijek, a britkost njegove misli i dalje jednako krijepi dušu i osvježava.
Nego da vidimo mi što Goran Radović ima da kaže o nadaleko čuvenoj kući Vukotića na Cetinju.
"U produžetku palate Đukanovića, u Katunskoj ulici, na udaljenosti od nekoliko desetina metara, izgrađena je 1910. godine", piše Radović, "samostojeća stambena kuća porodice Vukotić. Tih godina, početkom XX vijeka, Cetinje je težilo ka praćenju tadašnjih najsavremenijih trendova, kako u kulturnom, društvenom, političkom i drugom smislu tako i u arhitekturi".
Sad je važno...
"Tako je nastala i kuća porodice Vukotić", nastavlja Radović, "izgrađena od tadašnje nove konstrukcije i materijala, od armiranog betona, u arhitekturi Art Nouveau, odnosno sa svim arhitektonskim odlikama i karakteristikama ranog i autentičnog stila kubizma, tadašnjeg avangardnog i revolucionarnog pokreta u arhitekturi i umjetnosti Evrope početkom XX vijeka. Izgrađena je samo sedam godina poslije izgradnje značajne kuće Ogista Perea u Ulici Franklin u Parizu, koja je označena kao početak epohe armiranog betona".
Najsmješnije je što Radović umeće u tekst Martinovića odrednicu "Art Nouveau" - što je svakako njegov originalan doprinos crnogorskoj arhitektonskoj istoriografiji - a danas svako zna da su kubisti, pogotovo prije Prvog svjetskog rata, dobar dio svoje ideologije bazirali upravo na radikalnom otklonu od stila art nuvo
Najsmješnije je što Radović umeće u tekst Martinovića odrednicu "Art Nouveau" - što je svakako njegov originalan doprinos crnogorskoj arhitektonskoj istoriografiji - a danas svako zna da su kubisti, pogotovo prije Prvog svjetskog rata, dobar dio svoje ideologije bazirali upravo na radikalnom otklonu od stila art nuvo.
"To djelo fascinantne pročišćenosti", pišu Martinovići o kući Vukotića, "apsolutnog i suverenog purizma bez presedana u nas, može stati uz bok najblistavijih ostvarenja koja je moderna umjetnost građenja ostavila kao dio svoga najdragocjenijeg istoriskog nasljeđa".
"To je djelo naglašene pročišćenosti", piše Radović o kući Vukotića, ne navodeći izvor, naravno, "apsolutnog i suverenog purizma bez presedana u nas i može stati uz rame najblistavijih ostvarenja koje je moderna arhitektura ostavila kao dio svog najdragocjenijeg istorijskog nasljeđa".
A onda je, jednog sunčanog dana, ta Radovićeva priča osvanula i na Internet stranici UNESCO-a. Pa imamo pod naslovom "Cetinje Historic Core" i ovo:
"Due to the intensive urban development during the 19th century, well known European architects and builders of the time, changed the architectural structure of Cetinje. From a row of rural structures, typical of the traditional architecture of this area, Cetinje became a settlement characterized by urban style and eclectic architecture, starting from the Neo-Romanesque style, Neo-Baroque and Umpire, up to Art Nouveau and Cubist architectural solutions."
Čestitam gospodo - nadam se i da ćete biti u stanju da ljudima iz UNESCO-a pokažete kubističku arhitekturu na Cetinju - ako to zatraže od vas. Nadajmo se da ipak neće ići toliko daleko.
"Nema društva bez arhitekture", što reče jedan od govornika na promociji Radovićeve knjige, "a nema ni arhitekture bez društva".
Nema društva bez Gorana Radovića - a nema ni Gorana Radovića bez društva - dodao bih ja.
Bonus video:
