U filmu Queimada (1969) Gila Pontekorva, dvolični engleski diplomatski plaćenik, Ser Vilijam Voker (Marlon Brando u jednoj od svojih najboljih uloga), ovako objašnjava definiciju imperijalističke politike na ostrvu Keimada, na Malim Antilima:
"Ostrvo je bogato šećernom trskom i njega su Britanci, prevashodno zahvaljujući Vokeru 10 godina ranije, preoteli od Portugalaca: "Uzmite za primjer našeg Hozea Doloresa. Nekad je bio niko i ništa; bio je portir; vodonoša".
"Onda je Engleska od njega napravila revolucionarnog vođu, da bi ga, kad im više nije bio potreban, skrajnula s puta. A čim je on opet digao bunu, više-manje u ime istih onih ideala u koje su ga Englezi podučili da vjeruje, ista Engleska je odlučila da ga eliminiše".
Imperijalizam i totalitarizam
Engleska ni na kraju te bune ne postaje tlačitelj na Kveimadi, vjerovatno zato što to uopšte ne bi bio unosan politički korak - ona tu ulogu prepušta njenom narodu.
Recimo, ljudi koji su do juče ratovali sa Doloresom, danas ga pokušavaju uhapsiti. Jedan vojnik priznaje da ne bi volio da vidi Doloresa mrtvog samo zato što će, dok budu tragali za njim, on i dalje imati posao i primati dobru platu za taj trud.
Prosto i jednostavno, u politici je vrlo malo mjesta rezervisano za moralne odluke, tako da oni koji se bave kroćenjem te pomamne životinje u načelu postaju neljudi, a posao i dalje ostaje samo posao i uzima se zdravo za gotovo.
Zanimljivo je što se radnja Pontekorvovog filma odvija krajem prve polovine XIX vijeka, međutim i da se odvija dva vijeka ranije čini se da pomenuta istorija nipošto ne bi bila drukčija od vojno-političke priče iz našeg doba.
Kad su matične imperijalističke zemlje u pitanju, kao što je danas to Amerika, dabome da stvari nisu sasvim identične onim opisanim u Orvelovom romanu o Velikom bratu, ali neosporno uvijek tinjaju ispod same površine
Danas se ista zbog tehničkog napretka čini još dvosmislenijom, s tim i bezobzirnijom, a ko kaže da je imperijalizam zamro sa britanskom imperijom dobar je znak da je bio baš zavidan đak u školi i da sigurno hita ka diplomatiji prateći stope Vilijema Vokera.
Ipak, jedno pitanje se pošto-poto uvijek oformi na kraju sličnih uvida: ako su zemlje poput Britanije ili, recimo, Belgije u ime imperijalizma bile voljne da unižavaju i mrcvare čitave narode ne bi li nekoliko vlastitih firmi doveli do materijalne dobiti, šta su one tek radile sa sopstvenim narodom?
Hitler je inherentno zlo u čovjeku barem ovjekovječavao drage volje i sumnjam da se već u tolikoj mjeri krio iza političkih manipulacija ne bi li stvorio zavist kod vođa u drugim zemljama. Mi preziremo Hitlera iz razloga što u njemu vidimo - a imamo i tu neodoljivu, humanističku, želju da prekorimo - sami sebe.
Kad su matične imperijalističke zemlje u pitanju, kao što je danas to Amerika, dabome da stvari nisu sasvim identične onim opisanim u Orvelovom romanu o Velikom bratu, ali neosporno uvijek tinjaju ispod same površine.
Naime, podatak koji zaista privlači pažnju jeste da se, nakon što je Edvard Snouden, bivši operativac CIA-e, javnosti predstavio dokaze da američka Nacionalna agencija za bezbjednost (NSA) špijunira sopstvene građane, u jedan mah na sajtu Amazon.com povećala prodaja Orvelovog romana Hiljadu devetsto osamdeset četvrta (1949) za 7,000 puta.
Veliki brat posmatra (FOTO:thestar.blogs.com)
To možda nije mnogo po broju primjeraka, ali makar govori nešto, možda da će termin "Veliki brat" u 21. vijeku, zahvaljujući istonaslovnim rijaliti-emisijama, konačno prestati da bude ime koje izaziva podsmijeh? No, prije svega vrijedi ustvrditi šta to potencijalni čitaoci Orvelove distopije u stvari očekuju da otkriju u njoj.
Sve dok su svjesni da čitaju priču, odnosno uputstvo, o mega-totalitarnom režimu, američkoj vladi neće pomoći to što pokušava da izgladi stvari primjerom da je zbog pomenutog prisluškivanja uspjela da spriječi više od desetak terorističkih napada.
U tom slučaju Amerika više ne bi smjela da tvrdi kako živi u slobodnoj zemlji, a naročito da na tuđim ratištima pokušava pomoći da drugi narodi dosegnu iste ideale ponosa i progresa, jer to onda ne bi bila istina. Dakle, ako se Amerika na taj način ophodi sa sopstvenim žiteljima, kršeći ustav i individualne slobode, onda ljude na drugim kontinentima sigurno ne pokušava odvesti u raj, osim možda bukvalno.
Prisluškivanje - javna tajna
Totalitarizam je forma vladavine koja nastaje iz kolektivne paranoje vladajuće partije, a ta unikatna vrsta unutrašnje zebnje i straha obično opsijeda političare koji su dobar broj godina proveli na vlasti, kad prosto postaje prirodno da naizgled neuravnoteženim ponašanjem i postupcima ispoljavaju sopstvene slabosti usljed nemogućnost da normalno vode državu.
Radi se o svojevrsnom psihičkom poremećaju kad pojedinci obično umisle da se čitav svijet okomio na njih, a u čemu kod određenih ličnosti - danas, a i kroz istoriju diktature - sigurno ima smisla.
Za Ameriku se isto može može kazati da je ona upravo jedna takva ličnost, bez obzira ko se nalazio na vlasti - demokrata ili republikanac - zbog toga što je njena generalno imperijalistička politika, čini se, odvajkada bila unilateralna. A sa objelodanjivanjem dokaza o izdajstvu prema vlastitom narodu, ta osoba je rada da postane još ogorčenija i nesigurnija.
Drugim riječima, prisluškivanje je uvijek bila javna tajna, ali je sa ovim dokazima napokon postala opipljiva i lišena konspirativnog karaktera, bez obzira što većina Amera u tome ne vidi nikakvu odmazdu, čak ni po sopstveni ustav, a kamoli po principe s kojima su isti ljudi odrastali.
Na pitanje da li je Snouden partiota ili izdajnik, odgovor će u većini slučajeva biti ovaj potonji. No, jedina olakšavajuća okolnost jeste što mi ostali najedanput više nismo ludi.
Američka NSA je prošle sedmice čak blokirala i dio sajta britanske novine Gardijan, kojoj je Snouden pružio ekskluzivne dokaze.
Na isti način, u Orvelovoj distopiji vladini cenzori brišu sve tragove novinskih članaka koji blate Velikog brata tako što ih šalju u tzv. rupe za pamćenje da bi ih progutala vatra. Ista agencija je nakon filma Tonija Skota, Državni neprijatelj (1998), zvanično odlučila da popravi svoj imidž pokvaren ovim filmom. U filmu, Džin Hekmen igra odbačenog agenta NSA koji preživljava zahvaljujući tome što nema nijednog bliskog prijatelja i živi u napuštenoj zgradi koju zove "tegla".
Istorija, paranoja i Novogovor
Kad smo već kod toga, i Grejem Grin, možda najveći amero-mrzac od britanske intelektualne elite, imao je pozamašan dosije u FBI-u. Njegov junak, Alden Pajl, prototip sveameričkog političkog agenta, zgodnog, nenametljivog i načitanog, u romanu Mirni Amerikanac (1956) provodi mnogo vremena kontemplirajući o demokratiji, dužnosti i famoznoj američkoj slobodi.
I pored toga što je svjestan da čini zle stvari, on je uvjeren da će to zlo naposljetku svakome donijeti bolji život. CIA je zbog toga, 1958. godine, morala da urgira i da nadzire adaptaciju ovog romana u režiji Džozefa Mankievica, bolje reći travestiju koju su Amerikanci apsolutno podredili svojim političkim ciljevima zbog situacije u jugoistočnoj Aziji, tada u erupciji; a onaj Grinov prezir prema američkoj imperijalističkoj politici mudro su sasjekli već u korijenu.
Recipročno tome, u američkim filmovima primijetićete da obično samo "djelić" neke državne organizacije - znači, osoba ili dvije - predstavlja prijetnju.
Na svu sreću sada je već naveliko jasno da se iza PRIZMA/Snouden kontroverze nalazi čitava američka nacionalna bezbjednost zajednos sa američkim predsjednikom. Pa je ispalo da je Skotov Državni neprijatelj doslovno umanjio ionako odveć mali opseg "realne holivudske prijetnje", premda to ne znači da je lik kog tumači Džin Hekmen usred navodno slobodne Amerike trebao da bude iole manje paranoičniji.
On se davno oprostio od normalnog života i jedino zbog toga što zna šta je NSA u stanju da uradi, čovjek je sad prinuđen da doslovno živi kao pacov.
Partija koja vlada distopijskom Okeanijom u Orvelovom romanu 1984. nema zabluda o prirodi svog zadatka.
Džordž Orvel (FOTO: guardian.co.uk)
Za razliku od brojnih distopijskih režima, kao recimo danas kroz marketing i demagogiju, ona ne tvrdi da će spasiti čovječanstvo niti da će poboljšati ljudski život.
Umjesto toga, jedino na čemu Partija radi jeste da još više ustoliči svoju vladavinu, a što partijski funkcioner O'Brajen zamišlja kao "čizmu koja gazi čovječije lice". Ukratko, Partija se svjesno trudi da stvori krajnju distopiju, svijet koji će biti "potpuna suprotnost glupavim hedonističkim utopijama koje su zamišljali stari reformisti."
Dva možda najupečatljivija motiva u 1984. su revizionistička manipulacija istorije kako bi se obezbijedila podrška programima vladajuće Partije, kao i pokušaj da se ustanovi novi jezik, Novogovor, koji će dozvoliti izražavanje samo onih ideja u skladu sa politikom Partije.
Nadzor i propaganda
Nauka kakvu poznajemo više ne postoji u Okeaniji; ona je zamijenjena čisto instrumentalnom tehnologijom koja Partiji samo pomaže u opresiji. Otud sveprisutni telekrani posredstvom kojih Partija Okeanije prati svoje članove.
Kuće svih članova Partije posjeduju ove ogromne televizore, a imaju ih i mjesta na koja oni odlaze. Ti dvosmjerni televizori dozvoljavaju Partiji da nadgleda članove i istovremeno da ih bombarduje konstantnim porukama političke propagande; telekrani se nikada ne gase (pa čak i kad nestane struje), a jedino članovi elitne Unutrašnje Partije s vremena na vrijeme mogu sebi da priušte to zadovoljstvo.
Orvelovo upozorenje je naročito relevantno danas, kao što je bio relevantno onda. Radi se o jednoj o malobrojnih distopijskih vizija što je s razlogom promijenila naše navike u razmišljanju
Tako da ima smisla što glavni junak, Vinston Smit, umjesto da pokrene kakvu revoluciju, samo može pribjeći izolovanom činu pisanja dnevnika. Paralela se može povući i sa Edvardom Snoudenom, jer u svijetu globalnog nadziranja usamljen čovjek može da učini vrlo malo.
S druge strane, ne znam koliko se "orvelovskim" može nazvati uskraćivanje pojedinih sitnica - kao što je, recimo, zabrana kopulacije u tramvajima: to je totalno i neopozivo, planirano, filozofski dosljedno podvrgavanje individualca kolektivu kog je Orvel projektovao u budućnost poslije Drugog svjetskog rata, nazrijevši ga u bezmalo svakoj ideologiji kojoj namjerno daje religiozne konotacije.
Entoni Bardžis, autor Paklene pomorandže, imao je pravo kad je napisao da 1984. nije najsavršeniji roman i da bi neko drugi sigurno zaključio da je pretjerano didaktičan kako bi se uopšte i mogao smatrati standardnim romanom. Standardan ili ne, Orvelovo upozorenje je naročito relevantno danas, kao što je bio relevantno onda. Radi se o jednoj o malobrojnih distopijskih vizija što je s razlogom promijenila naše navike u razmišljanju.
Galerija
Bonus video:
