Nakon hajke, koju je digao na mene, g. Lompar Mladen se oglasio i člankom u Vijestima: Gombrovič u Sabatovom šinjelu, pominjući ovog poljskog pisca sa žutom trakom na rukavu, koji je živio i skončao u egzilu;
Aludirajući da i mene takva sudbina treba da snađe, najprije gonjenog u domovini, pa hajkom izgnatog, sa žigom neprijatelja naroda, unizitelja Trinaestojulske nagrade i, najzad, gurnutog u provaliju egzila tobože radi zaštite dostojanstva zemlje od mene i mojih 20 knjiga;
Slobodan sam da ukažem dobronamjernom čitaocu na profil g. Lompara, zavičajnog pjesničića, srazmjeran pobudama zločinačke udružbe i njenih aktera, da mi se, dakle, orkestriranom hajkom nagrada najprije oduzme, da mi se onemogući glavu uspravno da držim i objavljujem u domovini, da gombrovičevskom čašom nazdravim;
Čašom koju su njemu, dakle, nacisti spremili, jer je tačno da sam ja uzeo učešća u otvaranju Gombrowiczewog muzeja, u ulici Mexico u Buenos Airesu, u januaru 2002, uoči autorove stogodišnjice, i tom prilikom čitao svoj komparativni rad „Gombrowicz i književni egzil“, ne sluteći da će mi desetak godina kasnije, u vlastitoj domovini, spremiti etiketu izdajnika sa bezočnim planom da me na gombrovičevsku stazu zagnaju, oni, baš oni...
Zločinačka udružba, koja je ovaj plan odavno kovala; pa ko su oni, ko je g. Lompar, autor šačice zbirčica, znate one pjesmarice za ujakoviće i tetkiće, odivične i odivičiće, koje tužno gledaju s rodbinskih polica, kao kakve dunje, zgugučene od starog kartona;
Lompar me dovodi me u vezu s dodjelom nagrade Risto Ratković Radovanu Karadžiću 1993, ma kakvu bre vezu, nagrada je tada bila opštinska, ministarstvo nije imalo konekcije s njom, data je usred ljeta, bio sam 1.000 km van zemlje i saznao mjesec kasnije, nemam ja s tom nagradom iz devedesetih nikakve veze
Ko je on, titular zavičajnog prizvuka gorde književne riječi autor, kom se nikad u životu nije posrećilo da dođe u dodir sa glavnim tokovima misli svoga doba, pa hvata zadnji voz gnjeva i besprizorne podlosti, huška javne radnike u hajku na mene, već 15 godina vergla: vizantijski nacionalista, ko je, dakle, ova stvaralačka klisurina;
U hajkačkoj povelji stoji da ja nikad nisam izgovorio niti napisao sintagmnu crnogorska književnost, jesam milion puta, duh mog uzora, Andrije Zmajevića, i učitelja, Đilasa, Tomovića, ne gasne na mojih 10.000 stranica ni za jedan jedini sekund, završio sam i dvotomnu „Istoriju crnogorske književnosti 17. i 18. vijeka“, ako bude sreće da je objavim u domovini, ako ne, ako se usvoji zakon protiv jednog pisca, objavićemo je u samizdatu, svijet se neće prevrnuti tako ni tako;
A ovo, da crnogorska književnost postoji hiljadu godina, uostalom, zar je ja nisam sistematizovao u 23 toma, s Miroslavom Pantićem, Milošem Miloševićem, Mironom Flašarom, Slobodanom Kalezićem, Matom Pižuricom, Novom Vukovićem, Dušanom Sindikom, Jasminom Grković Mejdžor, i drugima, izjavio sam u istom intervjuu Monitoru iz 1994, kažem, koji je redakcija zlonamjerno prenaslovila: Ja sam vizantijski nacionalista, tankovala gorivo laži na usta mojih hajkača tolike godine, jer prvo, puna rečenica glasi: „Ja sam vizantijski nacionalista i mediteranski fundamentalista“, i to pod navodnicima, citat iz Sergeja Averinceva, učenika Mihaila Bahtina, pa šta onda znači to;
Vizantijski nacionalista
To je jasna poruka da onaj, koji ovo izjavljuje, nije nikakav nacionalista, naprotiv, Vizantija je bila carstvo, u carstvu nema nacionalizma, on je vezan s pojavom nacionalnih država i odgoravajućih dimenzija svijesti, a na Mediteranu nema fundamentalizma, osim fundamentalizma kulture, zato se za kosmopolitu metaforično kaže da je „vizantijski nacionalista i mediteranski fundamentalista“, zato, draga gospodo iz alijanse parazitskih cehova, zato, zato, zato;
A kada bi hajkači, udarajući „I“, tj. izdajnik, na moju mišicu sa žutom trakom, zavirili u djelo ovog učenjaka: Bakhtin and the Russian Attitude to Laughter, Critical Studies, 1993, 3:2/4:I-2, 13, iz kog sam ja taj citat uzeo, i u „Vjetrenjačama“ se drugim poslužio, str. 417, otvorite moje „Vjetrenjače“, gospodo iz parazitske alijanse, čega se plašite, nema zmija u knjizi, vidjeli bi da je on učio od Bahtina kao što sam ja od njega, Averinceva, učio;
Mogli bi se uvjeriti, dakle, da je Bahtin od svih teoretičara 20. vijeka, danas u SAD autoritet br. 1, od 7.000 američkih koledža nema jednog jedinog gdje se posredno ili neposredno ne izučava bahtinologija, u svojoj teoriji dokazao je da egzaktne nauke vuku porijeklo od humanističkih, da Eistein izlazi iz Dostojevskog, da Newton izvire iz Platona, da Internet istrčava na svjetsku scenu pravo iz etimološke koncepcije sv. Isidora iz Sevilje, oca Zapadne crkve, patrona Interneta, punih 13 vjekova kasnije;
Ali to pjesničići opštinskog dometa, s imenom neupotrebljivim dalje od pet autobuskih stajališta međugradske vožnje, nikada neće saznati, imaju oni jednu gadnu prepreku za izdanja Knopfa, Routledgea, Gallimarda, Zurkampfa, neutješno konkretnu, ispriječila se između njih i evropske misli, ne mogu im čak ni ja pomoći, sve da zažde moje knjige, izdejstvuju da ja zakonskim aktom u Skupštini budem ozvaničen kao protivnik CG, unizitelj državne nagrade, rušitelj međukonfesionalnog sklada, takve prepreke između glave i znanja baš su neugodne, čudo je jezik;
Jezik je čudo
Kako onaj, koji u ustima g. Lompara izmišlja nebuloze, dovodi me u vezu s dodjelom nagrade Risto Ratković Radovanu Karadžiću 1993, ma kakvu bre vezu, nagrada je tada bila opštinska, ministarstvo nije imalo konekcije s njom, data je usred ljeta, bio sam 1.000 km van zemlje i saznao mjesec kasnije, nemam ja s tom nagradom iz devedesetih nikakve veze, osim prijatne uspomene da sam istu u jačoj konkurenciji dobio, 1978, istrčao s njom na ondašnju jugoslovensku književnu scenu zahvalan darodavcu;
To izmišljanje jedno je, dakle, nebulozno čudo, drugo je da sam tobože po mom hajkaču pisao panegirike Slobodanu Miloševiću, nije tačno, nikad nisam izrekao niti napisao jednu jedinu riječ u prilog, nema dokaza
To izmišljanje jedno je, dakle, nebulozno čudo, drugo je da sam tobože po mom hajkaču pisao panegirike Slobodanu Miloševiću, nije tačno, nikad nisam izrekao niti napisao jednu jedinu riječ u prilog, nema dokaza, ali i treći jezik je neko čudo, sasvim drugačije, pjesnički jezik 21. stoljeća, koji g. Lompar ne govori niti će ikad progovoriti, u tom grmu leži zec;
Početak 21-og stoljeća više nije polovina 20-og, kad se još mogao kako-tako artikulisati cvrkut slavuja na jednoj zavičajnoj struni, mi živimo u epohi transmisije senzibiliteta, u eri dosad nepoznatog prenosa fluktuacije ideja, ne putujte u Evropu bez dva zapadna jezika u svom kuferu, gospodo književnici, a za g. Lompara bolje da uopšte ne kreće tamo, roming je skup, neka ostane u dometu Telekoma CG kod svoje vjerne književne publike tetkića i ujakovića;
Jer on ne govori nijedan jezik, a odaziva se na čudesni odjek riječi pjesnik, na milozvučni prizvuk titule istoričar umjetnosti, pa to je za Guinnessa, ko je to još vidio, kako uopšte ovaj delija putuje na zasjedanja PEN-a, treba mu vodič, zamislite ga na aerodromu: Arrival, Departure, aerodromski spiker ima da sludi ovu pjesničinu;
On podsjeća na osobu koja konzumira tuđe prežvakane zalogaje, jer njegova književna zona su prežvakani jugoslovenski prevodi, danas većinom staro gvožđe, drugog saznajnog izvora on nema, vrijeme je za njega stalo, zamislite danas, u eri transmisije senzibiliteta, kada se kroz velike jezike prelama akumulacija svjetskog iskustva, akumulacija nijansi na jezicima koji usmjeravaju savremenu misao, ova filološka pustahija sebe naziva modernim pjesnikom, smijte se usta da niste pusta;
Privatizacija PEN-a
A kad smo već kod PEN-a, čujem da je g. Lompar privatizovao PEN CG, godinama ne saziva sjednice, da ga ne bi smijenili, sam je sebi guvernanta i dadilja, iskrada se iz CG noću na službena putovanja, vodi prevodioca, nema pojma o čemu se na zasjedanjima diskutuje, smije se vicevima dvaput, jednom kad se smiju pisci učesnici, pa onda pride, pošto mu prevodilac sanira tu tešku semiotičku krizu, a kad se vrati kući usta su mu puna toga kako sam ja kobajagi progonio PEN, kalvariju napravio i djelo ovih pustih erudita podrio;
Ali istina je drugačija, postoje zapisnici sa zasjedanja Skupštine CG iz 1993, rekao sam da će vlada kojoj služim pomoći PEN u istoj mjeri, dokle to čine druge vlade, jer je u pitanju NVO, no njima je ležalo da budu tobože progonjeni, pa i kasnije, kad sam pozvao predsjednika PEN-a i finansijsku pomoć vlade ponudio, odbio je arogantno, a taj se razumio u pismene radnje znate koliko, taman kao g. Lompar u jezike, koji mene u književnom pogledu podsjeća na onog ordonansa iz proze Šolohova;
Ima tamo, naime, neki major, ručava, ali ne može da svari hranu, pa ispljune prežvakane zalogaje na tanjir, koji ordonans odnese u svoju sobu i na miru, polako, opet žvaće, pa bi g. Lompar kanda i moju Trinaestojulsku, onako staloženo, lagacno, natenane, da isisa a mene da šikanira, da me sa žigom izdajnika i sa žutom trakom malkice u deportaciju smandrlja; da me etiketira s navodnim udjelom u krađi umjetnina u Konavlima, 1991, ma nije valjda;
U ljeto te godine zarađivao sam na moleraju u ulici Keller, 10. arondisman Pariza, u jesen branio magistarski rad „Kultura smijeha u doba totalitarizma“ na Karlovom univerzitetu u Pragu, napredujući mic po mic s romanom „Pseudo“, godinu i po kasnije zatekao sam, dakle, u podrumu ministarstva neke slike i andramolje, odmah dao da se sve nakrca na kamion i vrati na Debeli brijeg;
I, najzad, nikada nisam pisao pismo hrvatskim dramskim umjetnicima, što mi se ovih dana etiketira u štampi, eto, dobronamjerni čitaoče, to su uglavnom bile moje relacije s tim dijelom lijepog jadranskog svijeta, ostale se odnose na Gundulića i Krležu.
Bonus video:
