Amaterski bokserski klub “Kelvin” je imao i bolje dane. Grafiti na zidovima, ogoljene cigle, popucali malter, škakljiv miris svježeg znoja, tri decenije škotskog testosterona. Decembar je, napolju cijeli dan kiša pada po Glazgovu. Unutra, četvrta je sedmica od početka snimanja nezavisnog britanskog filma "Honour". Tema - ubistva radi časti među britanskim muslimanima - već je povećanje budžeta za film učinila preteškim zadatkom. Producentkinja Niša Parti kaže da su mnogi eventualni finansijeri odustali od projekta "zbog kontroverznosti".
Jedini bijelac i jedino poznato ime među glumcima šunja se kroz prostorije bokserskog kluba. Padi Konsidin, znojav, sa rukavicama na rukama, tetovažom paukove mreže na laktu i natpisom "Arijevsko bratstvo" na podlaktici. On u filmu igra rasistu, bezimenog plaćenika kojeg porodica Paštun unajmljuje da uhvati i eleminiše njihovu kćerku koja je posramila familiju jer se zabavljala sa jednim Pendžabijem.
Režiser Šan Kan posmatra scenu sa uzbuđenjem. "Honour" je njegov rediteljski debi. "Većina naših glumaca su metroseksualci. Trebalo bi da postanu malo... muškiji", komentariše scenarista i režiser rođen u Londonu.
Konsidin udara vreću najjače što može bolnih 105 sekundi, pet puta snimajući istu scenu, dok se znoj sliva niz njega. Iako je imao dobrih komičnih uloga kao u filmovima "Hot Fuzz" i "Submarine", glumac je poznatiji po mračnijim ulogama kao onim u "Dead Man's Shoes" i "Red Riding". "Honour" spada u posljednju pomenutu kategoriju. Između snimanja Konsidin stoji po strani, mrmlja nešto za sebe.
"Bilo je prilično uzbudljivo", sumira on dosadašnji tok snimanja. I njegovi dijalozi u filmu su lakonski, njegov lik priča u naletima i rezervisano. "To je moja teritorija. Ne volim dugačke je*ene monologe", priznaje on.
Posljednji put prije toga vidio sam ga pred premijeru filma "Tyrannosaur", njegovog rediteljskog debija koji se bavio porodičnim nasiljem, razbijenim porodicama i usamljenim ljudima. Tada je Konsidin pričao o Aspergerovom sindromu koji mu je dijagnostifikovan. Čak se i našalio na račun svoje opsesije prugama i kako uglavnom nosi prugaste džempere.
Film je dobio sjajne kritike, osvojio nekoliko nagrada među kojima je i ona za najbolju režiju na Sandens festivalu. Ali on se fokusirao na samo jedan komentar - jedan od kritičara opisao je film kao "porno za siromašne".
"Želio sam da mu polomim glavu zbog toga", kaže on hladno me gledajući u oči. Ne sumnjam u to što priča ni sekundu.
U maju ove godine pričali smo u sobi za sastanke ITV-a u Londonu. Dok mu pričam kako radim na tekstu o preživjelim pop zvijezdama 80-ih on priznaje da je veliki fan Adama Enta i Boj Džordža. Njegova strast ka muzici nije iznenađujuća, jer je i sam bio dugo u bendovima. Šejna Medousa, reditelja koji ga je pretvorio u glumca, upoznao je na koledžu Barton 1990. Prvi put se na filmu pojavio u njegovom "A Room for Romeo Brass" iz 1999. Obojica su studirali umjetnost i nikada nisu dovršili studije. Obojica su se bavili muzikom. Dvadeset godina kasnije strast za muzikom kod Konsidina ne jenjava - ovog ljeta izaći će debi album njegovog benda Riding the Low.
Tako da njegovo interesovanje za muziku nije toliko interesantno koliko njegovo držanje. On je pozitivno raspoložen, lagan, opušten. Čak i kad sam ga sreo 2009. na promociji komičnog dokumentarca "Le Donk & Scor-zay-zee" nije bio ovoliko opušten.
Da li zbog toga što učestvuje u dva interesantna projekta koji će ugledati svjetlost dana uskoro? Premijera "Honoura" desiće se tokom ove godine, a prije toga će se glumac vratiti u glavnu ulogu u TV drami "The Suspicions of Mr Whicher 2", nastavku popularnog ITV-ovog trilera smještenog u viktorijansko vrijeme.
"Lično sam negdje drugo. Od kad mi je Aspergerov sindrom dijagnostifikovan, to je tiho putovanje. Bilo je dosta uspona i padova, ali i otkrovenja. Stvari koje su mi dozvolile da se bolje osjećam", kaže on. Na pitanje što nije bilo u redu odgovara da se godinama nije osjećao dobro. "Nisam znao kako da glumim. Shvatio sam da nemam oruđe potrebno za posao. Nikada to nisam naučio", dodaje.
Empirijski gledano, ovo je tačno. Njegov kolega Medous koji je uvijek volio da radi sa sirovim, glumački gledano neobrazovanim talentima prvi ga je upotrijebio. I ostalo je, što se kaže, istorija. Danas za Konsidina kažu da je britanski De Niro. Par puta se pojavljivao u blokbasterima kao što su "Cinderella Man" ili "The Bourne Ultimatum", ali uglavnom je više volio andergraund projekte, odbijao je audicije, bio izbirljiv po pitanju ljudi sa kojima će sarađivati.
"Uvijek sam volio da glumim, uvijek sam osjećao da postoji tu neka mogućnost za mene. Ali sam shvatio da u intervjuima zvučim kao da to mrzim", kaže on.
I ovo je, ponovo, istina. Prvi put sam sreo Konsidina u Španiji 2005. Igrao je u filmu sa Gerijem Oldmanom i radili smo intervju povodom istog. Tada baš nije bio entuzijastičan po pitanju svoje uloge. Nije mu se previše svidjelo ni što radi sa Raselom Krouom, iako je imao priliku da upozna Oldmana, jednog od svojih heroja. Nakon par piva počeo je nadugačko i naširoko da priča o svom odrastanju u radničkoj klasi u Bartonu gdje i dalje živi. Šest godina kasnije neke od ovih priča sam prepoznao u "Tyrannosauru".
"Nikad nisam znao da glumim, samo da improvizujem. Zato sam Šejnu mogao da dam sve što mu je trebalo. Ali kad god bih dobio napismeno što treba da uradim nisam mogao dalje od toga. Ljudi bi rekli 'nevjerovatno uzdržano izvođenje Konsidina', ali ja bih zapravo bio preplašen, u strahu da uradim bilo što", priznaje on.
I pored svih priznanja, Konsidin nikada nije imao ulogu koja ga je vinula u filmsku orbitu. Ljudi bliski njemu znaju da to nije do lošeg kastinga ili njegovog pogrešnog stava. Glumac je jednostavno bio "odvojen od svijeta" godinama. A njegova supruga Šili (upoznali se kad je imao 18 godina) je malo istražila stvari i poslala ga kod specijaliste. Aspergerov sindrom dijagnostifikovan mu je 2010. i nije donio olakšanje.
"Moja spremnost da budem u istoj sobi sa još ljudi bila je sve slabija. Moja spremnost na socijalizaciju, na kontakt. Počeo sam da se zatvaram", prisjeća se on. Konsidin je otišao kod psihologa koji je procjenio da pati od rijetkog slučaja nazvanog Irlen. Prema podacima koje britanski sajtovi nude o ovoj bolesti u pitanju je stanje u kom mozak "ne može da procesuira svjetlo u potpunosti, zbog čega dolazi do distorziranja okruženja, fizičkih i simptoma koji se ukazuju u ponašanju, a na iste utiču faktori iz okruženja, kao što su osvjetljenje, svjetlost, odsjaj, kontrast, boje i dezeni".
Da li je onda soba u kojoj trenutno sjedimo, sa velikim prozorima, svjetlocrvenim foteljama i površinama koje odbijaju svjetlost noćna mora za njega?
"Sad bih gledao u tebe i zid bi nestao. Tvoje lice bi nestalo. Svjetlost koja se odbija od tog stakla udarala bi me po licu i cijelo vrijeme bih želio da uzmem ovu bocu i udarim te sa njom", opisuje on.
Sada nosi kontaktna sočiva kao filter za svjetlost. Prije toga kaže da je postojao uvijek prisutni čvor u njegovoj glavi.
"Sada mogu da gledam u tebe, moj mozak je miran i ja sam miran", priča uz osmijeh. "Dvadeset godina me je to dovodilo gotovo do samouništenja", priznaje on.
Sajmon Peg, koji je sa Konsidinom sarađivao na novoj komediji "The World's End" mogao je na licu mjesta da se uvjeri u transformaciju. Pomenuta sočiva stigla su usred snimanja.
"Svi smo primjetili da Padi ima problema. Morao je da se izbori sa svojim stanjem i da glumi, to je bilo kao da žongliraš 20 loptica odjednom. Kada su sočiva stigla bilo je nevjerovatno - samo se opustio. I dalje postoji tenzija u njemu koja ga čini onim što jeste, histeričnim i briljantnim, moćnim. Ova promjena samo je oduzela negativne aspekte te tenzije", objašnjava Peg.
Tako i Konsidinovu karijeru možemo podijeliti na "prije" i "poslije" otkrovenja. "Honour" nesporno spada u "prije", "The Suspicions of Mr Whicher 2" prvi je njegov projekat koji spada u "poslije".
"Osjećao sam se kao da postajem bolji u interakciji sa ljudima. Davao sam više i dobijao više zauzvrat", kaže on.
Ima još dobrih stvari koje očekuju Konsidina ove godine - naime, trebalo bi uskoro da počne da snima svoje drugo rediteljsko ostvarenje, adaptaciju knjige "The Years of the Locust". Šta se desilo sa planom koji mi je otkrio 2011. da će njegov sljedeći film biti baziran na priči o duhu koju je napisao?
"Pauzirao sam rad na tome. Nije to ništa, samo obična mračna priča o duhu", odgovara. A Padi Konsidin, zaslijepljen svjetlošću imao je dovoljno mraka u životu. Dobro je za njega.
Prevod: Stefan Strugar
Bonus video:
