Devetog juna preminuo je škotski autor, Ijan M. Benks (59), kog je londonski Tajms prije nekoliko godina uvrstio među 50 najznačajnijih britanskih poslijeratnih pisaca, što je zaista velika čast premda je savršeno zaslužena.
Ako treba suditi prema brutalnim i komičnim mejnstrim romanima kao što su Fabrika osa (1984), The Bridge (1986), The Crow Road (1992) i Complicity (1993), naposljetku se stiče utisak da Tajmsova lista Banksu nije učinila veliku uslugu, osim što je potvrdila njegovu moć kao agilnog, višestranog autora.
Vijest da ima neizlječivi rak žučne kese ovaj pisac je donekle i nonšalantno obznanio početkom aprila, pritom izjavivši da mu je do kraja preostalo još nekoliko mjeseci, "svakako ne duže od godine".
Međutim, umro je 60 dana nakon toga. "Izgleda da će novi roman koji tek treba da izađe ujedno biti i moj posljednji." U čitavoj izjavi za javnost ovaj dio je jedini zazvučao kao da je napisan sa nepatvorenom nevjericom.
Njegov posljednji roman, mejnstrim po literarnoj vokaciji, zvaće se Kamenolom i biće objavljen 20. juna.
Ljevičarski svjetonazor
Ljevičarski svjetonazor skiciran je u većem dijelu čovjekovog opusa - u onome što je pisao za mejnstrim čitaoce, a naročito u naučno-fantastičnim naslovima, koje pak ne možete klasifikovati kao zasebno poglavlje u karijeri, valjda zbog toga što su oba dijela njegove kreativne ličnosti znale da svako malo proizvedu u načelu vrlo kvalitetno iako dijametralno suprotno štivo.
Veliki zagovornik škotske nezavisnosti i anti-Torijevac, Benks je poznat i po tome što je, 2010. godine, pozvao na kulturalni i edukativni bojkot izraelske države zbog raketiranja u Gazi. Istovremeno je svom agentu kazao da odbije svaki zahtjev za otkupom prava za njegove romane iz te zemlje.
Kad je 1984. godine publikovana Fabrika osa (Narodna knjiga, Beograd) njegov očito najpoznatiji mejnstrim roman u startu prekršten u horor, izazvao je veliku medijsku halabuku zbog grafičkih opisa nasilja nad djecom i životinjama, pa i krajnjeg i prilično neočekivanog zaključka. Tu priču pripovijeda Frensis ("Frenk") Lesli Koldam, koji živi na malom ostrvu na sjevernoj obali Škotske zajedno sa ocem, naučnikom. Frenkov brat, Erik, je paranoidni šizofreničar koji, na početku Frenkove naracije, bježi iz mentalne bolnice u centralnom dijelu Škotske. Te dok se Erik postepeno približava kući, mi saznajemo o Frenkovom nesvakidašnjem životu.
Frenk živi izolovano, otac je na sebe preuzeo njegovo školovanje i osim Džejmi, jednog patuljka, nema prijatelja u Portnilu, u obližnjem gradu sa kojim je to ostrvo povezano malim mostom. Fabrika osa iz naslova je središte Frenkove bizarne egzistencije: radi se o sublimnoj spravici u obliku prekrivenog naličja sata kod koga svaki broj vodi prema novoj smrti osa koje Frenk pohranjuje u nju, u smrtima insekata pronalazeći svojevrsno značenje.
Međutim, ne samo što je Frenk, u pokušaju da se osveti čitavom svijetu i nađe neku vrstu pravde zbog svega što mu se događa, već odavno postao ubica, uz to njegov brat Erik, prilikom povratka kući, za sobom ostavlja kanibalistički haos. U isti mah Frenk će otkriti tajnu o samom sebi koju krije njihov nervno rastrojeni otac.
Ovaj donekle i senzacionalistički tekst, nalik na ranije kontroverzne naslove Ijana Mek Juana, utro je put za teme koje će Benks istraživati tokom karijere i 27 napisanih romana. Iako drugi naslov posjeduje izraženiju kritiku kapitalističkog društva iz autorove socijalističke perspektive, Complicity takođe obrađuje teme osvete i pravde na ništa manje brutalan način, dok je The Crow Road prizemnija priča prema kojoj je BBC sredinom 1990-ih napravio i mini-seriju, mada njenu srž i dalje spaja nekoliko ubistava, zavist i osveta među tri brata u disfunkcionalnoj škotskoj porodici.
Jednoglasna kritika
Ono što spaja Benksov izvanredan roman The Bridge (1986) sa njegovom drugom - žanrovskom - polovinom karijere jeste imaginativno korišćenje fentazi i SF elemenata u ozbiljnoj priči o čovjeku izgubljenom u fantazmagoričnim svjetovima nakon saobraćajne nezgode koja ga je ostavila bez svijesti.
Zajedno sa nekoliko ukrštenih naracija u The Bridge, nešto što će Benks kasnije prigrliti pišući SF romane, jedna će se pobrinuti da nas obavijesti i o životu glavnog protagoniste Lenoksa prije pomenute nesreće, nalik Goldingovom Slobodnom padu (1959), još jednoj knjizi koja dijeli stožernu nit o zatočenom čovjeku i sagledavanju sopstvenog života kroz flešbekove.
Štaviše, britanska kritika je bezmalo jednoglasno ustanovila da Benksov mejnstrim The Bridge po ingenioznosti nimalo ne zaostaje za romanom Lanark (1981), kojim je Alesdajr Grej doslovno oživio novu škotsku književnost.
The Bridge je Benksa doveo do čistog žanra pa vrijedi zaključiti da upravo na tom polju i leži najveća Benksova popularnost. A koliko na popularnost može da utiče žanrovski lobi govori i priča da je 1999. godine BBC-TV na Internetu izbacila anketu o najboljim britanskim piscima, gdje se Benksovo ime pojavilo ni manje ni više nego poslije Šekspira, Džejn Ostin, Orvela i Dikensa.
Romanima o tzv. Kulturi, Benks je pustolovni podžanr spejs opere doveo na nov nivo baš zbog toga što se, kao u ranijim primjerima žanra, ove priče ne spotiču o neizbježnost jednoličnih pan-kapitalističkih društava u dalekoj budućnosti. S obzirom da SF po pravilu treba da reflektuje socijalne i ekonomske običaje današnjice, Benks se uspješno uhvatio u koštac sa stvaranjem svijeta koji naša zaostala civilizacija, nažalost, nikada neće doseći.
"Kultura" je ogromna civilizacija koja je odavno prevazišla političke i ekonomske brige ljudskog društva, smatrajući da je na taj način postala utopija. U ovim romanima politika postaje igra reputacije i sjećanja; carstvo se odista izgrađuje na najboljem od svih motiva, dok pravi cilj svake razumne zajednice treba da bude trud u stvaranju idiličnog mjesta za život svakog pojedinca ponaosob, nešto što je i danas moguće ostvariti barem u određenoj mjeri: prosto se radi o društvu gdje se odmor, rekreacija i oplemenjivanje talenata veoma cijene i ohrabruju. Benksova Kultura je sastavljena od konglomerata rasa - humanoida i drugih ne-humanoidnih rasa, a sa njima, u simbiotskoj harmoniji, žive i predaci brojnih vještačkih inteligencija.
Kultura kao utopija
Kao utopija, Kultura, naprotiv, nije lišena predrasuda i loših strana, već se, ironično, i diči time što očito posjeduje neo-anarhistički svjetonazor u svom ustrojstvu. Ona izaziva ratove sa susjednim civilizacijama - kao, recimo, u prvom romanu, Consider Phlebas (1987) - zbog toga što smatra da bi, ne bi li doživjeli slično kulturološko prosvijetljenje, prethodno trebalo satrijeti svako društvo čiji se ionako klimavi temelji pogrešno oslanjaju na religiju i ekonomiju (recimo, Kultura je iz upotrebe odavno izbacila novac); akcenat na biološkom životu je moguć jedino zbog toga što mašine osjećaju dužnost da ga zaštite.
Otud Kultura sopstvenim ratnim brodovima, kao i njihovim klasama, daje komična, nebitna imena, dok, na primjer, njihovi neprijatelji, tronožni Ajdiranci, u prvom romanu, letilicama daju imena po uzoru na ratne heroje iz slavne prošlosti. U pretposljednjem romanu o Kulturi, Surface Detail (2010), jedan brod nosi ime, "Izvan svih ustaljenih moralnih ograničenja", a u noveli The State of the Art (1989) imamo letilice: "Biće gotovo do Božića" i "Problem sa kredibilitetom".
Upravo ove nesavršenosti utopijskog društva pružaju Benksu teme za romane gdje, vrijedi znati, ne preovlađuju jedni te isti protagonisti. To je još jedna prednost pomenute spejs opere - što se na svaki naslov vezan za "Kulturu" može gledati zasebno, tako da ih nije potrebno čitati hronološki, od prvog do devetog; recimo, u osmom naslovu u nizu, Surface Detail, saznaćemo da se prvobitni rat sa Ajdirancima, ili Aj-rat - iz Consider Phlebas - odigrao prije "milenijum i po". Na isti način, u šestom naslovu, Look to Windward (2000), socijalističko-marksistička Kultura je prikazana kao generalno dekadentno društvo, dok je u drugom, The Player of Games (1988), fokus usmjeren na manje razvijenu civilizaciju "Carstvo", u potpunosti utemeljenoj na igranju ratnih igara. Sa njom će u kontakt doći jedan od ljudi iz Kulture, slobodan da putuje i istražuje svemir po sopstvenom nahođenju.
Politička polemika
Iako je politička polemika u romanima Kulture interesantna, najzanimljiviji zapleti dolaze iz sukoba Benksovih protagonista iz Kulture sa stanovnicima drugih sistema koji sumnjaju u održivost takve anarhističke utopije. Najimpresivniji po narativnoj konstrukciji je još uvijek Use of Weapons (1990), o plaćeniku iz odjela za Specijalne okolnosti čiji je zadatak da tajno mijenja istorijsku evoluciju manje prosvijetljenih kultura, no koji naposljetku ne ispada da je ono šta su svi za njega mislili da jeste. Ideje o Kulturi su naizgled neiscrpne - ili su to barem bile do juče - a sve pobrojano je rađeno u službi stare romantične škole spejs opere iz pera Roberta Hajnlajna i Isaka Asimova.
Osim devet naslova o Kulturi, Benks je objavio još tri SF romana nevezana za serijal, među kojima se o naslovu Transition (2009) već pisalo na stranama ART-a. Naime, anti-kapitalistički i anti-američki Transition je u Britaniji objavljen kao mejnstrim (pod imenom Ijan Benks), dok je u Americi publikovan kao čisti SF (uz ime Ijan M. Benks), valjda zbog očitog aludiranja na SAD po pitanju izvjesne zemlje koja ubistvima kontroliše sve ostale paralelne svjetove za koje je vezana. Možda je Amere na prvi pogled malo i uzbudila pojedinost što se na crnoj naslovnici britanskog izdanja jasno nazire odraz putničkog aviona i orla, američkog simbola, a što očito nikada objeručke ne bi bilo prihvaćeno u njihovom izdavaštvu.
Nažalost, Ijan Benks uopšte nije zastupljen na ovim prostorima. Osim par prevedenih mejnstrim-knjiga u Srbiji i prva dva naslova iz serijala o Kulturi u Hrvatskoj, Benks je na Balkanu ostao bezmalo literarna nepoznanica, pojedinost koju bi vremenom valjalo okrenuti naglavačke. Posljednji pozdrav plemenitom i strastvenom piscu iz škotskog Fajfa.
Bonus video:
