Ime Michael Adebolajo vam možda ne zvuči poznato, iako ste vjerovatno vidjeli amaterski video snimak u kome se dotični pojavljuje. Riječ je o jednom od dvojice vinovnika užasnog zločina koji se prije dvije nedjelje dogodio u Woolwichu, predgrađu jugoistočnog Londona.
Argument koji bin Laden, Adebolajo i njima slični ističu je grozan ali nije besmislen
Adebolajo je u po bijela dana napao redova kraljevske pješadije, 25-godišnjeg Drummera Leea Rigbya, udarivši ga kolima a potom mu odrubivši glavu mesarskom satarom uz uzvike „Allahu ekber“.
Prizoru su prisustvovali brojni svjedoci a od jednoga je Adebolajo tražio da snima njegovo saopštenje za javnost. Na snimku vidimo tamnoputog mladića okrvavljenih ruku koji staloženo, kako da se ništa nije dogodilo, pokušava da opravda zločin.
„Jedini razlog zašto smo ubili ovog čovjeka danas“, kaže on, „je to što muslimani umiru svakog dana od ruka britanskih vojnika. A ovaj britanski vojnik je jedan od njih.“ Adebolajo nastavlja prijetećim tonom:
„Vi, običan narod, nikada nećete biti bezbjedni. Smijenite vaše vlade jer njih briga za vas. Mislite li da će David Cameron biti na ulici kada počnemo pucati? Mislite li da će političari umrijeti? Ne, to će biti prosječan momak, poput tebe i tvoje djece.“
Teroristi često pravdaju svoja nepočinstva na ovaj način. Nedugo poslije napada na Svjetski trgovinski centar, u intervjuu za pakistanski dnevni list Ausaf, Osama bin Laden je izjavio: „Američki narod treba da se prisjeti da je on taj koji plaća poreze svojoj vladi i bira svoga predsjednika. Njegova vlada pravi oružje i daje ga Izraelu koji njime ubija palestinske muslimane.
U svakodnevnom govoru, terorizam je jedan od pojmova sa jasnom emotivnom i normativnom konotacijom
Imajući u vidu da je američki Kongres tijelo koje predstavlja narod, činjenica da je narod saglasan sa postupcima američke vlade dokazuje da je Amerika u cjelosti odgovorna za zločine koji su počinjeni nad muslimanima.“ (Objavljeno u antologiji: Messages to the World: the Statements of Osama bin Laden, priredio Bruce Lawrence, London i Njujork: Verso, 2005.)
Građaninlegitimna meta
Argument koji bin Laden, Adebolajo i njima slični ističu je grozan ali nije besmislen. Teroristi vjeruju da imaju potpuno moralno opravdanje da nasumice ubijaju nevine ljude, sve dok oni daju podršku politici svojih vlada protiv koje se teroristi bore.
Drugim riječima, građani su legitimna meta terorističkog napada zato što su odgovorni za oblikovanje politike koja šteti teroristima, njihovim bližnjim i ciljevima koje žele ostvariti. Jesu li teroristi u pravu? Ako ne, gdje griješe?
Odgovori na ova pitanja imaju dalekosežan praktički značaj. Trenutno je u bezbjednosnoj misiji NATO-a u Avganistanu angažovan VII kontingent VCG. Ako je argument terorista valjan, Al Kaida može legitmno vršiti odmazdu nad većinom građana Crne Gore.
Štaviše, ako se teroristi počnu raznositi eksplozivom ili pucati po ulicima Podgorice, upravo će obični građani biti krivci za to.
Ipak, u društvenim naukama i filozofiji, terorizam je pojam kome se prilazi hladne glave
Na svu sreću, teroristi nisu u pravu. Kao što ćemo vidjeti, građani često snose odgovornost za politiku svojih vlada. Međutim, teroristi griješe kada iz toga izvode zaključak da je običan čovjek toliko odgovoran da ga terorista ima pravo kazniti ubistvom.
No, prije nego li dođemo do toga, moramo razjasniti što se podrazumijeva pod terorizmom a što pod moralnom odgovornošću.
U svakodnevnom govoru, terorizam je jedan od pojmova sa jasnom emotivnom i normativnom konotacijom. Kada se za nekoga kaže da je terorista, ne iznosi se samo činjenica već i kritički stav prema toj osobi (npr. terorista je neko protiv koga se treba boriti, koga treba krivično goniti, itd.).
Ipak, u društvenim naukama i filozofiji, terorizam je pojam kome se prilazi hladne glave. Pod terorizmom se podrazumijeva namjerna upotreba sile ili prijetnja njome koje sprovode nedržavne organizacije i pojedinci, ponekad i države, nad civilnom ili necivilnom populacijom i, ponekad, njenom imovinom a u cilju iznuđivanja političkih i drugih ciljeva, zastrašivanja ljudi i odmazde.
Ova definicija je široka i obuhvata kako nasilje nad građanima tako i nad političarima, vojnim zvaničnicima i drugim pojedincima koji su neposrednije uključeni u sukob sa teroristima.
Slično, ona uključuje ne samo aktivnosti organizacija poput Al Kaide, IRA-e ili Tamilskih tigrova već i ophođenje država prema svojim građanima ili strancima ako je ono nasilno i s predumišljajem sprovedeno u nedozvoljene svrhe (tkz. državni terorizam, npr. Jakobinski teror).
Teroristi danas ubijaju nevine jer vjeruju da nema nevinih
Konačno, valja razlikovati iznuđivačke od retributivnih ciljeva terorista. Gore navedene izjave Adebolajoa i bin Ladena nedvosmisleno potvrđuju da teroristi ne žele samo da iznude svoje ciljeve već i da kazne one koje smatraju neprijateljima.
Istorijski posmatrano, ideja da je moralno dopušteno vršiti odmazdu nad nevinima u političke svrhe je prvi put opšteprihvaćena među teroristima u XX vijeku. Kako navodi Igor Primorac, hrvatski filozof i jedan od najpoznatijih istraživača terorizma, ruski revolucionari s kraja XIX vijeka držali su se moralnog koda, po kome je bilo u redu ubiti ili nanijeti štetu isključivo zaslužnima za stanje stvari protiv koga su se borili, poput cara ili visokih državnih funkcionera i crkvenih velikodostojnika.
Nasumično ubijanje civila bilo je nezamislivo. Slično su djelali, sa par izuzetaka, i španski i francuski anarhisti toga doba (Primorčevi stavovi o terorizmu mogu se naći u njegovoj novoj izvrsnoj knjizi Terrorism: A Philosophical Investigation, Cambridge: Polity Press, 2013.).
Teroristi danas ubijaju nevine jer vjeruju da nema nevinih. Da bismo uvidjeli problem s ovim rezonovanjem moramo odgovoriti na dva pitanja. Prvo, jesu li građani moralno odgovorni za politiku svojih vlada? Drugo, ako jesu, može li to biti dovoljan razlog da postanu legitimna meta terorista?
Odgovornost - čija je
Još od Aristotelove Nikomahove etike, filozofi su manje-više saglasni da je moralno odgovoran pojedinac – u smislu da može biti legitimno hvaljen i prekoravan za svoje postupke i namjere – onaj koji posjeduje direktnu kontrolu nad onim što čini.
Plaćanjem poreza, građani finansiraju dio vladinih politika i stoga su djelimično odgovorni za njihove posljedice
Da bi bili moralno odgovorni, moramo djelati svojevoljno. Primjerice, ne možemo kuditi hipnotisanu osobu. Slično, smatraćemo manje odgovornim za učinjeno zlo psihopatu od psihički zdrave ličnosti.
Kada teroristi govore o odgovornosti građana oni nemaju u vidu individualnu već kolektivnu odgovornost. Kolektivna odgovornost se može shvatiti na dva načina: kao zbir individualnih odgovornosti članova neke grupe i kao odgovornost grupe kao takve, bez obzira na to jesu li svi njeni članovi individualno odgovorni ili ne.
Pretpostavimo prvo da teroristi imaju u vidu zbirnu kolektivnu odgovornost. Koji su to postupci koji običnog građanina čine odgovornim za politiku svoje vlade? Najvažniji, premda ne i jedini, faktori odgovornosti su građaninovo prihvatanje i oblikovanje vladine politike, te uživanje raznih dobrobiti države u kojoj živi.
U savremenim demokratijama, građani odlučuju ko će i kako vladati u njihovo ime. Oni imaju priliku da glasaju na izborima, da se angažuju unutar ili van institucija sistema ali i da svjesno odbiju da se uključe u politička dešavanja (što ih ne lišava odgovornosti – apstinenti su odgovorni za ono što nisu učinili a mogli su).
Plaćanjem poreza, građani finansiraju dio vladinih politika i stoga su djelimično odgovorni za njihove posljedice. Bin Laden je u pravu kada kaže da su poreski obveznici u SAD odgovorni za podupiranje vojne industrije koja sije smrt po svijetu.
Konačno, građani su uživaoci javnih dobara poput nacionalne odbrane, javnih puteva, zdravstva i sl., te, u slučaju da se ova koriste u nedozvoljene svrhe, oni dijele krivicu.
Filozofija terorizma
Premda su ovi postupci dovoljni da učine građane odgovornim za politiku svojih vlada, to ne znači da teroristi smjesta dobijaju pravo da nad njima vrše odmazdu. Do tog zaključka vodi par dodatnih premisa od kojih su neke očigledno netačne.
Teroristi možda prihvataju teoriju kolektivne odgovornosti koja nije zbirna i po kojoj je član neke grupe odgovoran samo zato što je njen član
Prvo, moramo pretpostaviti da je politika vlada protiv kojih se teoristi bore nepravedna. Teroristi su u to uvjereni ali ne moraju nužno biti u pravu. Na stranu sada složeno pitanje vode li SAD i ostale članice NATO-a pravedan rat protiv terorizma.
Dajmo teroristima hipotetički za pravo da se oni zaista bore protiv nepravednih sila. I pod tom pretpostavkom, odmazda ne može biti opravdana.
Kako Primorac tačno primjećuje, teroristi ne prave razliku među žrtvama i ne uzimaju u obzir proporcionalnost nečije krivice. Terorista koji postavi bombu na javnom mjestu ima za cilj da ubije što više nevinih ljudi a ne one i samo one koji su odgovorni za vladinu politiku.
Bomba koju su čečenski teoristi, braća Tsarnaev, postavili na Bostonskom maratonu u aprilu ove godine ubila je između ostalih i osmogodišnjeg dječaka Martina Richarda i osakatila udove njegove šestogodišnje sestre Denise. Sem u glavama manijaka, ne postoji teorija moralne odgovornosti toliko apsurdna da optuži djecu za greške političara.
Štaviše, čak iako zamislimo filozofski potkovanog teroristu koji cilja samo one civile koje tačna teorija odgovornosti proglasi krivima, njegovi postupci ne bi imali opravdanje jer bi previdili bitnu činjenicu da je moralna odgovornost stvar stepena. Pitanje nije samo ko je odgovoran već i koliko je ko odgovoran.
Trenutno popularno gledište među filozofima, kojeg se drži i Primorac, je da visoki državni zvaničnici, bez obzira da li se nalaze na nepravednoj ili na pravednoj strani u sukobu, snose dovoljno odgovornosti da izgube imunitet kada je u pitanju politički motivisano nasilje.
Ideja da je terorizam opravdan u cilju odmazde civila kao kolektivno odgovornih za politiku svojih vlada nema uporišta
Bez obzira koji stav zauzmemo povodom odgovornosti državnih zvaničnika, ako smo iole razumni složićemo se u jednom: koliko god građani bili odgovorni za politiku svojih vlada oni ne mogu biti toliko odgovorni da ih druga strana može nekažnjeno ubijati. Krivica i kazna stoje u srazmjeri koju teroristi svjesno ili nesvjesno ignorišu.
Teroristi možda prihvataju teoriju kolektivne odgovornosti koja nije zbirna i po kojoj je član neke grupe odgovoran samo zato što je njen član (npr. zato što je Amerikanac, bijelac ili buržuj).
Da li je ovaj vid kolektivne odgovornosti uopšte moguć je pitanje na koga je u proteklih pola vijeka potrošeno mnogo mastila. Dva ključna problema su kako grupe, kao nešto što, van zbira pojedinaca, nema namjere i vjerovanja, može snositi odgovornost i kako pripisati odgovornost onim članovima grupe koji se otvoreno i direktno suprostavljaju njenim odlukama.
I dok neki autori vjeruju da prvi problem ima rješenje, drugi svi odbacuju kao zabludu. Kako teroristi ne biraju žrtve, njihovo stanovište počiva na toj zabludi.
Ideja da je terorizam opravdan u cilju odmazde civila kao kolektivno odgovornih za politiku svojih vlada nema uporišta. Ostaje je da se vidi može li terorizam ikada biti opravdan drugačijim razlozima. O tome više sljedećeg puta.
(Autor je doktorant filozofije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti)
Galerija
Bonus video:
