Koliko je ljudi u stanju da se danas odreknu polovine svoje plate - da bi obogatili svoj duhovni život? Nemoguće je odgovoriti na to, ali ipak može se postaviti pitanje: zašto se čovjek pretvorio u biće kojemu je jedini životni cilj novac?
Nije riječ o novcu koji je neophodan za egzistenciju. Radi se o novcu koji ljudi nagomilavaju više nego što im je potrebno. Da li oni misle malo i o nematerijalnom bogatstvu? Vjerovatno opšta dekadencija i duhovna potištenost (tjeskoba) savremenog društva leži negdje u odgovoru i na ovo pitanje...
Florans Noavil, pisac i književni kritičar u Mondu, slavnom francuskom dnevniku, u razgovoru koji slijedi, daje odgovor i odličnu ilustraciju na to šta je važnije u životu: duhovno ili materijalno bogatstvo i kada je čovjek srećniji. Ona je izabrala ovo prvo i pokazala da novac ne donosi blaženstvo, da je on sekundaran kada je u pitanju egzistencijalno osjećanje.
Po načinu istraživanja koji je primijenila Noavil Biografija o Singeru je veoma dragocjen dokumenat o životu velikog pisca
Florans Noavil je urednica za stranu literaturu - dodatka Mond knjiga koji izlazi četvrtkom. Nekoliko godina je na televiziji LCI predstavljala Mond knjigu i velike strane pisce među kojima Umberta Eka, Eli Vizela, Simon Vejl, Roberta Savijana, Salmana Ruždija ...
Florans Noavil je objavila biografiju Isaka Baševisa Singera – (Stok, 2004), nobelovca, za koju je dobila nagradu za biografsku priču. Napisala je dvanaest knjiga za mlade. Objavila je i dva romana. Za Nasljeđe je dobila nagradu za prvi roman. Knjige su joj prevedene na dvanaest jezika. 2007. bila je u žiriju za književnu nagradu The Independent Foreign Fiction Prize. Ministarstvo prosvjete je uvrstilo njene knjige u školski program.
Po načinu istraživanja koji je primijenila Noavil Biografija o Singeru je veoma dragocjen dokumenat o životu velikog pisca. Ona je bila direktor grupne knjige posvećene Singeru – Cahier de l’Herne. Biografija o Singeru je prevedena u Beogradu kod Arhipelaga.
U jednom eseju (Završila sam visoku ekonomsku školu i izvinjavam se zbog toga) Noavil objašnjava da je vrijeme da se reformiše obrazovanje moćnih. Ona se pita da li te visoke škole proizvode ubice, jer u njima jedina filozofija koja vlada jeste „greed is good“ (gramzivost je dobra) ili „napravi što više profita, a za ostalo ne brini“.
Te škole toliko cijenjene, formiraju asove menadžmenta i finansija, ali kojima se nikada nije nametnulo pitanje morala, vrijednosti ili etike. I ona se pita kako da se regulišu problemi finansija kada velike škole po svijetu proizvode „deranžirane“ (razuzdane-nekontrolisane) elite? Njena zasluga je što je pokrenula debatu.
Gospođo Noavil, Vaša biografija je vrlo zanimljiva: poslije veoma ozbiljnih i teških studija (Visoka ekonomska škola - HEC) koje su vas dovele na veoma važan i odgovoran položaj, Vi se odlučujete da promijenite profesiju da biste postali novinar. Koji je bio razlog toj radikalnoj promjeni, i kako se osjećate u toj novoj aktivnosti u odnosu na prethodnu?
"Bilo je to osamdesetih godina kada se prostirao crveni tepih pred svim uspješnim mladim koji su izlazili iz ekonomskih škola. I ja sam, kao i drugi, ne postavljajući sebi pitanja, ušla kao finanijski analitičar u Control Data, multinacionalno američko preduzeće, čije je predstavništvo bilo u Mineapolisu.
U tom smislu jedino su mogle da me zadovolje umjetnost, kultura, ljepota, literatura
Pravila sam finansijske analize tokom četiri godine učeći korisne tehnike, ali sumnjajući sve više da bi taj posao mogao da ispuni smisao i sadržaj čitavog mog života.
Jer, vidite, finansije su kao biciklo: to je korisno, to čini velike usluge, čak je i zabavno, ali to ne znači da ćemo, zato što znamo da vozimo biciklo, postati profesionalni biciklisti! Zato sam se ozbiljno zapitala šta bi moglo intelektualno da hrani jedan život, moj život.
U tom smislu jedino su mogle da me zadovolje umjetnost, kultura, ljepota, literatura… I ja sam uspjela da prekoračim taj veliki raskorak i da pređem sa cifara na slova. Ušla sam u jednu novinsku grupu (Bayard Press) uz riječi: baviću se vašim finansijama, ali pod uslovom, ako ste zadovoljni sa mnom, da me pustite poslije dvije godine da postanem novinar i da pišem u vašim novinama.
I veoma su se začudili, dvije godine kasnije, da još uvijek želim da postanem novinar. Dobro, rekli su, prihvatmo, ali vam smanjujemo platu za polovinu. Ja sam stvarno željela da isprobam avanturu i rado sam pristala.
Tako sam dobila novinarsku kartu koja mi je omogućila da uđem u Mond… I danas još uvijek ne mogu da dođem sebi da mi plaćaju da bih provela dva sata sa Imre Kertesom u Budimpešti ili da se sretnem sa Hertom Miler u Berlinu".
Objavili ste knjigu “Završila sam HEC (Visoku ekonomsku školu) i izvinjavam se zbog toga”. O čemu je riječ?
"Osamdesetih godina finansije koje su počele da se praktikuju - “virtualne” finansije, bile su finansije otkačene od stvarnosti. Bile su to upravo one finansije, koje će nas, dovedene do apsurdne krajnosti, dovesti do eksplozije finansijskog balona i krize.
"Pošto sam objavila dvanaestak knjiga za djecu, jedan izdavač mi je predložio da napišem biografiju o Singeru"
Zašto? Zbog maksimalnog profita: pa makar prodavali trule aktive? sumnjive proizvode? nije strašno. Najvažnije je da pada gotov novac. Pa neka bude šta bude. Takav je duh biznis škola još uvijek. I to je prava katastrofa.
Jer ono što se dogodilo, ova gigantska kriza koja je krenula od američkih finansija, proširila se na sve sektore i danas očigledno postoji opasnost da nas dovede do veoma opasne situacije u Evropi. Zaprepašćujuće je to što se stanje duha elite nimalo ne mijenja pred tom situacijom.
U tim biznis školama još uvijek se upotrebljava ista deviza: uvijek što više. I u čemu je smisao svega toga? A šta sa nematerijalnim bogatstvom? I s onim što te velike škole čini velikim i iz kojih bi trebalo da izađu “potpuno izgrađeni” ljudi? Ali daleko su od toga.
Pitanje smisla nikada nije postavljeno. Još gore – produžava se sa nastavom finansija u istoj školi (HEC) u 2013. godini sa skriptama iz 2006, pa sam se za to, retrospektivno, izvinila. Taj ludački i cinični materijalizam je učinio, i još uvijek čini, mnogo zla našim lijenim i sitim društvima".
Kako ste došli na ideju da napišete biografiju o Singeru?
"Pošto sam objavila dvanaestak knjiga za djecu, jedan izdavač mi je predložio da napišem biografiju o Singeru. Ja sam rekla: “Šta? To je suviše veliki pisac koga obožavam, ali ne govorim jidiš, ne poznajem osobito jevrejski način života, čak nisam ni Jevrejka.”
U Njujorku sam ubijedila sve žene koje su nešto značile za njega da mi govore o njemu
On je odgovorio: “Upravo zbog toga… vi ste naš čovjek!”, što me je nasmijalo. Želio je da napišem jednu bigrafiju sa distance bez mnogo uživljavanja. I ja sam se bacila na posao sa velikim strahom, ali tješeći se idejom da ću mu prići kao novinarskoj anketi.
Pratila sam ga po tragu: u Njujork, Varšavu, Izrael… Postojale su dvije enigme koje sam željela da odgonetnem: kako je to moguće, kada se stigne u Elis Ajland (Njujork) sa samo dvadeset dolara u džepu, kad se ne zna engleski, kad se piše na jeziku koji umire, jidišu, kako je moguće u toj situaciji maksimalnog hendikapa snaći se i dostići do Stokholma i primiti Nobelovu nagradu za književnost pedeset godina kasnije?
Druga enigma: kako je moguće biti toliko Jevrej, toliko urastao u jednu kulturu, u jedno mjesto, čak i u jednu ulicu (nekoliko brojeva kuća u ulici Krohmalna) i istovremeno biti toliko univerzalan? Singer je govorio “što je jedno biće jedinstvenije, to je univerzalnije”. Zar nije to fascinantan paradoks?
Dala sam se na posao i krenula njegovim tragom i pokušala da rekonstruišem njegove prve tri decenije života u Poljskoj. Posjetila sam sva mjesta gdje je živio. Bila sam u Leončinu gdje se rodio i u Radziminu, selu njegovog djetinjstva.
Još dok je bio vrlo mlad, pošto je odustao da bude rabin, rekao je: u životu ću služiti dva idola - žene i literaturu
Tražila sam tragove koji su preživjeli pakao nacizma, pronašla sam nekoliko staraca koji su ga poznavali u Varšavi. Razgovarala sam i sa njegovim sinom koga je on napustio sa pet godina u Poljskoj.
U Njujorku sam ubijedila sve žene koje su nešto značile za njega da mi govore o njemu. U Stokholmu sam se srela s onima koji su odlučili da mu dodijele Nobelovu nagradu, tom velikom piscu koji piše na „ničijem jeziku“.
Šta se traži kad se piše jedna biografija: istina jednog učitelja, pisca koherentnost jednog puta, koliko život utiče na djelo, koji je cilj tog poduhvata?
"U pravu ste. Ima toliko načina čitanja jednog pisca koliko ima biografa. Ova biografija je bio moj način čitanja Singera. Htjela sam da pokažem do koje mjere čovjek može da uloži svu svoju snagu u jedan estetski projekat (skoro filozofski ili u svakom slučaju metafizički - što se Singera tiče) do tog stepena da žrtvuje sav ostali život (porodicu, djecu, itd). I da fantastično uspije (Nobelovu nagradu).
A ipak, da uvijek ostane, kako je govorio Singer, “isti jadni schlemiel” - krhka kreatura u rukama snaga koje nas prevazilaze. Ljubav i inteligencija su ono što je fascinantno kod Singera".
Kako su evoluirala Vaša osjećanja ili razmišljanja u odnosu na Singera u toku istraživačkog rada? Da li su pozitivna otkrića probudila neku simpatiju između vas? (Makin kaže da se zaljubio u Veliku Katarinu.)
"Krenula sam bez predumišljaja, pa zato nije bilo opasnosti da budem razočarana. Nisam se srela sa njim, jer sam stigla suviše kasno, ali Mari-Pjer Baj, njegov prevodilac na francuski, mi je rekla: “Vidjećete, vi ćete biti njegova posljednja koju je on osvojio – njegova izabranica!”, jer je Singer bio veliki zavodnik (šarmer).
Još dok je bio vrlo mlad, pošto je odustao da bude rabin, rekao je: u životu ću služiti dva idola - žene i literaturu. I to je maestralno uspio stavljajući u službu svoga djela svoj harem prevoditeljica.
U momentu kada vam pišem nalazim se u Njujorku sa ekipom produkcije koja snima dokumentarni film o Singeru za izraelsku televiziju. Oni žele da okupe sve žene koje su nešto značile u Singerovom životu i djelu.
On ne idealizuje (što će mu se puno prebacivati poslije Šoe), on slika život takav kakav se njemu pokazuje
Mislim, ako sam deset godina od pojave biografije još uvijek u Njujorku da bih govorila o Isaku, to znači da je Mari-Pjer bila u pravu: ja sam zaista njegova zadnja izabranica (pobjeda).
U Isakovom haremu žene su muze i madone. One ga šarmiraju, inspirišu, zabavljaju. On ih voli, ali nije obavezno i da mu budu ljubavnice. On se za njih iskreno interesuje. Sviđaju mu se njihove tajne, životni putevi, što ponekad upotrebljava u svojim knjigama.
Vara li se povodom njihovih osjećanja? Nije važno. One su veoma važne u njegovom sistemu života i rada. “Stalo mi je da žene dolaze k meni… Svaka žena koja prolazi Brodvejom je enigma za mene”, kaže on.
Vi sjajno opisujete mali svijet odakle Singer izvlači svoje univerzalno djelo. “Moj zlatni rudnik književnosti je ova ulica” (Krohmalna). Hoćete li predstaviti tu sredinu do te mjere pogodnu za njegovo stvaranje?
"Varšava Jevreja dvadesetih godina je bila puna života. I Singer opisuje svu tu atmosferi: male butike, obućara na ćošku, droški - kočije, mirise u dvorištima, svađe, tuče, prostitutke, podvodače…
On ne idealizuje (što će mu se puno prebacivati poslije Šoe), on slika život takav kakav se njemu pokazuje. O svemu tome on piše u knjizi U sudnici moga oca.
Tada je on mali i gleda kroz ključaonicu ljude koji dolaze da se konsultuju sa njegovim ocem rabinom, koji je neka vrsta narodnog sudije - koji je vjenčavao i razvodio parove, mirio zavađene, donosio presude u sporovima, rješavao svađe… On je sve to upijao, tu beskrajnu paletu situacija, karaktera, ljudske psihologije.
To je njegov rudnik knjževnog zlata, njegova kutija za alat, kojoj će se uvijek vraćati. Zato što je to prvi otisak. Onaj koji će ga zauvijek obilježiti. Matrica svih priča je u toj predratnoj Varšavi. Bez obzira što on kopa u tom vrlo malom geografskom i kulturnom prostoru - što više kopa u dubinu, to se više približava suštinskom".
“Uostalom on ništa ne zaboravlja.” Ova njegova famozna rečenica nije li i začetak svemu?
"Da, samo što to nikada nije nostalgično pamćenje. To je pamćenje koje je neodvojivo od života, veselosti i humora. Shvatila sam da bi trebalo posvetiti mnogo više mjesta singerovskom humoru... Vudi Alen je tek početnik pored njega".
Citiram Vas: “Ako opisuje njujorško nebo, Singer će se snaći da vidi oblake Poljske.” Kako biste objasnili toliku vezanost za zemlju?
"To je njegovo djetinjstvo, a djetinjstvo je matrica za pisca. Ali to nije samo to. Često je govorio da jedan pisac govori odlično samo o nečemu što zaista dobro poznaje. Pisac bez korijena, kosmopolitski pisac, to je prevara. Zbog toga je indirektno govorio puno o sebi – Grejn, Herman Broder…
To djelo je zbir vječnih pitanja: ko sam ja? da li mogu istovremeno da volim više bića, a da nijedno ne izdam? čemu služi umjetnost?
Svi ti likovi, ili skoro svi, njegovi su dvojnici. IBS je ipak osoba koju najbolje poznaje. Govorio je: ”Ne poznajem nijednog ozbiljnog pisca koji sebe ne stavlja na scenu.” Bio je ubijeđen da, ako on nije bio jedini koji može da ispriča određenu priču, onda ta priča ne zavređuje da bude ispričana".
Da li ste na samom početku znali šta Vas očekuje?
"Nisam znala šta me očekuje. Bila sam kao bijela stranica i sve je došlo k meni. Na početku sam i sama bila kao schlemeil, ono krhko bespomoćno biće, ali kada danas gledam kroz prozor sunce na Menhetnu, imam utisak da se nalazim na hiljade svjetlosnih godina od one žene koja je računala za svoje gazde iz Mineapolisa!
Izuzev jezika jidiša na kojem je pisao, koje mjesto judaizam zauzima u njegovom djelu? Da li se njegov judaizam promijenio u Americi?
"Ne, bio je ubijeđeni Jevrej, u permanentnom dijalogu sa Bogom, čak i kada su se svađali (njegova famozna religija protesta – Bog je mudar, ali bez milosti i čovjek treba da mu se suprotstavi dobrotom).
Obuzet je kao i čitavo njegovo djelo velikim metafizičkim pitanjima. Njegovo djelo uopšte nije, kako se to suviše često govori, ljubazna kolekcija basni o jednom nestalom svijetu.
To djelo je zbir vječnih pitanja: ko sam ja? da li mogu istovremeno da volim više bića, a da nijedno ne izdam? čemu služi umjetnost? kakva bi trebalo da bude uloga umjetnika? i emocija? Produbljivanje ljudskih emocija, kao ovlaš, je njegova jaka strana. Malo je pisaca to učinilo sa toliko šarma. On je virtuoz ljudske psihe.
Možemo li reći da i on pripada lutajućem Jevrejinu: jer je u isto vrijeme bez domovine, živi u egzilu, treba da izgradi svoj identitet u strahu i u stranoj kulturi i zemlji?
"Da, on je čovjek dijaspore do srži. Nikada ga Izrael nije zanimao. Čak i njegovo stvaranje 1948. nije ga nešto mnogo uzbudilo. Jedina stvar za kojom je mnogo žalio bio je izbor hebrejskog jezika, umjesto jidiša".
Hoćete li objasniti razloge njegove depresije pošto je stigao u Ameriku?
"On skoro ništa nije objavio do 1935. Samo jedan roman u Poljskoj – Sotona u Goraju ili Ovnujski rog. Stigao je bez ičega, bijedni egzilant bez novca, sa dva kartonska kofera i jezikom koji umire.
Singer ne vjeruje u angažovanu literaturu
Dok u to vrijeme njegov brat Ješua trijumfuje. Sa Braćom Aškenazi 1936. godine on je i na listi najbolje prodaje knjige zajedno sa romanom Prohujalo sa vihorom.
I to svemoguće prisustvo starijeg brata, koga obožava i koji mu je spasio život, sve ga više davi. On se osjeća malim i ništavnim. Kaže da je čak pomišljao da se ukrca na brod i da se vrati u Poljsku. Čime bi u svakom slučaju potpisao sopstvenu smrt.
On kaže: “Literatura ne može da spasi svijet, čak ga ne može učiniti ni gorim”. Koji je Vaš komentar?
"To znači da umjetnost ne može da promijeni svijet. Singer ne vjeruje u angažovanu literaturu. Vidio je u Sovjetskom Savezu šta je dala literatura u službi jedne stvari. Ne, literatura nije sredstvo za prenošenje poruka. Za to, kako je govorio Hemingvej, postoji pošta!"
Vi govorite i o njegovom dualitetu.
"Da, on je uvijek bio između dvije stvari: između dvije (ako ne i tri) žene, između dva svijeta (stari u smislu Stefana Cvajga i novi), dvije zemlje (Poljska i Amerika), između dva jezika (jidiš i engleski).
Uvijek mu je jedna noga ovdje a druga onamo, teško ga je shvatiti, nemoguće ga je staviti u jednu kategoriju. I ta višeslojna kompleksnost zahtijeva da mu se neumorno vraćamo.
Dva različita djela na dva jezika
"Kad bi završio neki tekst na jidišu, Singer je to morao da prevede na engleski da bi on mogao da stigne do publike koja nije bila isključivo jevrejska. U tome mu je pomagala jedna Amerikanka – prevodilac. On je prevodio na engleski, a ona mu je pomagala da to pretvori u tečni i tačni američki jezik.
Nije se radilo samo o promjeni jezika, kako su to radili Konrad, Nabokov ili Kundera, ne, to je bilo sasvim različito
Tom prilikom, pošto je djelo bilo namijenjeno nejevrejskoj publici, on je mijenjao originalnu verziju. Mijenjao je kraj, dijaloge, likove, da tekst ne bi izgledao suviše kodiran i bio pristupačan samo onima kojima je prvobitno bio namijenjen.
Za tu biografiju sam napravila upoređenje dva zbornika (na jidišu i na engleskom), što nikada ranije nije bilo sistematski urađeno i što je ispalo vrlo zanimljivo. Razlika između te dvije verzije vrlo često je ogromna. Mijenjao je kraj priče, čitava poglavlja su nestala ili su prerađena.
Nije se radilo samo o promjeni jezika, kako su to radili Konrad, Nabokov ili Kundera, ne, to je bilo sasvim različito. Trebalo je stvoriti nešto drugo na drugom jeziku... To mi dozvoljava da kažem da je taj čovjek izgradio dva različita djela na dva različita jezika za dvije različite publike - što je jedinstven primjer u istoriji književnosti!"
U predgovoru pišete: “Postepeno mi se pokazao, iza lika šaljivčine, pisca jevrejske duše, šampiona fizičke i metafizičke smetenosti, jedan od najmodernijih virtuoza tjeskobe, inhibicije i fijaska. Taj Singer je na hiljade milja od stereotipa koji kruže o njemu.” To znači da ono što su govorili o njemu nije tačno?
"To znači da uz sve ovo što smo do sada vidjeli, o njemu i koga ja nazivam - fantastični pripovjedač jevrejske duše, postoje i drugi aspekti koji su do sada ostali nepoznati.
I onaj metafizički Singer je takođe u isto vrijeme i toliko duhovit. On je izuzetno moderan pisac koji se danas obraća svima. To je pisac kog treba pod hitno ponovo čitati i čiji facinantni život spada u najbolje romane Singera!
Bonus video:
