Član 25 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, između ostalog, kaže da „svako ima pravo na životni standard koji obezbjeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, uključujući hranu, odjeću, stan i ljekarsku njegu“. Svega nekoliko redova kasnije, u članu 27, kaže se da „svako ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava i slobode objavljeni u ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvareni“.
Univerzalna deklaracija predstavlja osnov pravne zaštite najvažnijih moralnih prava svih ljudi. Većina država se barem nominalno obavezuje da poštuje i sprovodi njene odluke. Realnost je, nažalost, drugačija. Dok ste pročitali prvi pasus ovog teksta, član 25 je narušen par puta. Za to je vrijeme nekoliko ljudi, vjerovatno djece, umrlo je od posljedica apsolutnog siromaštva: gladi, žeđi ili nedostatka elementarnih lijekova (podatak da u prosjeku svake tri i po sekunde jedno dijete umre od posljedica siromaštva potvrđuje UNICEF, Svjetska zdravstvena organizacija, te mnogi nezavisni istraživači).
Najveći zločin protiv čovječnosti
Ova tragedija povlači niz etičkih pitanja. Ko snosi moralnu odgovornost za siromaštvo u svijetu? Jesu li siromaštvom najugroženiji pojedinci kovači svoje nesreće ili im sudbinu kroji neko drugi? Uticajni njemački filozof i sociolog i profesor na univezitetu Jejl, Thomas Pogge, najpoznatiji je branilac kontroverzne ideje da su globalni ekonomsko-politički poredak, institucije koje ga sačinjavaju ali i građani zemalja Zapada koji ga podržavaju, glavni krivci za svjetsko siromaštvo (Pogge je autor brojnih naslova, uglavnom pisanih za stručnu publiku. Svakako najpoznatija i najprijemčivija njegova knjiga je Svjetsko siromaštvo i ljudska prava; u originalu: World Poverty and Human Rights, drugo izdanje, Cambridge: Polity Press, 2008). Ukoliko je Pogge u pravu, ne samo da se član 27 Univerzalne deklaracije svakodnevno krši u smislu da postojeći međunarodni poredak ne omogućava ostvarenje garantovanih prava i sloboda već je upravo taj poredak ključni faktor sprečavanja minimalnog ostvarenja prava i sloboda velikog dijela čovječanstva. Globalni poredak nije poredak prava, već poredak smrti.
Jesu li siromaštvom najugroženiji pojedinci kovači svoje nesreće ili im sudbinu kroji neko drugi?
Pogge je vrlo eksplicitan u vezi sa tim pitanjem. „Moja glavna tvrdnja je“, piše on, „da, oblikovanjem i primjenom društvenih uslova koji predvidivo uzrokuju golemu patnju svjetskog siromaštva, nanosimo štetu siromašnima u svijetu – iliti, opisnijim rječnikom, da smo aktivni učesnici u najvećem, premda ne i najtežem, zločinu protiv čovječnosti ikada izvršenom. Adolf Hitler i Josif Staljin su bili daleko zlobniji od naših političkih lidera, ali kada je u pitanju ubijanje i nanošenje štete ljudima, nikada se nisu primakli ni blizu toga da uzrokuju 18 miliona smrtnih slučajeva godišnje.“ („Real World Justice“, Journal of Ethics, Vol. 9, 2005). I zaista, broj smrtnih slučajeva izazvanih posljedicama siromaštva u posljednje 22 godine je 400 miliona, što je otprilike dva puta više nego ukupni broj žrtava svih ratova i ostalih oblika nasilja pod pokroviteljstvom raznih država u XX vijeku (npr., Prvi svjetski rat – 37 miliona; Drugi svjetski rat – 60 miliona, sovjetski gulazi – 20 miliona, Veliki skok naprijed Mao Zedonga – 30 miliona).
Kako bi razumjeli Pogeeve razloge za navedene stavove, korisno je napraviti razliku između pozitivnih i negativnih moralnih dužnosti. Pozitivne dužnosti su dužnosti da nešto uradimo, recimo, da pomognemo nekome u nevolji, dok negativne dužnosti od nas zahtijevaju da nešto ne uradimo, recimo, da ne nanosimo štetu i patnju drugima, da im ne odmažemo, itd. Negativne dužnosti su, skoro po pravilu, važnije od pozitivnih. Mnogo je važnije da ne ubijete beskućnika koji od vas prosi novac nego da mu date novac. Dužnost da mu date novac možda postoji, možda ne, u zavisnosti od raznih činilaca. Međutim, ako beskućnik ne prestavlja nikakvu prijetnju po vaš život, dužnost da ga ne ubijete sigurno postoji.
Korporacijska pravda
U prethodnom tekstu govorio sam o argumentu Petera Singera, koji brani tezu da svi mi koji uživamo blagodeti savremenog doba imamo (pozitivnu) dužnost da pomognemo onima koji se svakodnevno bore s pošastima apsolutnog siromaštva, bez obzira na to da li smo odgovorni za takvo stanje stvari. Pogge se slaže sa Singerom da pozitivna dužnost postoji ali tvrdi da je mnogo bitnije da pronađemo odgovorne za svjetsko siromaštvo. Ako se ispostavi da smo i mi dijelom uzročnici svjetskog siromaštva, onda činimo veće zlo nego što smo svjesni i imamo prije svega negativnu dužnost da to zlo blagovremeno spriječimo.
Pogge razlikuje dva tipa odnosa između uzročnika svjetskog siromaštva i onih koji trpe njegove posljedice: interakcijski i institucionalni. Pod interakcijskim odnosima, Pogge podrazumijeva sve one postupke pojedinaca i kolektivnih subjekata koji imaju negativni efekat po živote drugih. Pod terminom „institucionalni odnosi“, Pogge podvodi štetu nanijetu djelovanjem nacionalnih i međunarodnih institucija i ekonomsko-političkog poretka. U praksi su ovi odnosi rijetko prisutni nezavisno jedni od drugih. Ipak, važno ih je razlikovati u teorijskom smislu da bi uvidjeli načine na koji neko može uzrokovati štetu drugome.
Moramo shvatiti da ni ruke nas potrošača nisu čiste. Zapitajte se da li bi ove i slične kompanije nastavile da eksploatišu radnike iz zemalja Trećeg svijeta ako bi naši izbori bili pažljiviji i ako bi se, pri kupovini, zapitali ne samo kako nam neka košulja stoji već koliko je ljudi moralo da umre da bi se ona našla u našim rukama?
Interakcijski uzročnici siromaštva najčešće nisu neposredni. Slučajevi u kojima neki pojedinac ili kompanija jednim činom onemogući pristup materijalnim resursima određenoj populaciji su rjeđi upravo zato što je moralna i krivična odgovornost u njima očita. Učestaliji premda manje uočljiv vid interakcijske štete nastaje nizom nepovezanih kolektivnih postupaka. Uzeti sami po sebi, ovi postupci su benigni ali kada se ponove više puta ili kada ih ponovi kritičan broj ljudi mogu imati užasne posljedice. Primjerice, neka kompanija može neznatno zagađivati životnu sredinu dugi niz godina i tako, poslije određenog vremena, uništiti izvore pijaće vode. Slično funkcionišu naši postupci na tržištu. Ukusi i želje kupaca definišu potražnju i dijelom oblikuju ponudu, te samim tim, posredno određuju kvalitet i kvantitet robe koja se proizvodi ali i uslove rada pod kojima se proizvodi.
Evo jednog svježeg primjera. Prije nepunih mjesec dana u glavnom gradu Bangladeša se tokom radnog vremena srušila osmospratna oronula fabrika za proizvodnju garderobe mnogih poznatih brendova (Benetton, Mango itd.). Poginulo je 1.127 radnika. Pod pritiskom javnosti, neke multinacionalne kompanije su priznale odgovornost za nesreću, obavezujući se na finansiranje bezbjednijih uslova rada u ovoj zemlji. No, moramo shvatiti da ni ruke nas potrošača nisu čiste. Zapitajte se da li bi ove i slične kompanije nastavile da eksploatišu radnike iz zemalja Trećeg svijeta ako bi naši izbori bili pažljiviji i ako bi se, pri kupovini, zapitali ne samo kako nam neka košulja stoji već koliko je ljudi moralo da umre da bi se ona našla u našim rukama?
Interakcijski uzročnici nisu zanemarljivi iako su, Pogge naglašava, od drugorazrednog značaja u poređenju sa institucionalnim činiocima. Kada su fabrike brendova Nike i Ribok u Pakistanu i Nepalu zatvorene jer je otkriveno da u njima, u ropskim uslovima, rade djeca, većina ove djece je završila na ulici okrenuvši se prostituciji kao jedinom vidu zarade. Problem dakle nije samo u eksploatorskim korporacijama i nesavjesnim potrošačima, već prije svega u sistemu koji dopušta i podstiče takve odnose moći.
Ćutanje je saučesništvo
Neki ekonomisti optužuju Poggea da ne uzima u obzir lokalne uzroke siromaštva. Stanovnici mnogih zemalja podsaharske Afrike i južne Azije žive u apsolutnom siromaštvu jer su im vlade tiranske, političke elite sastavljene od korumpiranih političara i vojnih zvaničnika a zdravstvena i obrazovna infrastruktura nepostojeće. Pogge odgovara da je ova optužba neutemeljna jer on ne negira lokalne uzroke siromaštva već samo ukazuje da se odgovornost za rad vlada siromašnih zemalja nerijetko može pratiti do nekog međunarodnog izvora. Nekada je taj izvor očit, kao, recimo, kada je 1999. međunarodna diplomatija, pod pokroviteljstvom UN, za potpredsjednika Sijera Leonea postavila ratnog zločinca Fodaya Sankoha (poznatog po tome što je naređivao svojim trupama da kidaju šake civilima kako bi ih kaznili da više nikada ne glasaju na izborima).
U većini slučajeva, međutim, izvor je neko prećutno nadnacionalno pravilo koje ozakonjuje lošu politiku na lokalnom nivou. Primjera radi, malo ljudi je uopšte svjesno da u međunarodnom pravu ne postoji odredba kojom se neligitimnim vladama zabranjuje rasprodaja nacionalnih resursa. Trenutni sistem dozvoljava bilo kojoj političkoj grupaciji koja osvoji vlast – bez obzira na to kako je došla na vlast, kako vlada i da li uživa legitimnost građana – da zajmi novac u ime naroda te države i da rasprodaje prirodne resurse kako joj drago.
Drugi primjer je regulacija poslovanja farmaceutske industrije. Sve članice Svjetske trgovinske organizacije potpisale su tkz. TRIPS sporazum, kojim se obavezuju na poštovanje suludih prava intelektualne svojine. Ovim sporazumom se pronalazačima novih lijekova garantuje monopol na 20 godina, što dovodi do toga da cijena lijekova bude daleko iznad kupovne moći onih kojima su najpotrebniji.
Konačno, pravila međunarodne trgovine su dvolična i napravljena da štite interese bogatih. S jedne strane, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (MMF) zahtijevaju od zemalja u razvoju da što brže otvore tržišta, izvrše privatizaciju privrede i uklone državne subvencije (tkz. „šok terapija“) dok s druge strane bogate države uvode niz protekcionističkih mjera – posebno u oblasti poljoprivredne proizvodnje – u cilju zaštite svojih tržišta od uvoza iz drugih zemalja. Po takvim pravilima igre, siromašne države su osuđene na poraz.
Pravila međunarodne trgovine su dvolična i napravljena da štite interese bogatih
Autori ovih i sličnih diskriminatorskih pravila, po Poggeovom sudu, su korporacije, banke, industrijski giganti, bogati pojedinci i ostali moćnici koji lobiraju za sopstvene interese i, u sprezi sa političarima uticajnih zemalja, donose odluke van očiju javnosti. Njihova odgovornost za svjetsko siromaštvo je nesumnjivo najveća. Ipak, ne možemo očekivati od moćnika da promijene politiku i prerežu granu na kojoj sjede. Da imaju imalo moralne pristojnosti ne bi radili to što rade. Stoga stvarna odgornost leži na građaninu koji takvu politiku podržava svakog puta kada je glasa na izborima, kada apstinira i kada odbija da se politički angažuje na bilo koji drugi način. Pogge je oformio nekoliko uticajnih nevladinih organizacija i projekata (od kojih je najpoznatiji „Health Impact Fund“) koji na razne načine pomažu najugroženijima. Neko s manje sredstava će prenijeti ideju svojim prijateljima i tražiti od njih da učine isto. Shodno mogućnostima, na nama je da se borimo protiv poretka koji sije smrt. Ćutanje pred zločinom je saučesništvo u zločinu.
(Autor je doktorant filozofije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti)
Bonus video:
