Pregledajući ovih dana policijsku i tužilačku dokumentaciju o ranijim napadima na Oliveru Lakić i druge novinare, još jednom sam se uvjerio da su sve istrage vođene manje ili više traljave a da nikad nije ni pokušano da se dođe do nalogodavaca.
Zbog toga, a i na osnovu ličnog iskustva u posljednjem slučaju, ne mogu se oteti utisku da se i ova istraga tako vodi i da će ostati bez rezultata. I dalje se nadam da griješim, ali ako ni poslije dva mjeseca nijesu našli nijedan trag koji vodi do napadača, ta nada je sve tanja.
Kada sam svjedočio pred tužiteljkom Suzanom Milić, imao sam utisak da istražuje samo jesmo li Olivera i ja režirali ovaj napad, a ne da pokušava da nađe ko je napao i to naložio. „Da li znate ko je neposredni izvršilac napada?“ pitala me je gospođa tužiteljka. „A šta vi mislite?“ uzvratio sam pitanjem. Ipak, rekao sam da ne znam, pomislivši da možda to tako treba pitati. Zatim me natenane ispitivala ko mi je, kad i kako javio za napad, šta mi je i kad sve Olivera ispričala o detaljima napada, gdje sam bio i šta sam radio nakon dolaska na lice mjesta.
Međutim, nije me pitala da li je Oliveri, drugim novinarima, redakciji ili meni, neko prijetio u posljednje vrijeme, zašto bi neko pucao na nju, o čemu je pisala u posljednje vrijeme... Koleginica koja je takođe svjedočila pred Milićevom, rekla mi je da ni nju nije to pitala.
Štaviše, kada sam sam pokušao da ukažem na Oliverine članke čiji bi akteri mogli da imaju motiv da je napadnu, naglašavajući da to ne znači da je bilo ko od njih to uradio, ali da je potrebno da se oni provjere, naišao sam na zid. Gotovo ništa nije htjela da unese u zapisnik. Nije htjela da unese ništa ni od moje priče da treba ispitati sve koji su javno pokazali da nešto konkretno znaju o ovom slučaju, uključujući i izjavu g. Đukanovića nakon napada da su se „prvo javili sa iskonstruisanim optužnicama oni najsumnjiviji“. Rekao sam da bi bilo dobro da, ako ona ne utvrdi ko su ti najsumnjiviji, da to pita predsjednika, koji je i u jednom drugom slučaju napada na nas javno rekao da su umiješane neke državne strukture. „To je politika, mi se time ne bavimo ovdje“, rekla je Milićeva.
Nisam htio nikoga da optužim, već samo da pomognem, kad već nema tragova, da se krene od mogućeg motiva. Međutim, nisam stigao da nabrojim članke o kojima sam htio da upoznam gospođu tužiteljku, kao ni ljude koji Oliveru i „Vijesti“ javno optužuju za najgnusnije stvari.
A htio sam da osim o švercu cigareta i Veljoviću, pomenem i članke o Specijalnoj antiterorističkoj jedinici, o sumnjama u zelenašenje njenog kolege Radonjića. Htio sam da pomenem i Zorana Bećirovića koji javno priča da smo učestvovali u organizaciji ubistva njegovog brata a da spremamo njegovo, i o tome objavljuje knjige, visokog policijskog funkcionera koji pred kolegama „čašćava“ Oliveru Lakić najodvratnijim riječima...
Ali, možda to što radi tužiteljka Milić tako treba, pustimo motive i politiku, držimo se tragova. Kojih nema. I nikome ništa.
O svom iskustvu pred tužiteljkom, upoznao sam vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića i njenu šeficu višu državnu tužiteljku Vesnu Jovićević. Nijesu mi rekli da to tako treba, ali tužiteljka Milić i dalje rukovodi ovim slučajem. Već dva mjeseca. Neuspješno.
Mislim da je vrijeme da neko drugi, voljniji i sposobniji, preuzme ovu istragu.
Bonus video:
