Iranska spisateljica Sahar Delijani, predstavila je svoju knjigu "Djeca drveta žakaranda" podgoričkoj publici na aktuelnom Sajmu knjiga i odatle kreće na svoju svjetsku turneju.
Debitantski roman Sahar Delijani naišao je na ogromno interesovanje svjetskih izdavačkih kuća - čak 27 zemalja je objavilo ili će objaviti uskoro njenu priču o Iranskoj revoluciji i događajima koji su uslijedili nakon nje.
Podgorička izdavačka kuća “Nova knjiga” pripada tom krugu izdavača koji su lansirali buduću spisateljsku zvijezdu, kako su je već ocijenila poznata svjetska kritičarska imena i književnici.
"Djeca drveta žakaranda" je priča o djeci revolucije koja su rođena nakon 1983. Roman opisuje dešavanja u porodici Delijani mladih aktivista i demokrata koje su zatvorile Homeinijeve snage, a počinje rođenjem djevojčice u zatvoru, u kom se Sahar Delijani zaista i rodila.
- Iranska revolucija je bila jedna od najvećih koje je vidio svijet u novijoj istoriji. Mnogi istoričari smatraju da je ona zapravo treća nakon Francuske i Oktobarske. Što je ta radikalna promjena sistema donijela iranskom narodu, a što mu je oduzela?
Ovo je bila revolucija koju je narod iznio. Ljudi su to zaista željeli - da zbace šaha i njegov režim. Iranci su željeli da prekinu sa monarhijom, da šah ode i da dobiju republiku. Revolucija nam je dala upravo - i to je uspjeh te revolucije. Mohamed Reza Pahlavi je svrgnut, prije svega zbog toga što je bio diktator, više nego što je bio kralj. Iran je država koja je 25000 bila kraljevstvo u kome su vladali razni kraljevi. Ipak ovo je bilo drugačije i narod je želio da ima republiku i na kraju smo to i dobili. To je ono što nam je revolucija dala. Pitali ste što je oduzela...
Nije pitanje što nam je oduzela, već je pitanje što nam nije dala. Iran je trebalo da postane demokratska republika, sa različitim političkim strankama, mišljenima, parlamentom... a dobili smo Islamsku Republiku. Mislim da je prelomna godina bila 1983. Prije nje su u Iranu postojale neke partije koje su tolerisane, ali su te godine sve ugušene i svako djelovanje, politički aktivizam ili pritvljenje je bilo kažnjavano pogubljenjima ili zatvorom od stran Homeinija i njemu bliskih ljudi. Svi politički aktivisti i intelektualci koji su govorili o demokratiji i republici su otišli u ilegalu i na svjetlu dana ničega više nije bilo. Klimaks se desio 1988, jer su tada počele „eliminacije“.
Ono što je najvažnije u priči o tim godinama je da nisu ispunjena obećanja niti očekivanja naroda. Nakon revolucije i protesta došlo je do još radikalnijih ukidanja prava i sloboda, čak i onih koje bi se odnosile na privatnost. Ovo je sada bila, pored političke i religijska diktatura, što je tim promjenama dalo još jedno novo značenje i nivo. Islamka revolucija je ušla i u javne i u privatne živote – bilo je određeno sve, od toga što će se oblačiti, govoriti, kako se ponašati, šta misliti...
- Kakav je vaš odnos prema religiji. Ne mislim samo na islam nego na religije generalno.
Nisam religiozna, ali poštujem svaku religiju i mislim da svako ima pravo da vjeruje. Ja sam za apsolutno odvajanje politike i religije - bilo gdje na svijetu; bilo da se radi o Iranu, Italiji ili Crnoj Gori. Ipak, smatram da ne postoji nijedna država na planeti u kojoj su ta dva segmenta odvojena i da nijedna još uvijek nije dosegla taj nivo. Religija je uvijek nekako umiješana u politiku. Moj stav je tu izričit - država i religija moraju da budu potpuno razdvojene i tek nakon toga ljudi mogu da žive kako žele da idu u crkvu, ili da ne idu u crkvu, da idu u džamiju - ili da ne idu u džamiju...
- Da li su događaji koji su opisani u vašoj knjizi istiniti, ili su fikcija?
Govori se o događajima koji se desili mojoj porodici, mom najbližem okruženju. Cijeli roman je inspirisan tim dešavanjima i iskustvima koja su imali ljudi koji me okružuju. Posebno u prvom dijelu, koji govori o osamdesetim godinama, tačnije 1983, kojom i počinje roman. Drugi dio je priča o novom milenijumu, o djeci koja odrastaju u njemu. Radnja prva dva poglavlja knjige je smještena u zatvoru. Počinje pričom o trudnoj ženi koja u zatvoru rađa djevojčicu. To je zapravo priča o mojoj majci koja je bila trudna sa mnom i mom rođenju. Ja sam rođena u iranskom zatvoru. Pišući roman, ipak sam pomiješala fikciju i stvarnost, jer sama željela da to bude roman a ne biografija, da i ja dam svoj doprinos, svoju maštu i napravim priču.
- Da li je pisanje i istraživanje prošlosti vaših roditelja donijelo oslobađanje ili ste probudili zle duhove prošlosti?
Oboje. Naročito za moju majku, jer je za nju sve to bilo posebno teško. Zamislite iz perspektive današnje žene situaciju da ste trudni i da rađate u zatvoru u Iranu tih godina. Kada je počela konačno da priča o tome, imala je noćne more, probleme. Sjećanja kroz koja je išla su joj učinila taj period pričanja mnogo teškim. Međutim, nakon toga, kada je priča napisana i kada je ona pročitala - sve je bilo veoma olakšavajuće za nju i za moju porodicu. Znate, oni su uvijek mnogo pričali o tome, ali nikada tako detaljno. Počelo je sa buđenjem loših uspomena, a završeno sa ogormnim olakšanjem.
- Zbog čega su vaši roditelji uhapšeni? Čime su se bavili?
Oni su bili mladi ljudi, aktivisti koji su se protivili islamskom režimu. Moja majka, otac i tekte nisu mislili da je islam odgovor i htjeli su i vjerovali u demokratski sistem u Iranu. Tih godina su oni djelovali kao pokret koji je dijelio letke, organizovao tribine, okupljanja, širili su svoje ideje. Nisu planirali ništa veliko, napade, ili slično...To su bili mladi ljudi koji se bore i koji su htjeli da obavijeste i nauče druge. A onda, 1983. su i uhapšeni tetke, majka, otac.
- Rođeni ste u zatvoru. Kako se to odrazilo na vaš život?
Mislim da je činjenica da su moji roditelji bili u zatvoru uticala na svaki segment naših života. Kada su konačno izašli iz zatvora, mom ocu nije bilo dozvoljeno da se vrati na univerzitet, nije mogao da nađe posao, moji roditelji nisu više mogli ništa... Morali su da počnu sve iz početka, cijeli život pa je svaki naredni korak, cijela njihova, i moja budućnost bila vezana za prošlost i tu činjenicu.
Foto: Savo Prelević
U meni sve to budi i neku vrstu tuge ali i ponosa - jer tako je lijepo kada imate roditelje revolucionare! Milsim da ništa što ja ikad uradim ne može da se uporedi sa onim što su oni uradili tada u takvoj zemlji Oni su bili dio sile koja je zbacila kralja, a to je ogromna stvar.
- Taj život više liči na film nego na realnost iz današnje perspektive...
Da sve je to kao film. Ja mogu danas da pišem knjigu o tome i da mislim o tome. Ipak, to što su oni uradili to je najveća stvar koju ja mogu da zamislim...
- Da li ste gledali film Argo Bena Afleka koji govori o danima kada je počela revolucija?
Da jesam. Meni je sve to nekako zabavno. Iranci su bili veoma ljuti ne zbog same priče. Sve se to zaista i desilo, taj događaj sa taocima, i cijela ta priča. Iranci su ljuti zbog načina na koji su prikazani.. Prikazani su kao goropadni, divlji, ljudi koji viču non-stop. Zbog toga su bili ljuti, zbog te slike koja je o njima poslata u svijet. Interesantno je da sam sretala i neke Kanađane koji su bili još ljući. Oni su mi kazali:” Mi smo uradili sav taj posao a danas Holivud uzima zasluge”. Meni je to zabavno. A Iranci su zapravo dragi ljudi, koji su najveći dio svojih života nasmijani.
- Iran, nekadašnja Persija, najmoćnija sila drevnih vremena na čijim je vrijednostima izgrađena savremena civilizacija. Da li u Iranu ima ostataka tog velikog bogatstva, i mislite li da se zlatno doba može na nekin način ponoviti?
Sve više vjerujem da smo svi isti. To je, možda, nevjerovatno misliti – kako je moguće da smo svi isti kada dolazimo sa toliko mnogo različitih mjesta
- Zanimljivo je da se djela stvaraju tajno a da dostižu svjetski uspjeh?
To je tačno. Umjetnici moraju tačno da znaju šta žele i šta rade kako bi zaobišli tog cenzora i to je čudan način stvaranja. Cenzura je opasna i užasna stvar. Ona ubija toliko stvari u ljudskom biću, ali i u isto vrijeme, ako si pametan, omogućava ti da stvoriš nešto svoje.
- Što je gore cenzura ili autocenzura?
To je kao trik pitanje...Mislim da je ipak cenzura gora. Jer, autocenzura je ipak na neki način tvoja odluka, iako može biti teška ili pogrešna. Cenzura je tuđa, tebi nametnuta odluka koja dolazi spolja i mislim da je zbog toga gora. Generalno, mislim da je to užasna stvar, bez obzira da li se radi o umjetniku, radniku, političaru ili običnom čovjeku.
- Rođeni ste u Iranu, odrasli ste i studirali u Americi a sada živite u Italiji. Imali ste priliku da osjetite mnoge narode, zemlje mentalitete...Što mislite da li smo slični ili nas razdvajaju drastične razlike?
Sve više vjerujem da smo svi isti. To je, možda, nevjerovatno misliti – kako je moguće da smo svi isti kada dolazimo sa toliko mnogo različitih mjesta. Ipak gdje sam god pošla sretala sam ljude koji imaju iste brige, želje, ambicije, strahove... I to je jedna od stvari koje sam željela da pokažem u svojoj knjizi. Da i kada tražimo nešto - demokratijju ili slobodu – sve je to ista bitka koja se odvija na isti način. Mi smo svi zapravo kao dalji rođaci, ja tako osjećam svijet.
- Demokratiji ljudi streme od najstarijih vremena, koja je i koja i kada se dobije ipak ne ispada tako savršena?
Tačno. Ima mnogo razloga i vjerovatno bi neki eksperti imali bolji odgovor od mene. Mislim da je problem u ljudima koji se vežu za moć koju dobiju i žele da sačuvaju. Takva moć uvijek na kraju ide sa vojnom moći. Kada imaš oružje sve postaje mnogo komplikovanije i teže. To je i pitanje savjesti - da podignemo nivo svijesti o važnosti društva i nas u njemu i naših želja. Demokratija ne znači da svako može da radi što poželi. Ona ima svoju strukturu. Nažalost, uvijek ima ljudi koji žele sve samo za sebe i ne mogu da zamisle da drugi imaju nešto. Takvi ljudi su najčešće i lideri. Moć prelazi iz ruke u ruku i lakše je kad si već u sistemu. Kada si van njega, veoma je teško da uđeš u to zatvoreno prenošenje moći.
- Mislite li da umjetnost danas može da mijenja svijet. Nekada su pjesnici dizali revolucije, dlela su pozivala na promjenu ... Zbog čega danas nema takvih glasova koji osvješćuju?
Zato što imamo televiziju i internet. Mislim da su to zaista dobre stvari, ukoliko se pravilno koriste. Ali, nama danas puno stvari odvlači pažnju. Ja ne mislim da su priče izgubile svoju moć. Evo, na primjer vidite što se dogodilo sa mojom knjigom. Biće objalvjena u 27 zemalja jer govori o takvim stvarima i zbog toga je naišla na odziv. Priča još uvijek nešto znači. Priče koje govore o situacijama, izumima bilo koje vrste, o nečemu što može da mijenja zemlju istoriju.
U prošlosti nije bilo drugačijeg načina da se prenese mišljenje. Postojale su samo knjige i one su bile medij. Danas je bolje jer imamo mnogo više načina da komuniciramo što je mnogo bolje nego kada imate jedan. Bez obzira na to kroz što svijet prolazi i što se događa, ljudi će uvijek htjeti da čuju priče o tome što se događa drugim ljudima.
- Da li su danas ljudi više za laku zabavu ili za umjetnost?
Nije loše da ljudi žele zabavu. Moja prva zamisao je bila da napišem knjigu koja će na neki način zabaviti ljude. Da bude i duhovita, da ne bude dosadna. Umjetnost i književnost igraju veoma važnu ulogu, ali ne i glavnu. Ja vjerujem u politiku. Mislim da možemo da mijenjamo stvari kroz ispravnu politiku – onu koja donosi pravdu. Umjetnost joj pomaže tome, ali nije faktor koji mijenja.
- Koja je vaša umjetnička „lektira“ i što utiče na vaše stvaranje i vas?
Pod velikim sam uticajem moderne persijske poezija. U Iranu je poezija veoma važna, svi čitaju i vole da govore stihove i znaju ih napamet. Nije rijetko da se u društvu govori dobra poezija. Kada pišem uvijek imam neke stihove koji mi prolaze kroz misli. Što se tiče svjetske književnosti, Arundati Roj je imala najveći uticaj na mene kao i južnoafrički nobelovac Kuci. Da, to je moja osnova. Uvijek sam bila i veliki obožavalac ruske književnosti. Mislim da je Dostojevski zapravo početak svega. Naravno ne mislim da pišem kao oni...
- Jedna knjiga koju izdvajate.
"Bog malih stvari“. Kada sam je pročitala, nešto se prelomilo u meni i kao da sam doživjela prosvjetljenje. I shvatila sam kako želim da pišem i tada sam i počela sa ovom knjigom.
Galerija
Bonus video:
