(Uniženje - The Humbling; Philip Roth; Paideia, Beograd, 2011)
Pretpostavimo da je ugledni beogradski izdavač Paideia imao izbora prilikom odabira nekog od posljednja tri relativno kratka romana Filipa Rota - Indignation (2008), The Humbling (2009) i Nemesis (2010) (odlični Everyman iz 2006. je Narodna knjiga prevela kao Svaki čovek) - međutim odabran je ne samo onaj naslov koji je doslovno najkraći, nego i najslabiji objavljen u prethodnoj deceniji. Da stvar bude gora, The Humbling je na kraju okićen prilično drvenastim prevodom.
Uniženje (2009) je pretposljednji roman, tačnije novela, najvećeg današnjeg američkog pisca (jedinog preostalog od velikana iz poslijeratne garde), čiji je 80. rođendan nedavno proslavljen uz veliku pompu u mjestu gdje se i rodio i kom se, u fikciji, uvijek vraćao - Njuarku, Nju Džersi. Ako je vjerovati čovjekovoj izjavi poslije objavljivanja trideset prvog romana Nemesis, Filip Rot (1933) više nikada neće napisati novo djelo.
Strah od starosti
Rot je u pretjerano sintetičkom Uniženju nadoknadio onu samo-reflektivnost koja je, začudo, bila odsutna u čovjekovim ponajboljim naslovima napisanim u dobu kad je bio doslovno otpisan kao autor (prva polovina 1990-ih) i dok je prolazio kroz najgori životni period, poput istorijskih naslova odrađenih na principu klasičnog realističnog romana: American Pastoral (1997), I Married a Communist (1998) i Ljudska mrlja (2000; Narodna knjiga)... i malo šta više od toga.
Ovdje, dabome, treba razgraničiti umjetnika od njegovog djela, što jednom broju kritičara očito pada prilično teško
Iako se površnost Uniženja, barem u kritici, vezuje za Rotovu bezmalo nametljivu produktivnost u njegovoj posljednjoj spisateljskoj deceniji, ovaj roman će neofitima dobro doći kao savršen odjek onog davnašnjeg primjera o vezi između pisca i njegovog posla: "uvijek piši o onome što najbolje znaš" - a "on sâm" je sigurno osnovni instrument percepcije svakog pisca fikcije. Ipak, velika opasnost vreba u poimanju da je navedena tema u brojnim slučajevima obično - nepostojeća.
Jednom prilikom je Rot, i to sigurno u šali, kazao sljedeće o Apdajkovom romanu Zeka je bogat (1981; Prosveta, Beograd): "Apdajk zna sve živo, o golfu, o pornografiji, o djeci, o Americi. Ja ne znam ništa ni o čemu. Njegov junak je prodavac Tojota. Apdajk zna sve što se može znati o prodavcu Tojota. A ja, iako živim na selu, čak ne znam ni imena stabala. Odustaću od pisanja."
Prilikom dodjele Internacionalne Men Buker nagrade za životno djelo, jedna od sudija je napustila vijeće obrazloživši tu odluku riječima: "On neprestano piše o jednoj te istoj temi u skoro svakoj knjizi. Ispada kao da vam nonstop sjedi na licu i ne dozvoljava vam da dišete."
Ovdje, dabome, treba razgraničiti umjetnika od njegovog djela, što jednom broju kritičara očito pada prilično teško. Nije stoga na odmet podsjetiti da upravo o toj književnoj dihotomiji kontekstualno govori većina Rotovih romana, a u ponajboljim primjerima, kao što su The Breast (1972), Oslobođeni Zuckerman (1981; August Cesarec, Zagreb) i The Counterlife (1986)... to čini sa vrsnom samoparodijom.
U The Counterlife pojedini likovi koji su prethodno arbitrarno pomrli i potom oživjeli u pričama od kojih se sastoji roman, naposljetku napuštaju knjigu zgađeni tretmanom koji im priređuje taj odurni pisac.
Prije nekoliko godina izjavio je da bi volio da do kraja života piše neki veći roman
Takođe je opštepoznato da je Portnojeva boljka (1968; Otokar Keršovani, Rijeka), inače za većinu najpoznatiji Rotov naslov, za masturbaciju učinio bezmalo isto što je Melvilov Mobi-Dik uradio za kita.
Da tek ne pominjem šta sve na grobljima, dok traga za svojim budućim beživotnim staništem, praktikuje junak Rotovog vjerovatno najvećeg romana, Sabbath's Theater (1995), perverzni starkelja, Miki Sabat.
Katalizator njegovog putešestvija ka potencijalnom samoubistvu, požrtvovana majka ali i veoma promiskuitetna Drenka Balić, porijeklom Hrvatica, imala je oca koji je bio na Golom Otoku.
No, u Mikijevom slučaju, približavanje neminovne impotencije je i te kako dovoljan katalizator za ono što planira da učini sa sobom. Inače, šta drugo može muškarca dovesti na rub ludila, ako ne može neizbježna starost?
Na isti način se profesor Dejvid Kepeš pita, "Je li moguće da je ovo literatura napravila od mene?" u romanu The Breast, čim ujutru otvori oči i ustanovi da se pretvorio u dojku od 80 kg. Bilo kako bilo, pomenuti ispad jednog od sudija na Bukeru nije zasmetao da Svaki čovjek bude nagrađen najvećim britanskim literarnim priznanjem.
Pisac kome ništa nije sveto
U suštini, romani Filipa Rota govore o usamljenicima i usamljenosti; takođe govore o smrtnosti i libidu (odnosno o seksu kao definiciji "osvete prema smrti", kao što slikovito kaže Dejvid Kepeš - pored Zukermana - drugi Rotov alter, ili ako već hoćete, ipse ego u Životinji na izdisaju; 2001; takođe Narodna knjiga).
Njegovi romani ništa manje ne diskutuju o brakovima i obljubama, bez kojih život ne bi bio ni ovoliko zanimljiv, barem ne neoženjenim usamljenim ljudima kao što je sam Rot, koji odavno živi na udaljenoj farmi usred šume u Konektikatu.
Uprostiću Tolstoja i napisati da Rotovi romani sugerišu da svi brakovi imaju izrazito nesretan karakter, a ova opservacija naročito dolazi do izražaja u djelima pisca kom ništa nije sveto i koji je tokom karijere optuživan za svakojake literarne, a i fizičke transgresije (sa naglaskom da je samoprijegorni anti-semita).
Ukratko, radi se o najopuštenijem i sigurno najčitljivijem od onih (jevrejskih) autora koje mejnstrim drži za "ozbiljne", pa čak i na korak od toga da se zasluženo ovajdi Nobelom za književnost.
Za prvi roman, Zbogom, Kolumbo (1958; Politika/Narodna knjiga) i Sabbath's Theater dobio je najprestižniju američku nagradu, National Book Award, a ovome dodajte i tri PEN/Faulkner priznanja za fikciju. Pulicera je dobio za American Pastoral...
"Kao pisac, uopšte nije neophodno da sasvim zaboraviš svoju biografiju ne bi li se u potpunosti upustio u taj čin pretvaranja i glumljenja drugih ljudi"
Dakle, ako neofit želi da posredstvom nekoliko kraćih romana stekne barem najosnovniji uvid o Filipu Rotu, roman Uniženje ga u toj misiji neće odvesti ni pola koraka dalje, ali će mu zato pokazati brojne djeliće onoga iz čega se Rotova fikcija do sada sastojala.
Roman počinje rečenicom koja je Rotu obznanila da bi mogao početi sa pisanjem novog teksta. Između dva romana, pisac poput Rota obično živi u nekoj vrsti blage panike, u smislu, "šta sada?", jer se za njega svaki novi roman doslovno rađa iz pepela. Rečenica glasi: "Izgubio je magiju."
Njom je Rot mogao opisati i sebe. Naime, nemalo puta mu se činilo da je izgubio spisateljsku magiju, a naročito sada, u godinama, dok iščekuje da se ta magija - možda poput impotencije? - sama od sebe izgubi, da se iz čista mira jednog dana prosto povuče i iščezne, zbog čega je vjerovatno najposlije i odustao od pisanja poslije 31. romana - ne bi li toj svemoćnoj magiji ipak prvi zadao udarac.
Prije nekoliko godina izjavio je da bi volio da do kraja života piše neki veći roman, međutim, priče koje su mu se vrzmale po glavi očito nikada nisu bile toliko darežljive - ova je, na primjer, trajala pretjerano kratko.
Transformacija biografije
Protagonista Uniženja je Sajmon Aksler, 65-godišnji veliki brodvejski glumac koji najedanput uviđa da je njegova karijera došla do samog kraja, ali ne zato što je posla sve manje, nego zato što je naprosto iscrpio sebe i u potpunosti izgubio samopouzdanje.
U nemogućnosti da se suoči sa tom naizgled neracionalnom krizom i čestim promjenama raspoloženja, napušta ga žena Viktorija poslije čega Aksler ostaje sam na selu, baš poput Filipa Rota. Kao i Rot, i Aksler ima veoma bolnu kičmu i samoubilačke tendencije.
I kao što je Rot uradio jednom prilikom, i Aksler se prijavljuje u psihijatrijsku bolnicu ne bi li barem nakratko pobjegao od užasa sopstvenog društva. Poslije višemjesečnog boravka u bolnici Aksler se vraća izlomljenom životu, bez nade u iole pozitivniju budućnost.
U tim trenucima imaće sreće da sretne muškobanjastu sisatu lezbijku, Pegin Majk Stejplford, sada 40-godišnjakinju, inače ćerku njegovih dobrih prijatelja, kojoj će neočekivano postati ljubavnik. Ona će njemu zauzvrat postati nova zanimacija.
"Pisanje za mene nije prirodna stvar koju radim po navici, kao što ribe plivaju ili ptice lete"
Tokom jednogodišnje veze, te dvije osobe će doživjeti pravu frizičku transformaciju (ona) i emotivnu renesansu (on), s tim što će dio zlih Akslerovih pomisli uvijek biti obavijen vlastitim dilemama i ljubomorom: prvo zbog njenih rasprava sa roditeljima o svrsishodnosti te veze, a potom, kao i Dejvid Kepeš u Životinji na izdisaju, u pogledu svojih godina i sumnje da je nikada neće moći zadržati za sebe s obzirom da je Pegin seksualno nezajažljivija od njega i, štaviše, da se u pojedinim trenucima ponaša poput prave grabljivice.
U momentu kad Pegin potegne pitanje djece i sopstvenog majčinstva, Aksler odlazi na kliniku da utvrdi da li će biti u stanju da napravi dijete. U tom trenutku ga Pegin i napušta, pravdajući se da je njom prevladao prostodušni hir, kao što se uostalom do sada mogla formulisati svaka njena "ozbiljnija" veza.
Ispadalo je da je sa djevojkama koje je dovodila Aksleru, udatim i neudatim, mlađim i starijim, ipak više uživala nego sa jednim muškarcem. I šta onda preostaje Aksleru da učini?
Nema sumnje da će obožavaocima Rotovog opusa Uniženje prijati, premda na nekom transcedentalnijem nivou, jer ispod nimalo duhovite i jeftine priče otkriće svu onu nepostojanost i zluradost ljudskog roda o kojoj Rot piše od početka karijere. I da bude jasno - Rot rijetko piše o sebi, jer je fikcija uvijek bila ništa više osim zapravo bajke, ali zato često uzima sebe za polaznu nit, kao i u ovom slučaju. On u stvari polazi od pretpostavke da ono što zanima dovoljno dobrog autora sigurno će zanimati i nas.
"Kao pisac, uopšte nije neophodno da sasvim zaboraviš svoju biografiju ne bi li se u potpunosti upustio u taj čin pretvaranja i glumljenja drugih ljudi", kazao je 1983. godine u intervjuu za The Paris Review.
Takođe je kazao: "Pisanje za mene nije prirodna stvar koju radim po navici, kao što ribe plivaju ili ptice lete. To je nešto što se praktikuje pod svojevrsnom provokacijom, iz određene nužde. Prosto se radi o transformaciji, posredstvom detaljnog pretvaranja, jedne lične potrebe u performans za javnost." Zbog toga su i nastali mnogi nesporazumi.
Ratko RADUNOVIĆ
Nema sumnje da će obožavaocima Rotovog opusa Uniženje prijati, premda na nekom transcedentalnijem nivou, jer ispod nimalo duhovite i jeftine priče otkriće svu onu nepostojanost i zluradost ljudskog roda o kojoj Rot piše od početka karijere
Bonus video:
