Adonis – božanstvo iz grčke mitologije, danas je ime veličanstvenog arapskog pjesnika, svjetskog renomea, koji živi u Parizu. Nekoliko stihova koje je izrecitovao kao dječak pred važnom ličnošću odveli su ga u svijet velikih pjesnika.
Na Zapadu ga smatraju najvećim živim arapskim pjesnikom
Taj početak dostojan bajke doveo ga je kasnije do najprestižnije nagrade za poeziju - Geteove, uz obrazloženje da se nagrada dodjeljuje “najznačajnijem arapskom pjesniku svoje generacije za cjelokupno djelo i doprinos međunarodnoj literaturi koja brani slobodu mišljenja van religijskih tradicija...
Adonis je uveo savremene evropske ideje i kritičko razmišljanje u arapsku kulturu koristeći klasične pjesničke slike zasnovane na tradiciji arapskih pjesnika, on je objedinio dosege savremene evropske lirike s arapskom pjesničkom tradicijom.“
On je prvi pisac na arapskom jeziku kojemu je dodijeljeno to važno priznanje. Dobitnici te nagrade su i svi nobelovci novijeg vremena: Vargas Llosa, Le Klezio, Doris Lesing, Orhan Pamuk, Harold Pinter, Imre Kerteš... Adonis je i reformator arapske poezije i jezika. Oživio je predislamsku arapsku poeziju.
Kada je sedamdesetih godina počeo rat u Libanu, Adonis prelazi u Pariz gdje postaje profesor arapskog na Sorboni
Preveo je najznačajnije francuske pjesnike - Bonfoa, Boskea, Bodlera, Malarmea, Sen Džon Persa, Žaka Prevera... I njega su prevodili francuski pjesnici, a Ežen Gilvik mu je posvetio veliku poemu.
Na Zapadu ga smatraju najvećim živim arapskim pjesnikom. Gdje se god pojavi amfiteatri su puni. Adonis je pokazao i veliku hrabrost osuđujući glasno i jasno sve fundamentalizme, džihade i religiozni imobilizam. Zaostalost u arapskom svijetu pripisuje religiji.
Adonis (Ali Ahmad Said Asbar) je rođen u Siriji 1930. Završio je filozofiju. Pošto je odležao 11 mjeseci u zatvoru iz političkih razloga, bježi u Bejrut (Liban) gdje sa prijateljima osniva časopis Poezija (1956) koji postiže nevjerovatan uspjeh.
Kada je sedamdesetih godina počeo rat u Libanu, Adonis prelazi u Pariz gdje postaje profesor arapskog na Sorboni. Piše pjesme i eseje. Do sad je napisao oko tridesetak knjiga, od kojih se neke smatraju remek-djelima savremene književnosti.
Zbirke pjesama: Lišće na vjetru, Memorija vjetra, Jednina, Knjiga migracija, Rezonance i porijekla, Ismael, Kitab al Hisar, Svetkovanje, Vrijeme gradova, Šuma ljubavi u nama. Eseji: Divan arapske poezije (tri toma), Teatar i ogledala, Vrijeme poezije, Fiksno i pokret (tri toma), Predgovori za krajeve vjekova, Politika misli, Molitva i mač, Knjiga...
Gospodine Adonis, u svijet vas je uveo jedan nevjerovatan događaj. Taj ulazak u novi svijet - u svijet poezije i civilizacije liči na bajku.
"Bila je to munja iz vedra neba koja je sinula između neba i čovjeka. Živio sam u zabačenom selu u kom nije bilo ni vode, ni struje, ni škole, kopao sam njive i čuvao stoku. Nijesam volio da idem u religioznu školu gdje sam dobijao batine i bio maltretiran.
Moj otac je volio poeziju i prenosio tu ljubav na mene poučavajući me u gramatici i jeziku. Ponekad sam ga pratio kad je posjećivao prijatelje da bih slušao ljude. Kad mi je bilo dvanaest godina saznali smo da će prvi predsjednik prve sirijske republike obići i naš kraj.
Tada sam sanjao da sam napisao pjesmu koju ću pročitati pred predsjednikom i kad me on pita šta želim, reću ću mu: Želim da idem u školu. Stvarno sam napisao pjesmu i pošao na taj susret. Bio sam siromašno obučen - kao seljače sa onom dugom tunikom koja mi se još i isprljala u putu.
Guverner koji je bio pravi diktator i koga moj otac zbog toga nije volio, odmah me je otjerao, onako bijedno obučenog. Ja sam pošao u drugo mjesto kod predsjednika opštine kome se pjesma dopala i on me preporučio nekom, pošto on nije odlučivao.
Bilo je još prepreka i peripetija, ali ja sam uspio da pročitam moju pjesmu predsjedniku (sjećam se samo kraja: “Ti si naš mač a mi futrola!“) i kad me je on pitao šta želim, rekao sam mu: Da idem u školu. “Biće kako želiš“, odgovorio je i zadužio jednog poslanika za moj upis.
Tako me je zapala najmodernija francuska škola toga vremena. I moj se život odjednom promijenio. I danas se pitam da li je to legenda, pitam se kako je to moguće. Znam samo da je to istina, ali ne umijem da objasnim kako se san pretvorio u stvarnost.
Šta je za vas poezija?
"Poezija ne može da se definiše, kao ni ljubav. Poezija je kultura i iskustvo, prolazak kroz život. Poezija nema svoju zemlju. Pjesnik je oličenje savjesti.
Ima puno pjesnika koji insistiraju samo na čovjeku, zaboravljajući svijet
Poezija i umjetnost produžavaju egzistenciju. Preko njih ja ne želim da reprodukujem stvarnost, nego da izmislim neku drugu koja bi nastavila dalje da se mijenja. Poezija stvara jedno drugo društvo. Svaki veliki pjesnik daje stvarima novo ime i svaki novi jezik stvara novu realnost. Svaki stvaralac nastoji da postupa kao Bog.
Mislim na jezik inovacije i kreacije. Biti moderan u poeziji znači da pjesnik treba da iskaže na osobit način svoje iskustvo života, da ima osobit svijet okrenut ka univerzalnom i da taj svijet izrazi novim jezikom i formom koja mu je svojstvena. Njegovo pismo treba da odvede čitaoca ka nepoznatim horizontima, da ga podstakne da postavi pitanja...
Postoji čovjek i postoji svijet. Ima puno pjesnika koji insistiraju samo na čovjeku, zaboravljajući svijet. Drugi insistiraju na svijetu brišući svoje ja.
Čovjek i svijet su povezani, znači treba vidjeti i čovjeka i svijet. Ja sam pokušao da spojim te dvije stvari. U tome su mi pomogli Bodler i Malarme, ali i arapski predislamski pjesnici čiji sam veliki poklonik i koji su puno uticali na mene svojom slobodom izraza i bogatim inspiracijama. Moju poetsku osjetljivost dugujem i filozofima. Zemlja koja nema pjesme umire".
Kao i kod svakog pjesnika i kod vas se pojavljuje tema ljubavi?
"Ljubav je kao i poezija, ne može se definisati. Ipak, mislim da je ljubav svakako jedno od suštinskih iskustava čovjeka, jer daje mogućnost osobi da sebe upozna. Ljubav može da uništi koliko i da stvori neku osobu.
Ljubav i poezija su antinomični - poezija je subverzivna, dok je ljubav antisubverzivna, poezija umire ako izgubi svoju subverzivnu stranu, prestaje da bude poezija da bi postala religija, običaj ili tradicija. Ljubav, kao i poezija, ne trpi ponavljanje. I seks je neka vrsta kreacije kao čin pisanja.
Ljubavni čin je vrsta pisanja gdje učestvuju imaginacija i misao. Početak je tijelo. A ljubav je ključanje u njemu. Tijelo je okean, a ljubav jedan talas u tom okeanu. Ljubav je samo jedno talasanje, među ostalima, u tijelu".
Tijelo u vašem stvaralaštvu zauzima neobično važno mjesto. Zašto?
"Tijelo je nevjerovatan kontinent. Svaki organ je jedan svijet. Tijelu se nije poklanjala pažnja koju ono zaslužuje. Otkrivanje tijela je beskonačno. Postoji li išta jače od dodira? Da li je dovoljno jedno tijelo da bi upoznali tijelo? Postoji tijelo kao što postoji duhovnost. Ali ako postoji duhovnost, to je duhovnost tijela. Sve ističe iz tijela. Duša?
Kad bi se više pažnje poklonilo osobi sa kojom se živi, otkrili bi u njoj mnogo kvaliteta za koje se i ne predpostavlja da postoje
Duša je naš dah koji nestaje kad umiremo. Nevjerovatno je to što se tijela nikada ne ponavljaju niti liče jedno na drugo. Tijelo je nepoznanica koju treba otkriti preko ljubavi. Treba vremena da se otkrije tijelo. Potrebna je strast za to. Svaka tačka, svaka ćelija u tijelu je svijet za sebe.
Većina ljudi ne poznaje tijelo žene sa kojom živi deset-dvadeset godina. To važi i za žene. Treba znati voljeti ženu, voljeti ženu je vrhunac ljubavi, a to nije lako. Nije lako naći ženu, čovjeka koje ćemo voljeti i koji nam odgovaraju u intelektualnom i tjelesnom smislu. U našem religioznom mentalitetu sve je deformisano: žena je za proizvodnju djece, za seksualni čin. Ali seksualni čin je takođe sastavni dio tijela, to je ekstaza. Ali da bi se došlo do ekstaze treba mnogo.
Zato ima vrlo malo srećnih parova, pa se neslaganje u braku kamuflira i izbjegava razgovor o tome. U tome ima puno klišea, nevjerstava, prevara. Ljudi se prepuštaju navici i rutini. Te probleme ne treba ni kriti ni kamuflirati.
To su ozbiljne stvari koje treba rješavati. Kad bi se više pažnje poklonilo osobi sa kojom se živi, otkrili bi u njoj mnogo kvaliteta za koje se i ne predpostavlja da postoje. Ali ljudi nemaju strpljenja. Svaki čovjek i svaka žena su svijet za sebe. Religija uništava tijelo. Ne postoji zagrobni život. Ja u to ne vjerujem.
Kad patimo zar nas to duša ne boli?
"Kad patimo boli nas tijelo. Jer se i najmanja boljka upisuje u tijelo. U monoteizmu duša je sve, a tijelo nije ništa".
Žena je vjerovatno tema koja dominira u vašem stvaranju.
"Žena je enigma. Žena je slavljena ne samo zbog svoje ljepote duha, ona je prije svega jedno tijelo koje treba slaviti jer je tijelo centar života. Žena je takođe ženstvenost svijeta bez koje ništa ne bi postojalo.
Ona je simbol kreacije, inventivnosti, novine, prekršaja, suština koja mijenja i nas same. Suština svijeta je ženstvenost. Žena je zemlja i porijeklo. Dok je muškarac vjetar koji prolazi.
Završili ste filozofiju. Po svoj prilici Heraklit i Niče su vas najviše obilježili?
"Da, moji glavni učitelji su bili Heraklit i Niče, a podrazumijeva se da sam kasnije proučavao i mnoge druge filozofe. Heraklit je uticao na mene svojim učenjem o kretanju i neprekidnom mijenjanju i povezivanjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Takođe i na planu mistike koja se kod njega zasniva na estetici i umjetnosti.
Raskid sa monoteističkom ogradom daje čovjeku mogućnost da stekne novu snagu i da se povrati prirodi
Naučio me je da se i identitet može mijenjati, jer čovjek stvara svoj identitet kroz ono što stvara u životu. Naučio me je da proširim svoj odnos s realnim svijetom, odnos s istinom. Što se tiče Ničea on me je naučio na revolt, njegovo odbacivanje svega što je religiozno naučilo me je da i ja u potpunosti odbacim religiju.
Velike presije začinju velike revolte. Ateizam ili nereligioznost oslobađaju čovjeka iz metafizičke ograde monoteističkih religija. Monoteizam je uspostavio granicu između čovjeka i prirode, s jedne strane, i između čovjeka i Boga, sa druge.
Raskid sa monoteističkom ogradom daje čovjeku mogućnost da stekne novu snagu i da se povrati prirodi. U tom pogledu Niče je duboko uticao na mene. Žao mi je što arapska kultura nije pretrpjela Ničeov uticaj. Ja sam se trudio da u arapskom svijetu uradim ono što je Niče učinio u zapadnom. Niče je oživio predsokratovske filozofe, ja sam pokušao da oživim predislamske pjesnike.
Vi niste samo pjesnik nego i pobunjenik. Veoma ste hrabri jer govorite istinu o narodu kojem pripadate u želji da mu pomognete.
"Jezik je u srcu, a pjesnik se rađa iz jezika. Arapska kultura je zasnovana na dvije suštinske stvari: religiji i poeziji. Dvije protivrječne stvari, ako ne i neprijateljske. I svi veliki pjesnici u istoriji Arapa su ustali protiv religije. Pisali su svoju poeziju ne vodeći računa o kuranskom tekstu.
U arapskim zemljama koje su se pobunile protiv uzurpatora koji nisu znali da odu sa vlasti, za sada smo samo svjedoci smjene političara
Zato fundamentalisti do današnjeg dana ne priznaju poeziju. Kod predislamskih Arapa poezija je bila neodvojiva od misli. To je jedinstvo bilo totalno. Dok islam kaže: “Istina je samo u religiji i poezija mora da bude u službi religije“.
Zbog toga su veliki pjesnici kategorički odbili islam. Jer ideologija u koju se pretvorio islam odvaja individuu od nje same i vezuje je za stado, masu, ideju. Ja sam dijete te istorije koja izražava besmisao i prezir ljudskog bića.
Nemoguće je da Arapi napreduju ako ne razdvoje religiju i politiku. Treba da se izađe iz religioznog monoteističkog i nacionalističkog konteksta. Muslimanska religija je udaljila individuu od misli, ona je pretvorila kulturu u kulturu vjerovanja. Religija nas je odvojila od prirode.
U arapskim zemljama koje su se pobunile protiv uzurpatora koji nisu znali da odu sa vlasti, za sada smo samo svjedoci smjene političara, koji nijesu izmijenili strukture vlasti. Samo su se imena vlastodržaca promijenila. Da bi smatrali događaje u arapskim zemljama kao revoluciju, treba da se promijeni društvenoekonomski sistem. Kako religiozni narod može da sprovede socijalističku revoluciju?
Vi ste se pobunili i protiv monoteizma. Ja sam mislila da je on napredak u odnosu na mnogobožtvo. Molim vas da objasnite njegove negativne strane.
"Šta je monoteizam? Evo šta on kaže: prvo - prorok monoteista je posljednji, drugo – ono što je on rekao to je apsolutna istina, treće – i neće biti druge istine od one koju je on rekao, četvrto – čovjek nema šta da doda, niti da izmijeni, treba da vjeruje i praktično primjenjuje. Ako to produbimo doći ćemo do zaključka da: ni sâm Bog nema više šta da kaže pošto je rekao svoje posljednje istine svom posljednjem proroku. To je začaureni, zakopčani, siromašni svijet. To je nevjerovatno!
Veoma je potresno gledati ostatke u muzejima Meksika šta je sve postojalo prije monoteizma
Što znači da ne postoji apsolutno nikakav napredak čovječanstva! Istorijski gledano: monoteizam nam je ostavio u nasljeđe samo ratove. Kažu da je jedan Bog, ali te tri monoteističke religije, otkako postoje, neprestano su međusobno ratovale.
I monoteizam ništa nije stvorio na planu umjetnosti, ništa nije donio slično Platonu ili Aristotelu, ništa nije stvorio što bi bilo na nivou sumerske, vavilonske, egipatske, grčke ili rimske umjetnosti, a da i ne govorimo o umjetnosti Maja koju je uništio hrišćanski monoteizam.
Veoma je potresno gledati ostatke u muzejima Meksika šta je sve postojalo prije monoteizma i što je bilo mnogo veće od monoteizma na planu umjetnosti i poezije. U monoteizmu moraju da ponavljaju ono što im svještenik kaže. Znači individua ne razmišlja. Nevjerovatno! Sada ima puno ljudi koji misle da bi trebalo na drugi način vidjeti monoteizam.
U doktorskoj tezi sam istovremeno proučavao prostor modernizma i nasljeđa. Došao sam do zaključka da zaostalost naše kulture dolazi od religiozne strukture društva. Arapska misao je - bilo zapadna, bilo u rukama doktora vjere koji se nikada nijesu sukobili sa Tekstom.
Treba na radikalan i slobodan način pročitati tekst Kurana i dati mu druge dimenzije pod svijetlom današnjeg vremena. Monoteizam je vrsta dekadencije u odnosu na misao koja mu je prethodila. Monoteizam je politički državni udar protiv višeglasja kulture.
Problem monoteizma je što je njegov glavni karakter ekonomsko-politički, a ne religiozni. I što je taj karakter, bilo u judaizmu ili u islamu, toliko despotski da je misao svedena na prosti instrument, na obično sredstvo da bi se opravadao taj državni udar".
Jedan vaš stih: „Ja sam prorok i sijač sumnje.“
"Prorok u tradicionalnom smislu izriče jednu istinu, cijelu istinu, ne samo za trenutak, nego za vječnost – čime nastaje zatvoren, skučen i učauren svijet. Ali ja istovremeno sijem sumnju čime prevazilazim moje proricanje. Dakle, ja sam prorok u smislu nekog otkrivanja, ali to moram prevazići da ne bih ostao skučen".
Situacija u svijetu je dosta zategnuta. Ljudi se ponašaju kao da jedva čekaju da zaratuju. Postoji li opasnost od eksplozije u svijetu?
"Ljudi su uopšte pohlepni na vlast i novac. Šta je vlast? Vlast je moć novca, vlast je borba za hegemoniju, želja da se potčine drugi. Naše doba je doba u kome ljudsko biće nema smisla. To je doba interesa.
Povratak religije i njenih ekstremnih varijanti ne obećava ništa dobro
Na primjer, zemlja kao što je Katar, to je jedna porodica, to nije ni pleme, koja nema čak ni ustav koji bi uspostavio pravila odnosa u porodici. Oni imaju novac i vladaju, ali ne vladaju samo nad Arapima, nego svijetom. I umjesto da pomognu zapadno društvo da se poprave uslovi radnika, da se nešto promijeni na bolje, da se ljudi zaposle, da se ukine glad, da se brane prava čovjeka, i osobito prava žene u tom kraju svijeta, oni daju novac da se kupuje oružje za ubijanje. Eto kako se priprema rat.
Ovaj svijet predvodi Amerika koja je istrijebila jedan narod, kako ona može biti pravedna kad počiva na hiljadama kostura? Kako oni mogu da nas vode, oni koji nastavljaju isto, samo na drugi način?
Ovo je epoha protiv ljudskog bića. I ovdje na Zapadu vlada Saudijska Arabija koja je za vrijeme rata u Jugoslaviji dovela džihadiste u Bosnu.
Povratak religije i njenih ekstremnih varijanti ne obećava ništa dobro. Skrećem pažnju svim ljudima dobre volje da na to pripaze".
Želio sam izaći iz zatvorenog monoteizma
"Još u gimnaziji bio sam opsjednut arapskim jezikom. Kad sam se preselio u Bejrut osnovali smo s grupom prijatelja časopis Poezija tokom šezdesetih godina. Od početka sam želio da preko tekstova izađemo iz zatvorenog monoteizma, iz religioznog imobilizma i da stvorimo prvenstveno nezavisni, a zatim i drugačiji svijet na planu misli, jezika, filozofije... jer filozofija je razmišljanje o svijetu, i poezija je takođe razmišljanje i one se ne mogu razdvojiti.
Tradicionalisti su nas napadali i krivili da uništavamo nasljeđe arapske poezije
Poezija i misao su ujedinjene. Svi veliki mislioci su bili i pjesnici kao Niče, Platon... Naš časopis je bio novi način da se obogati jezik svim modernim i intelektualnim pokretima i jezikom da bi promijenili shvatanje tradicionalne poezije. Dok su Arapi tradicionalisti pobrkali vrijeme pjesničkog stvaranja sa religioznim vremenom.
Pokušali su da naprave od poezije nešto što liči na religiju. Naša namjera je bila da se oslobodimo svega toga. Radili smo mnogo i prevodili moderne evropske pjesnike, osobito francuske. Revija je stekla veliku popularnost i okupila mlade pjesnike i intelektualce.
Tradicionalisti su nas napadali i krivili da uništavamo nasljeđe arapske poezije. Poezija se nikad nije izmirila sa religijom. Nažalost, rat je počeo i rasturio nas.
Spajanje religije i politike guši duhovnost
"Islam treba razumjeti na dva nivoa: islam kao duhovno iskustvo koje veoma cijenim i poštujem kao i sve religije, i drugi islam – onaj koji je institucionalizovan u zakon, u režim i politiku - koja deformiše onaj prvi islam, pa je islam koji praktikuje ta politika istorijski poguban za čovjeka i za civilizaciju.
To spajanje religije i politike je ugušilo elan i korijene duhovnosti. Niko danas nije u stanju da misli kao mistik. Mistici koji su uspjeli da žive islam na način potpuno otvoren, stvorili su novu koncepciju Boga, zato ih je institucija cenzurisala, odbacila.
Mistični Bog nije institucionalni muslimanski Bog, on je u tom smislu bliži hrišćanskom Bogu nego fundamentalističkom. Islam takav kako je danas shvaćen, smišljen i praktikovan - jeste mračnjaštvo. Kod nas, u nerazvijenim, nepokretnim društvima, režim može da se uplaši od pjesnika, da pomisli da će se srušiti pred riječju stvaraloca.
Ta forma autizma je zabrinjavajuća.
Bonus video:
