Rediteljka Anja Suša od 2006. godine selektuje predstave za festival sa jakom tradicijom BITEF-a, a godinama je i bila direktor pozorišta “Duško Radović” koje je za vrijeme njenih mandata vodila “odgovorno i kompetentno”, kako su to često naglašavale kolege.
Suša se crnogorskoj publici predstavila sa predstavom “Maja i ja i Maja”, koja govori o sjećanju na srećno djetinjstvo, koje se privodi kraju na najbrutalniji mogući način.
Osnova teksta su slikovnice o Maji na kojima su odrastala djeca cijele Evrope, kao i roman Sretena Ugričića “Maja i ja i Maja”.
Kada sam bila mala, čitali su mi “Maju”, a neke sam i sačuvala. Brojne generacije danas žele da imaju mjesta, stvari, ukuse i mirise kojima mogu da osjete nostalgiju. Mislite li da postoji mapiranje nostalgije?
"Da, mislim da to postoji, to je baš dobar pojam, sviđa mi se, do sad nisam razmišljala o nostalgiji na taj način. Što se tiče mapiranja nostalgije, mislim da je to koliko individualna kategorija, toliko i društveno uslovljena. Prosto, sva sjećanja koja imamo na djetinjstvo su uvijek vezana za nekakve fenomene koji smo mi percipicirali na neki intiman način koji su zapravo bili društveni fenomeni.
Maja je jedan od njih, ja spadam u generaciju koja je odrasla na Maji i koja je neki svoj sistem vrijednosti, koji je dominirao u djetinjstvu, u velikoj mjeri naslonila na ovu slikovnicu. Ipak, moja sadašnja perspektiva na cio fenomen i lik Maje je potpuno drugačiji. Radi se o jednoj ultimativnoj podršci djetinjstvu u liberalnom kapitalizmu i to je ono što ovu cijelu sliku čini vrlo zanimljivom, jer je bila podjednako popularna u mnogim zemljama zapadne Evrope koje su imale kapitalističku društveno uređenje, ali i u mnogim zemljama istočne Evrope, od kojih su neke bile sa one strane gvozdene zavjese.
Veoma mi je zanimljiva percepcija jednog djeteta odraslog u socijalizmu, kao što sam bila ja, tog društva izobilja koje se promoviše ovom knjigom. Jugoslovenski socijalizam je u velikoj mjeri bio različit od represivnijih formi socijalizma zemalja koje su bukvalno bile izolovane. I to je taj fenomen, što su zapravo tu slikovnicu i tu malu junakinju, koja promoviše sve vrijednosti na kojima počivaju ta savremena društva, a to je samostalnost, sposobnost da se opstane sam, snalažljivost, bez obzira na sve -voljeli svi. Sa druge strane, ona bi se mogla, iz perspektive mene kao odrasle osobe, i uopšte današnjeg sistema vrijednosti, posmatrati kao slikovnica koja promoviše jedan oblik fašizma i savršenstva, ideala koji gotovo i ne postoji u realnosti.
Maja je uvijek savršena, čista, nikada se ne povrjeđuje. Da li nostalgija, koliko god imala romantičan prizvuk, mora da bude sjećanje samo na dobre i lijepe stvari ili...?
Time se upravo bavi Ugričić. On tu Maju posmatra iz perspektive političkih događaja. Njegova knjiga je napisana '93. i on je posmatra iz vizure raspada Jugoslavije i tih užasnih ratova. Primjenjujući sličnu proceduru mi zapravo odlazimo još 20 godina unaprijed i to isto radimo iz perspektive današnjeg vremena. Zapravo, posmatramo mit savršenog, nerealnog, nepostojećeg djetinjstva koje se polupalo od stijene današnjice.
Da, Maja je potpuno savršena, ona se nikada ne povrjeđuje. Mada iz perspektive načela političke korektnosti kakvu poznajemo danas, dosta tih slikovnica bi se moglo proglasiti problematičnim - na primjer da postoji neka vrsta pritajene pedofilije zato što se Maji na svim slikama ispod suknjice vide gaćice. Može imati veze sa naivnošću vremena u kom je ova slikovnica nastala, uopšte ne pokušavam da imputiram bilo kakve nečasne namjere autorima slikovnice, ali naše vrijeme je pokvarenije i percepcija je drugačija i sada, možda, u tim sadržajima koji sami po sebi nisu imali takve namjere, učitavamo sve ono što dolazi iz današnjice.
Koliko je teško razdovijiti i preplesti intimu i društveno, javno?
- Lična memorija upšte ne mora imati veze sa kolektivnom. Zanimljiv je fenomen optimizma pamćenja kojim su ljudi prosto skloni, koji vole da romantizuju sopstvenu prošlost, kakva god ona bila a naročito sopstveno djetinjstvo.
U tom raskoraku između idile koju Maja kao slikovnica promoviše i brutalnosti savremenosti u kojoj smo mi pravili predstavu - nalazi se cio materijal kojim smo mi operisali.
U kontekstu vremena koje je za nama mnogo je ružnih stvari i ličnih priča postalo dio društvenog konteksta. Te pojedinačne situacije su izrodile opšte društveno zlo. Zašto uvijek dobre i lijepe priče ostaju lične, intimne a loše uvijek postanu narodno “dobro” odnosno zlo?
- Valjda da bi se ljudi debalastirali osjećanja krivice. Svako kolektivno zlo počiva na pojedinačnoj odgovornosti i krivici. Ja veoma vjerujem u pojedinačnu odgovornost. Lako je umjesto ja reći mi ili oni, a mislim da je, iz perspektive srpskog društva, suština potencijalnog progresa na koji svi toliko dugo čekamo u tome da svako bude u stanju da kaže ja i da preuzme svoj dio odgovornosti.
Selektorka ste BITEF-a koji je prošle godine imao naziv “Izlet u istinu”. Kako izgleda pod današnjim okolnostima izlet u selekciju jednog velikog ozbiljnog festivala?
- Trenutna situacija u kulturi u cijeloj Srbiji je dramatična. Para gotovo da uopšte nema, nema novca, budžet za kulturu je nikad manji - 0,6 posto i veoma je teško funkcionisati u takvim okolnostima. Upravo se dešava nekakav pokušaj transformacije sistema kompleksnih državnih institucija koje su osnovane u neko drugo vrijeme i u skladu sa nekim drugim okolnostima. Njihova transformacija je išla u pravcu neoliberalnog tržišnog modela. To ima svoje dobre i loše strane, ne samo institucija nego uopšte cijelog modela kulture.
Loše strane su nesposobnost da se uvidi specifičnost i razlika između kulture kojoj je potrebna državna pomoć i briga i one kulture koja je samoodrživa. Mislim da je svaka osjetljivija oblast kulture, koja ne proizvodi zabavu ili koja ne proizvodi samo zabavu, vrlo ugrožena. Postoji malo razumijevanja od političkih struktura, čak i za neke institucije koje imaju dugo trajanje i koje su primjer dobrog i pozitivnog kontinuiteta. Kuda sve ovo ide ne znam. Produkcija beogradskih pozorišta proteklih godinu dana je dramatično smanjena. Umjesto nekih 6-7 naslova, kakav je bio profil većine subvencionisanih pozorišta, mislim da su prošle godine sva zajedno napravila toliko. To je urušavanje koje je iz dana u dan sve drastičnije i ne vidim izlaz iz te situacije, niti vidim da se iko temeljno i ozbiljno bavi mogućim prevazilaženjem ovih okolnosti.
Nema razumijevanje od institucija, a BITEF je ugostio Katelućija, Van Hovea, najpoznatije svjetske umjetnike koji pomjeraju granice pozorišnog izraza... Kako vam je pošlo za rukom i da li ima publike za takve majstore?
- Kad je BITEF konkretno u pitanju, mislim da je publika tradicionalno njegov najjači saveznik i meni je stvarno dirljivo to što su i u najgorim vremenima, kada nije bilo lako preživjeti u Srbiji, ljudi uporno stajali u redovima i čekali da kupe kartu za ovaj festival. To je stvarno dirljivo. BITEF-a postoji skoro 60 godina i kao takav spada u najstarije festivale Evrope, apsolutno pripada Beogradu, Beograđanima i oni na njega imaju pravo. I ne samo Beograđanima - to je festival koji svake godine posjeti veliki broj međunarodnih programatora, možda je i dalje najveći festival u bivšoj Jugoslaviji sa najvećim kredibilitetom pogotovu u posljednjih 2-3 godine od kada smo počeli da promovišemo regionalnu pozorišnu scenu.
Pod regionalnom podrazumijevam region jugoistočne Evrope, koji zbog političkih podjela, mnoštva malih država sa malim jezicima, koje su manje vidljive i od kojih većina nije baš pretjerano imućna teže dovesti u neki zapadnoevropski grad i kontekst. Zbog toga smo riješili da dio festivala iskoristimo upravo za promociju manje vidljivih a vrlo zanimljivih pozorišnih autora koji dolaze iz tog bijelog svijeta i zasada takva programska orijentacija festivala nailazi na veliko razumijevanje i odobravanje, prije svega zapadnoevropskih programatora koji mogu da na jednom mjestu vide sve ono zbog čega su ranije morali da putuju u nekoliko država.
Nekako ste stvorili situaciju apsurda?
- Programski nismo nailazili na nerazumijevanja čak ni od strane političara. Više smo nailazili na njihovu nezainteresovanost i na konstantno smanjivanje budžeta. Ja razgovaram sa vama sada, nekoliko mjeseci prije festivala, kada je i dalje neizvjesno uopšte koliki je naš budžet i da li ćemo ga uopšte i imatie, ukoliko se nešto ne promijeni.
Postaje stresnije svake godine, zbog tog kratkog roka do kojeg vi saznajete kojim novcem raspolažete a cijelo međunarodno tržište funkcioniše tako da vi neke stvari morate da bukirate po godinu i po dana unaprije, d ako želite da dobijete veliki teatar. Sa druge strane, više nemamo budžet pomoću koga je moguće da nastavimo da pravimo festival po tim principima i to nas sada dovodi u jednu poziciju redefinisanja promišljanja našeg pravca.
Koja crnogorska predstava može da gostuje na BITEF-u?
Veoma smo zainteresovani za predstavu Varje Đukić "Post scriptum" a i ja bih voljela da vidim predstavu Borisa Liješevića “Očevi su gradili”, koji je inače prije dvije godine dobio gran pri na BITEFU. To su produkcije o kojima u ovom trenutku razmišljam.
Publika se mora sticati, održavati i obrazovati...Kakav treba da bude repertoar jednog nacionalnog teatra?
- Nacionalni teatar ima složenu funkciju da balansira između širokog auditorijuma, kome se po definiciji mora obraćati, inače širokog sloja građanstva i njihovih kulturnih potreba. S druge strane zadatak nacionalnih teatara je da edukuju i postavljaju nove standarde. Postoji tradicija u većini zemalja bivše Jugoslavije, da nacionalni teatar treba da forsira na nešto što svi definišu kao nacionalna baština, kultura što god to značilo. U pitanju su vrlo problematični pojmovi u čiju se definiciju ne bih upuštala jer to je jako komplikovano.
Obično upravnici rukovode time da bi trebalo postavljati velike lektirne naslove. Mislim da sam predložak nije toliko važan koliko je važan način i koliko je važan duh vremena. Mislim da nacionalni teatar ne treba da bude muzej, mauzolej bivšim velikanima, ko god da su, nego treba da bude dijalog sa vremenom i prostorom u kom funkcionišemo.
Pozorište je živa, stvar bez obzira da li ono nosi prefiks nacionalno ili gradsko, nezavisno - ono je u kontekstu sa realnošću. Svako pozorište koje je toga svjesno i koje radi na toj relaciji sa realnošću je za mene dobro i zanimljivo, bilo ono staro 300 godina i imalo crvena plišana sjedišta i crvenu zavjesu ili bilo neki mali black box teatar koji nema ni državnu podršku.
Što mislite o repertoarskom konceptu Crnogorskog narodnog pozorišta?
- Mislim da je Crnogorsko narodno pozorište, po onome što ja vidim, na vrlo dobrom putu, što se ne bi moglo reći za neke druge nacionalne teatre - recimo one u Srbiji iz koje ja dolazim. Mislim da CNP pokušava da pomjeri te granice - da istovremeno zadrži svoju publiku, da stekne neku novu ali da prepoznaje nekakve vibracije koji dolaze iz duha vremena koji onda proizvodi određeni nivo očekivanja od onih koji su pozorišna publika
Upravo je to najčešća zamjerka nacionalnim teatrima da su predstave previše alternativne, neuhvatljive i nezanimljive za ovdašnju publiku
- Vjerujem u to da se kulturne potrebe i ukus prava. Ako se rukovodimo time šta ljudi očekuju, a većina ljudi najčešće očekuje zabavu. Ne kažem da ne treba voditi računa o potrebama, treba, ali mislim da treba dobro balansirati potrebe koje počivaju na iskustvima ili poimanju pozorišta - treba ih balansirati sa nečim što je progres i rizik. Mislim da sva subvencionisana pozorišta treba da podržavaju rizik jer su za to između ostalog i plaćena. Jedino je uz rizik moguć napredak.
Potreba ili stil života
Prema statistici, u potrošačkoj korpi novac odvojen za kulturu može da pokrije možda jednu kartu za pozorište ili bioskop. Mjesečno. Koliko to govori o stvarnim potrebama ili možda o percepciji države o potrebi za kulturom. Više kulture više svijesti, manje prostora za manipulaciju...
- Ne znam da li rade namjerno. Mislm da potrošačka korpa u Srbiji nema dovoljno ni za brašno.
Silom prilika mislim da mi nemamo bioskope, mnogo ih je, pozorišta su još uvijek otvorena a i mnogo su jeftinija. Izbor bi pao na pozorište, ali je pitanje da li je taj problem vezan samo za novac ili je uopšte vezan za nekakav stil života ili uopšte cijelu društvenu klimu koja pretjerano ne inspiriše ljude da budu kulturna publika bilo koje institucije, pa i pozorišta.
Dječije pozorište je najuticajniji politički teatar
Društveno politički angažman umjetnika ili larpurlartistički pristup?
Mislim da je on neizbježan. Čak je i larpurlartistički pristup za mene politički iskaz. Mislim da nema pozorišta koje nije politički iskaz, samo je pitanje kako je artikulisan. Meni je lično potpuno nezanimljivo pozorište koje ne komunicira sa stvarnošću. Ali, ako govorimo o političkom teatru u smislu uticaja na društvo - politički teatar koji ima najveću moć uticaja na društvo je onaj koji se najčešće ne smatra političkim - to je dječiji teatar. On se kod nas uvijek vezuje za zabavu, za eskapističku sovjetsku tradiciju šarenih kostima, vilinskog praha, za bijeg od realnosti.
Naprotiv, mislim da je rad sa djecom i sa mladima najveći rad na postavljanju jednog društva koji neko može da preduzme a još ukoliko se to dešava kroz umjetnost - možete uvijek da utičete na sistem vrijednosti koji se tek formira. Kad se obraćate odraslim ljudima možete da prepoznate one koji su vaši istomišljenici, koji će vas zbog toga podržati, ili one do kojih nećete doprijeti.
Ali, u svakom slučaju teško možete da promijenite stanje stvari - možete samo da živite u iluziji da ste to uradili. Kada radite sa djecom i sa adolescentima onda je zaista vrlo vidljivo i rezultati tog rada zaista mogu da budu u vrlo bliskoj budućnosti pokažu.
U Podgorici postoji Gradsko pozorište sa scenom za odrasle i djecu koje je staro 60 godina, ali i dalje nema svoju kuću.
- Ja sam i sama djecu vodila u jedno pozorište za djecu i mlade “Duško Radović” u malo srećnije vrijeme nego što je ovo. Svaka država koja nema razvijen odnos prema ovim društvenim grupama koje su najugroženije je vrlo problematična, primitivna i surova.
Mislim da stepen demokratičnosti i razvoja jednog društva upravo pokazuje odnosom prema onima koji su najugroženiji, a nisu birači, preko kojih ne mogu da se kupe politički poeni.
Bonus video:
