Novim romanom “Posljednji bjegunac”, britansko-američka spisateljica Trejsi Ševalije prvi put zalazi u dramatične događaje američke prošlosti, oživljava slobodarski pokret Podzemna željeznica - protiv ropstva u Americi i osvjetljava načela, strasti i stvarne okolnosti koje su ga nadahnjivale.
Junakinja ovog romana je mlada kvekerka Onor Brajt koja iz Bristola prati rođenu sestru Grejs u Ameriku kod vjerenika. Onor Brajt bježi i od razorene ljubavi u novi život daleko od svog starog doma u Engleskoj.
Međutim, po dolasku na američko tlo njena sestra Grejs umire od groznice, a Onor stiže u Ohajo, u kuću nesuđenog zeta gdje uskoro uviđa da tu za nju nema mjesta. Sama je i nezaštićena, rastrzana između dva svijeta i zavisna od dobrote neznanaca, a život u Ohaju 1850. je opasan i grub.
Živopisni roman “Posljednji bjegunac” pripovijeda o zlim ljudima i neustrašivim ženama, o iznenađujućim brakovima i čudnovatim prijateljstvima
Prostrane šume pružaju skrovište robovima koji bježe na sjever, u slobodu. Nova porodica koju je na brzinu stekla nema razumijevanja za pružanje utočišta i skrivanje bjegunaca od bezdušnog progonitelja.
Kvekerska zajednica u koju Onor stupa protivi se ropstvu načelno, ali ona je hrabra i istrajava u svojim naumima. Boreći se da nađe svoje mjesto i svoj glas, Onor mora da odluči je li spremna da prihvati rizike zarad svojih uvjerenja.
Živopisni roman “Posljednji bjegunac” pripovijeda o zlim ljudima i neustrašivim ženama, o iznenađujućim brakovima i čudnovatim prijateljstvima, o izuzetnoj moći prkosa. Trejsi Ševalije prepliće priče o kvekerskim doseljenicima i o odbjeglim robovima poletno, maštovito i iznad svega saosjećajno.
Roman “Posljednji bjegunac” objavila je “Laguna” u prevodu Nenada Dropulića.
Trejsi Ševalije živi u Londonu, odakle je i govorila za “ART Vijesti”
Trejsi Ševalije je rođena 19. oktobra 1962. u Vašingtonu gdje je provela djetinjstvo. Studirala je na Oberlin koledžu u Ohaju. Godine 1984. preselila se u Englesku gdje je radila nekoliko godina kao urednik leksikografskih izdanja.
Godine 1993. napušta taj posao i započinje dvogodišnji kurs kreativnog pisanja na Univerzitetu Ist Anglia. Karijeru je počela knjigom “Djevičanski plavo”, ali se proslavila romanom “Djevojka sa bisernom minđušom” zasnovanom na priči o nastanku čuvene Vermerove slike.
Film koji je režirao Piter Verber inspirisan ovom knjigom dobio je tri Oskara u različitim kategorijama 2004, i ovjenčan je brojnim drugim nagradama za filmska ostvarenja. Pored pomenutih, Trejsi Ševalije je napisala i romane: “Pali anđeli”, “Dama i jednorog”, “Plameni sjaj” i “Izuzetna stvorenja”.
Trejsi Ševalije živi u Londonu, odakle je i govorila za “ART Vijesti”.
U romanu je jasno naglašena razlika između Amerikanaca i Engleza. Kažete da te razlike i dalje postoje. Jesu li razlike ostale iste iz vremena Onor Brajt i u današnjem vremenu. Možete li nam dati neki primjer?
"Dok sam istraživala građu za roman čitala sam par zapisa Engleza koji su posjetili SAD sredinom 19. vijeka – jedan od njih bio je Čarls Dikens, koji je pisao o svom putovanju u SAD 1842. godine. Amerikanci su predstavljeni kao nezavisniji i ponosniji od Engleza, ali manje sofisticirani od njih.
Evropa može biti sofisticirana, ali je previše umorna i iznurena
Oni nijesu voljeli da bilo ko kritikuje njihovu zemlju; bili su veoma ponosni zbog sticanja nezavisnosti od Velike Britanije. Naginjali su tome da budu više materijalisti i da puno govore o novcu. Nijesu se interesovali za druge ljude. Dikens je rekao da mnogi od njih čak nijesu ni izgovarali “Zdravo” ili “Zbogom”, te da nijesu bili dobri sagovornici.
Neke od ovih stvari nijesu više istinite. Amerikanci će sigurno sada reći “Zdravo” ili “Zbogom”, prijateljski su nastrojeni i gostoljubivi. Međutim, neke druge stvari su i dalje istinite. Mislim da je to rezultat što je ona mlada zemlja, više divlja i manje pitoma od mnogo vjekova starih evropskih zemalja.
Evropa može biti sofisticirana, ali je previše umorna i iznurena. Amerika je poput mlađe sestre – iritirajuća s vremena na vrijeme, ali sa zaraznom energijom".
Kao u romanu “Dama i jednorog”, gdje ste opisivali umjetnosti izrade tapiserija, i u “Posljednjem bjeguncu” pisali ste o predivnom ručnom radu, o izradi prekrivača, pačvorka. Šta su ovi prekrivači značili za vaše junakinje?
"Prekrivači su nešto što i engleske i američke žene prave u slobodno vrijeme. Oni su i praktični (zagrijavaju vas) i odušak za kreativnost. Mnogi od pokrivača koje sam vidjela imaju nevjerovatno složen dizajn i ženama je bilo potrebno na stotine sati da ih naprave.
Veoma sam se zabavljala koristeći različite stilove prekrivača kao način da ukažem na razlike između dvije zemlje
Za Onor Brajt prekrivači su bili tačka kontinuiteta između njenog starog i novog života. Ali, ona ubrzo otkriva da američke žene prave prekrivače u različitijim modelima od onih na kakve je ona navikla. Ona smatra da su američki pokrivači drski, vulgarni i da se prave na brzinu – a samim tim to važi i za američke žene.
Dok su po njoj engleski pokrivači uzdržaniji i sofisticiraniji. Američke žene mogu ih posmatrati kao previše sračunate i dosadne. Veoma sam se zabavljala koristeći različite stilove prekrivača kao način da ukažem na razlike između dvije zemlje i takođe na predrasude koje Amerikanci i Englezi imaju jedni o drugima".
Zašto je grad Oberlin bio toliko važan za robove u Americi? A kakva je bila uloga države Ohajo u svim tim događajima?
"Ohajo je jedinstveno mjesto u Americi. U 19. vijeku je bio država Sjevera, što je značilo da je ropstvo bilo tamo ilegalno. Na njegovim južnim granicama bio je Kentaki – država u kojoj je bilo ropstva; a na sjevernim granicama prostirala se Kanada gdje su američki robovi mogli biti istinski slobodni ako uspiju da stignu do tamo. (Ako odbjegli robovi stignu u Ohajo, i dalje su mogli biti vraćeni svojim gospodarima na jug, ako ih uhvate).
Pohađala sam koledž u Oberlinu i to je progresivno mjesto za odlazak na univerzitet
Zbog takvog položaja u Ohaju je bilo mnogo robova koji su tuda prolazili. A to je značilo da je bilo mnogo ljudi koji su pomagali bjeguncima na sjever. Ta tajna mreža ljudi imala je nadimak “Podzemna željeznica”.
Grad Oberlin je blizu jezera Iri: Ako ga pređete, u Kanadi ste. Sama blizina ga je učinila važnom stanicom za Podzemnu željeznicu. Ali čak i od svog nastanka 1833. godine je bio radikalan grad, osnovan na vjerskim principima ravnopravnosti i napornog rada da oslobodi svijet od nepravde. To je još uvijek tako.
Pohađala sam koledž u Oberlinu i to je progresivno mjesto za odlazak na univerzitet. Mnogi odbjegli robovi prošli su kroz Oberlin, a neki su čak ostali tamo, umjesto da idu u Kanadu, tako da je postojala značajna crna zajednica. Još uvijek postoji".
Podzemna željeznica je bila tajna ilegalna aktivnost. Kako ste prikupili informacije o njima?
"Iako u to doba nije moglo biti puno zapisano o Podzemnoj željeznici, poslije građanskog rata i emancipacije robova, ljudi su postali otvoreniji u priznanju šta su učinili da pomognu bjeguncima.
"Ja bih rekla da se uopšte posmatrano Amerikanci kreću više od drugih"
Postoji dosta anegdotskih zapisa, koje je istoričar Vilbur Sajbert sakupio u knjizi «Podzemna željeznica od ropstva do slobode» (1898). Prikupljajući građu za knjigu on je razgovarao sa dosta ljudi, tako je to još uvijek najznačajnija knjiga o Podzemnoj željeznici.
Puno ljudi mi je takođe pisalo o uključenosti njihovih porodica u Podzemnu željeznicu. Ti ljudi su mi pričali o kućama u kojima su njihovi pra pra preci skrivali robove ili o skrivenim ormarima u kulama crkava, ili o tunelima u šumi.
Nisam bila sigurna da je sve to zapravo istina. Mislim da većina Amerikanaca žele da misle kako su im preci uradili pravu svar i skrivali bjegunce. Da li su to oni zaista uradili ili ne, mi to ne znamo".
Kvekeri kao religiozna zajednica bili su protiv ropstva. U kojim se još stvarima ogleda njihov značaj? Zašto su vam oni bili interesantni da ih kao grupu, ali i kao pojedince, predstavite u romanu?
"Prvobitno sam mislila da pišem o kvekerima iz dva razloga. Prvi je što su mnogi od njih radili na oslobođenju robova, bilo kao aktivni abolicionisti koji su protestovali protiv ropstva ili su tajno radili na Podzemnoj željeznici i tako pomagali bjeguncima u bjekstvu.
"Nemam svoj omiljeni roman – to je kao kada pitate majku koje dijete najviše voli!"
Oni su veoma principijelni ljudi i ja sam se pitala kako bi bilo, da neko poput Onor Brajt, sa jako razvijenim moralnim gnušanjem protiv ropstva, stavi svoje principe u praksu.
Drugi razlog je taj što su me privukli svojim ćutanjem. Većina hrišćana ide u crkvu, gdje sveštenik ili propovjednik propovijedaju, čitaju iz Biblije i govore ljudima šta da misle. Kvekeri se okupljaju u molitvenom domu, koji je jednostavan i običan, bez sveštenika. Oni sjede zajedno u tišini sve dok neko ne osjeti potrebu da govori.
Ponekad niko ne kaže ništa čitav sat. Bila sam upoznata sa ovom formom bogosluženja, jer sam kao dijete išla u kvekerski letnji kamp. Uvijek sam voljela tišinu i još je volim – pogotovo sada kada osjećam ovaj veoma bučan svijet".
Pokazali ste da je Amerika zemlja u kojoj ljudi gledaju u budućnost. Ne vezuju se za zemlju, imanje. Uvijek su u potrazi za novim životom, baš kao i Onor Brajt. Da li je zaista tako?
"Ja bih rekla da se uopšte posmatrano Amerikanci kreću više od drugih. Oni idu za poslom, oni imaju izbor u ogromnoj zemlji sa mnogo mogućnosti. To je dio američke istorije i karaktera to još uvijek važi i danas".
Napisali ste sedam romana: “Djevičanski plavo”, “Djevojka sa bisernom minđušom”, “Pali anđeli”, “Dama i jednorog”, “Plameni sjaj”, “Izuzetna stvorenja” i “Posljednji bjegunac”. Da li vas je iznenadio uspjeh nekog od ovih romana? Koji od njih je Vaš favorit? Da li je čudan samostalan “život” romana kad se odvoji od pisca?
"Nemam svoj omiljeni roman – to je kao kada pitate majku koje dijete najviše voli! Veoma me je iznenadio uspjeh romana “Djevojka sa bisernom minđušom”. Nijesam očekivala to, pa sam i dalje oduševljena i pomalo zapanjena.
Da, malo je čudno kako knjiga ima nezavisan život od pisca. Ljudi pričaju o knjigama kao da su ih oni sami napisali, a ja sam irelevantna. Ali onda, to je razlog zašto pišem. Ja stvaram nešto što darujem čitaocima; to više ne pripada meni kada knjiga ode od mene, ja je moram pustiti da ode i ima avanturu sa svakim čitaocem".
Roman “Posljednji bjegunac” je objavljen u Velikoj Britaniji, u Americi, Australiji, Italiji, Srbiji. Kako je američka javnost (novinari, čitaoci) reagovala na Vašu knjigu, s obzirom da je riječ o ne baš slavnom periodu američke prošlosti?
"Čula sam od mnogih američkih čitalaca da im se dopada knjiga. (Pretpostavljam da oni kojima se knjiga ne dopada ne bi mi ni pisali i to govorili!). Američki kritičari bili su različiti, dijelom zbog toga što su neki od njih napravili grešku vjerujući da ja osjećam isto o Americi kao i moja junakinja Onor Brajt.
Takođe oni su mnogo čitali o ropstvu u Americi (i takođe su gledali filmove, mislim na nedavne – “Linkoln” i “Đangova osveta”), pa su možda smatrali da ja nemam ništa novo da im kažem. Reakcija kritičara van Amerike je bila mnogo pozitivnija".
Vi ste iz Amerike, ali živite u Velikoj Britaniji. “Posljednji bjegunac” je vaša prva knjiga čija se radnja odvija u SAD. Šta vas je privuklo Americi i značajnoj temi kao što je ropstvo?
"Dugo sam razmišljala o tome, pošto sam Amerikanka, da bi stvarno trebalo da pišem o nekom trenutku iz američke istorije. Sada sam dovoljno dugo daleko (28 godina!) i osjetila sam kako sam spremna da probam, jer sam sada autsajder u potrazi. Izabrala sam ropstvo, jer je za mene to najvažnije pitanje koje definiše američku istoriju.
Bonus video:
