Crnogorskom političkom scenom širi se duh učmalog legalizma. Razumljivo je da DPS prikriva želju za vječnim opstankom na vlasti plasirajući netačnu tezu da se politički ciljevi mogu ostvariti legitimno jedino unutar institucija sistema.
Međutim, kada opozicija preuzme tu retoriku stvari postaju zabrinjavajuće. U protekle dvije nedjelje bili smo svjedoci izjava iz izbornog štaba predsjedničkog kandidata g. Miodraga Lekića da će jedina reakcija opozicije na plansku krađu predsjedničkih izbora biti legalni politički aktivizam poput prošlonedjeljnih građanskih protesta.
Na stranu pitanje jesu li ove izjave samo odraz političkog neiskustva ili pak nečijeg prikrivenog interesa da se održi status quo. Borba unutar institucija nije jedina a, u mnogim slučajevima, ni najefikasnija niti najopravdanija vrsta demokratske borbe.
Dilema između mirnih građanskih protesta i nasilnog prevrata koju vlast nameće a opozicija objeručke prihvata je lažna dilema. Između ova dva ekstrema stoji širok prostor za ilegalnu ali nenasilnu političku borbu poznatu kao građanska neposlušnost. U ovom tekstu ću objasniti što je to građanska neposlušnost, kada je opravdana i zašto joj se građani Crne Gore trebaju okrenuti kao alternativi postojećem stanju.
Javni čin
Što građanska neposlušnost podrazumijeva?
U nadasve čuvenoj Teoriji pravde (A Theory of Justice, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1971), John Rawls daje jednu od poznatijih definicija građanske neposlušnosti. Rawls kaže da je građanska neposlušnost “javni, nenasilan, savjestan, a ipak politički čin suprotan zakonu, obično izvršen u cilju postizanja promjene u zakonima ili politici vlade“. Svaki od ovih atributa je nužan a zajedno su dovoljni da bi neka aktivnost bila građanska neposlušnost.
Prvo, građanska neposlušnost mora biti političkog karaktera. Njen cilj je promjena neke politike, zakona, a rjeđe i samog poretka. U tom je smislu bliska ostalim oblicima vanparlamentarnog političkog djelovanja, od građanskih protesta do revolucija i atentata. Ipak, dok su građanski protesti, sem onda kada narušavaju javni red i mir, dozvoljeni zakonom, građanska neposlušnost nije.
U liberalnim demokratijama ne postoji zakonska odredba kojom se zabranjuje građanska neposlušnost kao takva. Zabranjuju se neke aktivnosti koje čine građansku neposlušnost poput, recimo, okupacija zgrade vlade, javnih površina (ulica, parkova, isl.), nacionalne televizije i radija, univerziteta i fabrika, izbjegavanja plaćanja poreza, hakerskog djelovanja, u nekim slučajevima i generalnog štrajka, itd.
Drugo, građanska neposlušnost mora izražavati savjesna moralna uvjerenja svojih učesnika, a ne interese pojedinaca ili nekih grupa. Rawls tvrdi da opravdanje za građansku neposlušnost u krajnjem mora biti zasnovano na razlozima pravde. Rawls dozvoljava da, pored ovih razloga, građani budu podstaknuti ličnim moralom, običajima ili religijskim uvjerenjima ali naglašava da ovi razlozi ne mogu dati konačno opravdanje građanske neposlušnosti.
Primjera radi, iako je Martin Luther King običavao da svoje političke postupke pravda citatima iz Jevanđelja, oni se ubrajaju u građansku neposlušnost jer im je cilj rasna jednakost i socijalna pravda, što su ideali prihvatljivi i onima koji ne haju za sadržaj Jevanđelja.
Treće, građanska neposlušnost mora biti javni čin. Može se planirati ali ne i odvijati skriveno od očiju javnosti. Utoliko se građanska neposlušnost razlikuje od prigovora savjesti koji je privatni čin odbijanja pokornosti naredbama ili zakonima koje savjest prigovarača ne odobrava (npr. odbijanje služenja vojnog roka iz vjerskih ili ličnih pobuda). Rawls dodaje još jedan zahtjev u pogledu javnosti.
Učesnici građanske neposlušnosti, budući savjesne individue, moraju otvoreno objaviti svoje namjere (ne nužno prije samog čina građanske neposlušnosti) i time pokazati da uvažavaju one protiv čije se politike bore.
Četvrto, za razliku od većine revolucija i svih atentata, građanska neposlušnost je nenasilan oblik političke borbe. Rawls ostavlja mogućnost nasilja prema državnoj imovini ili imovini ciljanih pojedinaca, ukoliko je to zaista jedino rješenje, ali je izričit da je nasilje prema drugim građanima neuskladivo sa građanskom neposlušnošću. Demonstranti krše važeće zakone, što ne znači da ne vjeruju u pravdu i vladavinu prava, te samim tim poštuju život i fizički integritet drugih građana. Rawls naglašava da, pošto demonstranti donose pravdu tamo gdje ona ne postoji ili je zakazala, građanska neposlušnost ne samo da ne narušava već istinski doprinosi stabilnosti jednog društva.
Odgovor na nasilje vlasti
Neki autori se ne slažu da je građanska neposlušnost nužno nenasilna. U knjizi Autoritet zakona (The Authority of Law, Oxford: Oxford University Press, 1979), izraelski filozof Joseph Raz kaže da, u graničnim slučajevima, nasilje može biti opravdano.
Raz smatra da onda kada sama vlast sprovodi nasilje a nenasilni oblik borbe postane neefikasan, građani imaju pravo da upotrijebe nasilje, razumno kontrolišući svoje postupke. U najvećem broju slučajeva, ipak, Raz smatra da nasilje treba izbjegavati upravo zbog nesagledivih negativnih posljedica koje može izazvati.
Nenasilje u građanskoj neposlušnosti nije samo vid borbe već i otpora kaznama. Značajniji otpor hapšenju, zatvaranjima i kaznenoj politici smatra se nepoželjnim. Saglasnost sa kaznom daje posebnu vrijednost građanskoj neposlušnosti.
“Strpljenje u borbi protiv nepravde ovjekovječava nepravdu“, kaže velečasni King
U prvom redu odvaja je od identičnih prekršaja običnih prestupnika i time ukazuje na razliku u motivaciji za ta djela. Iako je kaznena politika mnogih zemalja takva da, primjerice, kažnjava blokadu puta u cilju ostvarenja nekog političkog zahtjeva istom mjerom ili čak i gore nego blokadu puta u cilju oružane pljačke, moralno značenje ovih dvaju akcija je očigledno drugačije. Štaviše, saglasnost sa kaznom je od velikog strateškog značaja. Podrška građanskoj neposlušnosti raste kada javnost svjedoči da demonstranti masovno odbijaju da pruže otpor policijskim mjerama. Toga je Ghandi bio posebno svjestan.
Kada je građanska neposlušnost opravdana?
Do sada sam govorio o prirodi građanske neposlušnosti. Važnije pitanje je kada je takva vrsta političke borbe opravdana? Jedan od mogućih odgovora je: nikada. Striktni legalisti vjeruju da nepravedne zakone i politiku vlade treba promijeniti na izborima i parlamentarnim djelovanjem a, ukoliko to ne daje uspjeha, onda legalnim vanparlamentarnim putem (npr. podnošenjem tužbi, građanskim protestima, itd.).
Argument ne stoji iz više razloga. Prvo, nemoguće je u potpunosti iscrpjeti legalne kanale borbe. Uvijek je moguće podnijeti još jednu tužbu, organizovati novi protest, čekati naredne izbore. Biti toliko politički pasivan je neopravdano čak i u najfunkcionalnijim demokratijama.
“Strpljenje u borbi protiv nepravde ovjekovječava nepravdu“, kaže velečasni King. Drugo, nekada je nepravda vlasti takva da obesmišljava legalno djelovanje. Onda kada vlada i tužilaštvo postanu služavke klike a parlament njena lutkarska predstava, biti legalista je sramno. Legalista se tada zalaže ne za poštovanje zakona već za poštovanje perverzije zakona.
Ravnodušnost vlasti signal nedjelotvornosti
Neki legalisti tvrde da, pošto građani imaju političku obligaciju da poštuju zakon, građanska neposlušnost ne može biti opravdana. Politička obligacija je moralna dužnost da se poštuje zakon i postoji ako i samo ako vlast ima korelativno pravo da zahtijeva poslušnost zakonu, tj. posjeduje moralni autoritet u vladavini.
Postoji li takva dužnost je vječito pitanje političke filozofije još od Platonovog Kritona. Ako ne postoji, onda je argument legalista nevaljan. Što slijedi ako postoji?
Među onima koji vjeruju da imamo dužnost da poštujemo zakon, razlikuju se dvije skupine teorija, u zavisnosti od toga da li zasnivaju političku obligaciju na volji građana ili ne.
Recimo, jedna od čuvenih voluntarističkih ideja je ona da su se građani javno ili prećutno saglasili da se njima vlada. Locke je branio ideju da građani izražavaju prećutnu saglasnost svakog puta kada uživaju dobrobite vlasti, poput bezbjednosti, vladavine prava (posebno zaštite imovine), isl. Naš najpoznatiji politički filozof, John Plamenac, smatrao je da građani daju eksplicitnu saglasnost da im se vlada glasajući na izborima (vidi Saglasnost, sloboda i politička obligacija ili, u originalu, Consent, Freedom, and Political Obligation, drugo izdanje, Oxford: Oxford University Press, 1968).
Ni Locke ni Plamenac ne smatraju da je politička obligacija apsolutna dužnost. Ako vlast narušava vladavinu prava i krade izbore, ne posjeduje pravo da zahtijeva poslušnost, te građani više nemaju dužnost da poštuju zakon.
Isti zaključak slijedi i ako prihvatimo neku od nevoluntarističkih teorija. Upravo je Rawls, čiju sam viziju građanske neposlušnosti ranije naveo, najznačajniji branilac takvog pristupa. Rawls tvrdi da vlast koja dosljedno sprovodi principe pravde — koji, po njemu, uključuju jednaka prava i slobode za sve građane ali i egalitarijansku preraspodjelu društvenih dobara — ima pravo da vlada bez obzira žele li građani da se pokoravaju njenim odlukama ili ne.
Međutim, kada vlast vrši ozbiljne i vidljive nepravde, kada uskraćuje pravo glasa nekim pojedincima ili grupama, kada manipuliše izbornim procesom ili rezultatima, kada narušava princip podjele vlasti, ali i kada onemogućava jednakost šansi i kada joj je poreska politika dizajnirana da podriva klasne nejednakosti, građanska neposlušnost je legitimno pravo nezadovoljnih građana. Rawls dodaje da se građani trebaju za početak okrenuti legalnim sredstvima a, ako se ona pokažu nedjelotvorna (zanimljivo je da Rawls navodi ravnodušnost vlasti kao signal nedjelotvornosti), građanska neposlušnost je adekvatna reakcija.
Neposlušnost je moralno opravdana
Što da se radi?
Centralni zahtjev prošlonedjeljnog protesta je poništavanje rezultata predsjedničkih izbora i raspisivanje novih. Zvanična motivacija za protest je planska izborna krađa. Ne morate biti novi Aristotel pa uvidjeti logičku protivrječnost ovih tvrdnji.
Ako opozicija zaista vjeruje da su fer izbori u saradnji sa DPS-om mogući, ona posredno legitimiše sistem protiv koga se navodno bori. Htjela ne htjela, opozicija time gura pod tepih činjenicu o planskoj izbornoj krađi, koja je ključna za gubitak političkog autoriteta sadašnje vlasti.
S druge strane, ako opozicija vjeruje da postoji značajna vjerovatnoća da se izborne manipulacije ponove, onda nema razloga za takav protestni zahtjev niti za borbu u okviru institucija. Opozicija se mora jasno odrediti. U vremenu koje dolazi, sjedjenje na dvije stolice značiće političko samoubistvo.
Kakva god da bude odluka opozicije, građani moraju biti svjesni da građanska neposlušnost, iako ilegalna, ima potpuno moralno opravdanje. Građani ne smiju dozvoliti da im ni vlast ni opozicija diktiraju moduse političke borbe jer je, u demokratiji, suverenitet u njihovim rukama.
Galerija
Bonus video:
