Petar I Petrović Njegoš (1748-1830) izuzetna je ličnost crnogorske istorije, možda i najveća – milenijumska.
On nije bio vladar velike, već jedne male zemlje, koja nekoliko stoljeća brani svoj ontološki opstanak i slobodu
Četiri i po decenije (1784-1830) bio je živa crnogorska institucija: vladika – vladar i duhovnik, državnik i vojskovođa, zakonotvorac i zakonodavac, diplomata, ratnik i umirnik, mirotvorac, prorok i vizionar, besjednik i pjesnik, istoriopisac, narodni podvižnik i mučenik, gospodar i sluga svoga naroda i otačastva, učen, mudar i misaon, poliglota, visoko moralan čovjek, vitez i svetac – velikan od ovog ljudskog i onog božanskog svijeta.
U oreolu slave i svetosti, Petar I je kultna istorijska ličnost. Utemeljivač je i arhitekta novovjekovnog sazdanja crnogorske nacionalne države i apostol crnogorske slobode, državne samostalnosti i nezavisnosti.
Lični autoritet i moralna načela
Crnom Gorom i Crnogorcima je upravljao ne samo zakonskom stegom i pravnim normama nego i ličnim autoritetom, moralnim načelima, zapanjujućom snagom jezika i svojom moćnom riječju. To je vrijeme nakon „besudnog doba“ u „besudnoj zemlji“.
Od velikog broja koje je Petar I napisao raznim povodima u toku svoje duge vladavine sačuvano je 332 poslanice
On nije bio vladar velike, već jedne male zemlje, koja nekoliko stoljeća brani svoj ontološki opstanak i slobodu. Pred imperativom postojanja Crna Gora se našla kao na početku stvaranja svijeta: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga i Bog bijaše Riječ. Ona bijaše u početku Boga“ (Jovan, 1, 1.2). Iako nije pretendovala da bude i Logos, moćna riječ Petra I bila je zadivljujuće snažna i veličanstvena.
Vladika crnogorski, koga su još za života nazivali Svetim, bio je sav posvećen svome narodu i otačastvu.
Obilazio je, usuđivao i mirio zavađena crnogorska bratstva i plemena, radeći na njihovom istorijskom, političkom i duhovnom jedinstvu i sveopštoj obnovi. On je od 1785. godine pisao poslanice narodu, plemenima, bratstvima i glavarima i na taj način komunicirao sa njima, nastojeći da na njih utiče da se oslobađaju rđavih navika i okoštale tradicije, zlih djela i postupaka, nemoralnog ponašanja i svega što se kosi sa elementarnom etikom i normama običajnog i pisanog prava.
Poslanice se kao poseban vid saobraćanja vladara sa narodom svrstavaju u književno-istorijske spise, s jedne strane, a u dokumentarnu građu i izvore, s druge. To su, u stvari, epistole koje spadaju u epistolarnu književnost.
Poslanice Petra I su po mnogo čemu jedinstvene, štiva sui generis
Od velikog broja koje je Petar I napisao raznim povodima u toku svoje duge vladavine sačuvano je 332 poslanice. U Arhivskom odjeljenju Državnog muzeja na Cetinju čuva se 219 poslanica u rukopisu (od toga je 50 propalo; 26 su sa originala prepisali vladičini sekretari), dok štampanih (čiji su originali u rukopisu izgubljeni) ima 113.
Pod poslanicom se obično podrazumijeva “ono što je poslano“, pismena poruka, posebno pismo poslano većem broju osoba, a može da bude “službena poruka vladara narodu“ ili zakonodavnom tijelu ili poruka crkvenog poglavara sveštenstvu i pastvi.
Poslanicama se zovu i apostolska pisma u Novom zavjetu. Međutim, Poslanice Petra I su po mnogo čemu jedinstvene, štiva sui generis. Sam naziv poslanica, koji u odnosu na pisma i slične oblike korespondencije ima opšti karakter, daje takvim tekstovima svečanu intonaciju i zvaničniji ton.
Ogledalo crnogorskog društva
Najveći broj sačuvanih poslanica Petra I Petrovića Njegoša prvi je sabrao i objavio Dušan D. Vuksan 1935. u izdanju Cetinjskog istorijskog društva (245). Štaviše, on je vrlo inventivno, znalački i srećno odabrao naziv za ove spise Petra I i nazvao ih Poslanicama. One se razlikuju od vladičinih pisama, službene prepiske i retoričkih formi.
Struktura Poslanica je vrlo koherentna, uz neznatne pojedinačne varijacije od jedne do druge
Nesumnjivo, to je svojevrsni i jedinstveni način obraćanja vladara narodu i glavarima i pojedinim bratstvima i plemenima. Tako su Poslanice Petra I ogledalo života crnogorskog društva, plemena i zemlje u cjelini krajem 18. i početkom 19. vijeka: razna događanja, navike, običaji – lice i naličje “živog života“, konkretni ljudi, njihove mane i vrline.
Vladika Petar I nastoji da u život crnogorskog društva unese red i poredak, da preduprijedi razne opasnosti, da ukaže na sve što šteti Crnogorcima, između onoga što jesu i onoga šta bi mogli ili trebalo da budu, da kod njih iskorijeni sve što je nedolično, nemoralno i opasno po njih pojedinačno i zajednicu u cjelini.
On želi da preko poslanica narodu pomogne, da ga pouči, savjetuje, osvijesti. Zato se koristi jezikom koji mu je dostupan i razumljiv. U stvari, jezik Petra I je čisti narodni crnogorski jezik, kojim se u Crnoj Gori govori decenijama i prije reforme Vuka Karadžića. U dijalogu sa narodom taj jezik se kristališe kao izraz ne samo tvorca Poslanica nego i druge strane kojoj je upućen.
On sam veli: „U mene izvan pera i jezika ne imade sile nikakve za privesti nepokorne na poslušanije“
Struktura Poslanica je vrlo koherentna, uz neznatne pojedinačne varijacije od jedne do druge. U kompozicionom pogledu poslanica Petra I se sastoji iz šest segmenata: obraćanje, početak, izlaganje osnovnog motiva, izražavanje ličnog stava, razrješenje i, na kraju, pozdrav. Drugi, treći i četvrti dio pisani su čistim narodnim jezikom, a ostala dva nešto arhaičnijim.
U Poslanicama Petra I data je slika crnogorske stvarnosti njegovog doba, mozaik potreba i nevolja njegovog naroda, protokol razloga zbog kojih vladika brine i strepi. One istovremeno govore i o drugima i o njihovom tvorcu.
Iz njih probija mojsijevska, starozavjetna riječ ali i hrišćansko saosjećanje, u rasponu između neposluha i poslušanija, između vladičinog blagoslova i kletve. Crnogorci se ne plaše pravne sankcije, ali se čuvaju vladičine anateme kao božje kazne.
On sam veli: „U mene izvan pera i jezika ne imade sile nikakve za privesti nepokorne na poslušanije“, kroz njegov gnjev i prijekor Crnogorcima, od koga podilazi jeza, emanira i sud božji: „Vi činite ono što znate a ne znate ono što činite“. Ili, kako kaže anegdota, očajnički hor samovoljnih osvetnika dok se na golim koljenima i sa uzdignutim rukama primiču vladici i mole da ih ne prokune za krvno ubistvo: “O, ne prokuni, Sveti Vladiko, za veliko ime božje!“ Zatim se razliježe vladičina kletva: “Dabogda, ko je ubio Jova Perova, zadovijek ga plaćao, ali nikad ga ne platio!“ I kletva se ostvarila. Ali bilo je i ozarenja: “Izmirite se, tako da ste blagoslovljeni!“
Visovi morala
Čitaoca plijene simbolika i metaforika poslanica Petra I, slikovito izražavanje, što pojačava njegove moralne osude, opomene i pouke, ali i blagoslove.
Vladika crnogorski vjeruje u Riječ, u Božje slovo, Logos, u zadatu riječ, njenu moralnu i metafizičku moć, u svemoć jezika. Petar I je vladar iz naroda. On sa njim pati i o njemu briži.
Poslanice Petra I su bile otvorena kamena knjiga u “kamenom moru“
Narod ga voli ali ga se i plaši, iako sa njim dijeli muke i nevolje, oskudicu. Vladiku Petra I su posebno satirali međuplemenski i bratstvenički sukobi, krvna osveta i gladne godine.
Rečeno je, ne slučajno, da su vladiku više posvetile narodne muke i nevolje, neposluh i zla djela nego njegove državničke i moralne vrline.
Petar I se ne obraća narodu crnogorskom da bi širio njegovu vjeru već da bi oblikovao i ostvario njegovo duhovno i moralno jedinstvo. On ne drži propovijedi već zaklinje i proklinje da se ne čine zlodjela i druga nepočinstva.
Njegove Poslanice su, u stvari, reagovanja na razna dešavanja u crnogorskom društvu, na brojne drame pojedinačne i kolektivne, nastojeći da zla djela i druge prestupe spriječi ili da se ne ponove, da ih suzbije u korijenu.
Poslanice Petra I su crnogorski zavjet, metafore životne a ne biblijske, moralno a ne sveto pismo čije dejstvo je vrlo moćno. To su obraćanja sa visova crnogorskog morala, sažeta i neposredna. On vodi samostalni dijalog sa svojim podanicima kao sa ljudima sebi ravnim.
Blagosilja ih ako ga poslušaju a anatemiše za neposluh, samovolju i uzimanje pravde u svoje ruke, mimo zakona i moralnih načela. Međutim, ponekad je i moć njegove svete riječi (kletve i strave od božje kazne) bila besnažna i nedovoljna da nadvlada samovolju i zlorađenje pojedinih Crnogoraca, pa i čitavih bratstava i plemena, pogotovo kad se radilo o lancu krvne osvete koji je teško bilo prekinuti.
Petar I je kameni međaš između ranijih epoha i vremena dolazećeg, ali i karika koja je iznova povezala cijelu crnogorsku prošlost
Poslanice Petra I su bile otvorena kamena knjiga u “kamenom moru“. Kao pred oltarom, pred njima su se kajali i postajali bolji oni koji su skrenuli s puta dobra i istine, odgovorni pred višom i kolektivnom savješću, pred sobom.
Iako je Petar I bio vladika, u čijem dostojanstvu su bile sjedinjene i svjetovna i duhovna vlast, i pored straha od njegove moćne riječi i kletve koja se najčešće potvrđivala, ponekad se dešavalo da njegova riječ bude nemoćna pred zlom koje je donosilo velike nesreće, ali je najčešće njegova ljudska, vladarska i episkopska riječ bivala skoro kao božanska, u dramatičnim vremenima u kojima se sazdavala Crna Gora, u sprezi interesa velikih sila i svojih nacionalnih i državnih ciljeva.
Glas epohe, duh vremena
Kad nije mogao da obilazi plemena, pored poslanica slao je i svoj krst koji je, kao onaj Sv. Vladimira, sve više poprimao kultno obilježje.
Poslanice Petra I imaju posebno mjesto među njegovim spisima, u njegovom državotvornom, kulturnom i misionarskom radu, u istoriji crnogorske kulture, etike i aksiologije. One su dijalog sa prošlošću i sadašnjošću, uvijek aktuelne poruke budućnosti Crne Gore i Crnogoraca.
One su zadivljujuće izoštrena slika Crne Gore njegovog vremena, crnogorskog istorijskog bića, života, običaja i karakterologije Crnogoraca, njihove mentalnosti i duha.
Petar I je velikan crnogorske povjesnice. Njegova uloga u razvoju i saznanju crnogorske nacionale države je ne samo značajna nego i presudna. On je osjetio glas svoje epohe, duh vremena, težnje i muku svoga naroda.
Njegove poslanice narodu i glavarima su na visini onih biblijskih, apostolskih, kako po moći riječi tako i po ljepoti
Iz istorijskog dremeža probudio je usnula, razjedinjena i često zakrvljena crnogorska plemena, povezao ih i ujedinio, nadahnuo glavare, narodu povratio vjeru u sebe, na cetinjskog ognjištu raspirio državotvornu ideju.
Petar I je kameni međaš između ranijih epoha i vremena dolazećeg, ali i karika koja je iznova povezala cijelu crnogorsku prošlost. Iako velike ličnosti nijesu presudna snaga istorije svoga doba, Petar I je ipak snažno uticao na društvena kretanja u Crnoj Gori i u neposrednom okruženju. Njegova veličina je samjerljiva sa snagom njegovog uticaja na tok nacionalne istorije.
Petar I Petrović Njegoš je po svemu bio jedinstven. Neko je, ne slučajno, svojevremeno rekao da su Crnom Gorom kroz istoriju upravljali veliki vladari, pjesnici i sveci. Kad je riječ o Petru I onda je sve to u jednoj ličnosti – u nekom ontološko-istorijskom i sudbonosnom kontrapunktu.
Crna Gora, inače, pored realnog prirodno-istorijskog sazdanja počiva i na tri kulta u njenom svetiteljskom sazvežđu: kultu Sv. Vladimira Dukljanskog, kultu Sv. Vasilija Ostroškog i kultu Sv. Petra Cetinjskog.
Njegove poslanice narodu i glavarima su na visini onih biblijskih, apostolskih, kako po moći riječi tako i po ljepoti. Između ostalog on je i njima upravljao državom i narodom, a ne samo zakonom, običajima i moralnim načelima, više riječju nego sankcijama, strahopoštovanjem ljudskim i strahom božjim, u vremenima kad je riječ bila u službi i ljudskoj i božjoj – kad je „Riječ bila Bog“.
Bonus video:
