(Gordost i predrasuda - Pride and Prejudice, Jane Austen; Feniks Libris / Narodna Knjiga - Alfa; Beograd, 2012)
Tokom prošle godine, u anglosaksonskoj literaturi obilježene u znaku dvjesta godina od Dikensovog rođenja, iz beogradskih izdavačkih kuća izišlo je nekoliko izdanja Ostininog romana Gordost i predrasuda u starom prevodu Živojina Simića (čini se da je jadni Dikens danas na ovim prostorima izopšten).
Da godišnjica bude ubjedljivija, Dž. Saterlend je u Dikensovom rječniku napisao da skoro može garantovati da će "ove (2012) godine biti prodato više Dikensovih naslova nego što ih je prodao za života, pa čak i poslije smrti."
S druge strane, 2013. godina će se, barem u minimalističkim literarnim krugovima, pamtiti kao godina Džejn Ostin (1775-1817), a što će domaće knjižare, kao što se dalo vidjeti, dočekati savršeno spremne.
Naime, tačno prije dvije stotine godina, Džejn Ostin objavila je “Gordost i predrasudu”, svoj drugi naslov za koji nezanemarljiv broj kritičara, pa i pisaca, tvrdi da je, ako već nije najveći engleski roman, onda sigurno zaslužuje da se nađe među njima - a u čemu i te kako ima smisla.
Naime, pojedinci će rado zamjeriti i Melvilu i Fokneru, pa čak i Tolstoju i Džojsu, ali ne i njoj
Taj roman svakako zauzima obimno prirodno stanište u engleskom književnom kanonu. Napisala ga je kad je imala 22 godine, 1797, naslovivši ga Prvi utisci; tako je, hronološki gledano, Gordost bilo njeno prvo napisano djelo.
Gordost i predrasuda, zajedno sa ostalim Ostininim romanima, mogu se pečatirati kao romantične komedije, valjda zato što govore o finim mladim parovima koji, na kraju svih peripetija, završavaju u braku.
Formula ovih romana naizgled prati standardnu matricu: i junak i junakinja će naići na mnogo prepreka, a to će u najboljem slučaju biti osobe kojima će neko vrijeme biti opsjednute, dok će se uprkos tome neizbježno naći pod pritiskom nestrpljivih starijih zakerala, dakle u još jednoj nevolji koju će brže-bolje morati da prevaziđu. I to nije kraj.
Pozadina junaka i junakinje mora obilovati daleko živopisnijim likovima, poput raznih budala i snobova čija će strukturalna relevatnost manje-više biti svedena na minimum. Drugim riječima, sve ono što smo do prije desetak-petnaest godina mogli da nađemo u dobrim romantičnim komedijama na TV-u (jer se, osim vrlo rijetkih izuzetaka, više ne snimaju dobre romantične komedije), bibliofili su zahvaljujući ovim krasnim romanima znali da cijene punih dvjesta godina.
Razlika između Ostininih romana i onih koji su neosporno bolji od njenih, poput Mobi-Dika ili Buke i bijesa, jeste što Melvilov i Foknerov roman od čitaoca zahtijeva da se nađe u specifičnom raspoloženju prije nego što počne sa čitanjem.
Razdragani romani Džejn Ostin su ponajviše prisutni u kanonu, izuzmemo li pri tom sve one visoke note koje genijalan autor uspijeva da dosegne kompleksnim tretmanom vlastitih protagonista, baš zbog toga što, na kraju dana, ti naslovi neizmjerno zabavljaju.
Dvije Binglijeve sestre šalju pismo Džejn Benet u kome je mole da im se pridruži na večeri, jer je njima strahovito dosadno
Uostalom, vrlo je malo romana čija imena likova pamtimo poslije čitanja, a kad je u pitanju nečija afera ili budući miraz, sumnjam da bulumenta naizgled priprostih pričica tako ubjedljivo može da zaintrigira čitaoca kao što to rade romani Džejn Ostin.
Zbog čega bismo se uopšte brinuli hoće li se na kraju Elizabet udati za gdina Darsija, ili njena sestra Džejn za Binglija? Da stvar bude interesantnija, mislim da za bilo koju vrstu kritike i literarne teorije, ne postoji prihvatljiviji autor od Ostinove, i pored povremenog praznog hoda i plitkosti.
Naime, pojedinci će rado zamjeriti i Melvilu i Fokneru, pa čak i Tolstoju i Džojsu, ali ne i njoj.
Uzmite u obzir nasumičnu scenu iz Gordosti, recimo sa samog početka, gdje paterfamilias, gospodin Benet, naglas razmišlja o svojih pet ćerki, među kojima očito favorizuje Elizabet: "Nijednu od njih nema šta da preporuči; one su sve budalaste i neznalice, kao i druge djevojke, samo što Liza ima malo više elastičnosti od njenih sestara."
I samo upornošću svoje žene, gospodin Benet odlazi u komšiluk da se predstavi novom komšiji, gospodinu Bingliju, i da pristupi tom vulgarnom činu hvaljenja svojih ćerki sa namjerom da ih što prije udomi.
Nedugo potom, praznoglava i dozlaboga neumjesna gospođa Benet, uviđa priliku da je i te kako moguće da prišije svoju drugu ćerku, Džejn, bogatom Bingliju na koga se, prirodno, čim se doselio, sjatila horda mladih žena iz zaseoka Longburn.
Ovom prilikom bih mogao navesti i par Ostininih urnebesnih rečenica kojima u potpunosti podriva karakter one najružnije sestre iz Benetovog srednjeklasnog domaćinstva
Dvije Binglijeve sestre šalju pismo Džejn Benet u kome je mole da im se pridruži na večeri, jer je njima strahovito dosadno. Iako se u pismu striktno navodi da će njihov brat, Bingli, ručati u drugom dijelu kuće sa izvjesnom gospodom i oficirima, gospođa Benet pronalazi idealnu šansu da Džejn barem na tren preseli u Binglijevu kuću.
U momentu kad Džejn zatraži od majke da uzme kola (sa krovom) da bi se odvezla do Binglijevog posjeda, gospođa Benet joj ovako odgovara: "Ne, draga moja, bolje je da odeš na konju, jer izgleda da će pasti kiša, a u tom slučaju ćeš morati da ostaneš da prenoćiš kod njih."
Dakle, ako znamo da je prije dvjesta godina od najobičnije prehlade mogao da nastrada bilo ko, sigurno je jasna težina želja gospođe Benet da što prije uda svoju najstariju ćerku.
Naravno, iste kišovite večeri Džejn šalje pismo svom domu gdje kaže da joj Binglijevi nisu dali da se vrati kući, jer je odmah po dolasku dobila jaku glavobolju i bezmalo je izgubila glas.
"O! Ja se ni najmanje ne bojim da će ona umrijeti", kazuje gospođa Benet sjutradan svom ciničnom mužu koji dolazi do zaključka da je Džejn zbilja mogla krepati, i to krivicom nikoga drugog do njene mile majke.
"Ne umire se od malog, ništavnog nazeba", nastavlja ona. "Nju će oni dobro njegovati. Sve dok je ona tamo, sve će biti u najboljem redu. Ja bih čak i otišla da je obiđem, ali znam da su konji za kola potrebni za radove na imanju."
Naravno, veoma zabrinuta Elizabeta odmah odlazi da posjeti sestru, i to pješke po velikom blatu, ne osvrćući se na majčina upozorenja da će se toliko isprljati da je kod Binglijevih u tom stanju sigurno neće ni pustiti u kuću.
Ovom prilikom bih mogao navesti i par Ostininih urnebesnih rečenica kojima u potpunosti podriva karakter one najružnije sestre iz Benetovog srednjeklasnog domaćinstva, Lidije, a što se zbog takvog izgleda garantovano nikada neće udomiti.
U doba kad je Džejn Ostin stvarala, pisanje se uopšte nije smatralo damskim poslom
Tu biste shvatili da jedino ko je u holivudskim slapstik-filmovima ovako znao da nipodaštava svoje protagoniste jeste Hauard Hoks, a njemu bih pridružio i Prestona Stardžisa.
Kod starijih prevoda Gordosti gdje bih više bio naklonjen trudu Živojina Simića nego Danice S. Janković kod koje je Elizabet postala "Jelisaveta" ili Džejn "Jovanka" - no ne samo zbog toga - uspješno je prenešena fleksibilnost i namjera Ostininih fantastičnih dijaloga, sa neobičnim osjećajem anticipacije koju obično očekujemo u nadasve modernijem romanu.
Sa Binglijem i njegovim sestrama, u susjedni Nederfild dolazi i Ficvilijam Darsi, neobično uštogljen gospodičić, kog društvo silom spaja sa vickastom i druželjubivom Elizabet Benet, međutim, on se na prvom balu prema njoj počne odnositi veoma nadmeno.
Averzija između dvoje ljudi se naročito pojačava kad Darsi i dvije Binglijeve sestre, neprijatno iznenađene prostodušnošću gospođe Benet i njenim dvijema najmlađim ćerkama, Binglija razdvoje od Džejn.
Ono što Darsi misli jeste da Džejn, zahvaljujući napadnoj majci i činjenici da joj očevo imanje nema muškog nasljednika, u Bingliju traži samo bogatog supruga, te da njene namjere nisu iskrene.
Uprkos otvorenom negodovanju prema porodici Benet, Darsi ne uspijeva da odoli Elizabet, nego odlučuje da je zaprosi. Zapravo, zbog Darsijeve intonacije prilikom tog čina gdje ispada da prosidba donekle i udara na njegov suvi ponos, Elizabet hladno odbija Darsija.
Međutim, Darsijevi napori da, zatim, ponovo združi Binglija i Džejn, kao i da treću sestru, ružnu Lidiju Benet, pošto-poto spari sa oficirom Vikamom, on nekako uspijeva ponovo da stekne Elizabetinu naklonost.
I pored toga što je Džejn Ostin u suštini ostala nepoznanica, činjenica je da je njen kratki život proveden skoro bez ikakvih bitnih događaja i udaje.
Citiraću Ronalda Blajta što je kazao da Gordost izvlači više drame iz najpovršnijih socijalnih rivaliteta i u mnogome jasnije ukazuje na klasne podjele nego što to polazi za rukom "većini pisaca koji isto pokušavaju da izvuku iz brodoloma, bitke, ubistva ili haosa."
U doba kad je Džejn Ostin stvarala, pisanje se uopšte nije smatralo damskim poslom. Metju Luis, o čijem je perverznom i antiklerikalnom hororu Monah (1796) već bilo riječi u ART-u, imao je što da kaže o tome: "Prosto osjećam muku, sažaljenje, a i prezir, prema svim ženskim piscima. Igla, a ne pernica, jeste pravi predmet koji bi oni pobliže trebale da upoznaju, i jedini kojim bi vješto trebale da se služe."
Zato se Ostinova u početku veoma trudila da njene spisateljske izlete ne primijete čak ni sluge u kući u kojoj je stanovala, da je slučajno ne bi izvrgnuli ruglu. Žvrljala je na malim komadima hartije; njih je brzo mogla skloniti sa stola ili skriti pod rašu, ili bi ih prosto prekrila knjigama koje je konstantno čitala (čak i literaturu nedostojnu jedne mlade dame, kao što su bili Stern i Filding).
I pored toga što je Džejn Ostin u suštini ostala nepoznanica, činjenica je da je njen kratki život proveden skoro bez ikakvih bitnih događaja i udaje. Iako je imala par prosaca svakog je odbila, očito shvativši da ne odgovaraju njenom razumu i osjećajnosti.
Stoga i ne čudi što su Ostinine biografije odvajkada bile šture, i da podsjećaju na Šekspirove. Povodeći se za mikro-biografijom koju je o Džejn napisao njen brat, Henri, a koja će stotinama narednih biografija i studija poslužiti kao primarni izvor, saznaćemo da je ta nevjerovatna djevojka dane provodila pretežno čitajući, prerađujući svoje manuskripte i družeći se sa sestrama i majkom.
Sumnjam da je i mogla sanjati da je, ako je vjerovati plauzibilnoj knjizi Džejnina slava (2009) Kler Harman, Ostinova samo za 20 svojih posljednjih godina rada zaista osvojila čitav svijet, doslovno napravivši brend koji se danas lako može porediti i sa Koka-Kolom.
To uopšte nije daleko od istine, a prilično dobar "ženski film", Klub čitalaca Džejn Ostin (The Jane Austen Book Club, 2007) Robin Svajkord, savršeno govori o legatu koji je ona ostavila onom dijelu svijeta koji odista voli da uživa u dobroj literaturi.
Bonus video:
