One day I will start a rival to Twitter called Bullshitter.
Robert Alley
Ima neke latentne ironije u činjenici da vozilo koje dolazi iz pravca Podgorice i namjerava da u širokom luku zaobiđe Cetinje, tj. da uhvati lijevu krivinu ka Budvi - ima prednost u odnosu na vozilo koje dolazi iz pravca Cetinja - bez obzira da li to vozilo hvata lijevu krivinu, ka Podgorici, ili pak ide pravo, ka Budvi.
Cetinjani stoj! Podgoričani i Budvani naprijed!
Postavljeni su saobraćajni znaci i stvari su jasne. Čak i da ne postoji signalizacija stvari bi bile sasvim jasne - jer se vozila koja dolaze iz pravca Cetinja uključuju u saobraćajnicu višeg reda, tj. magistralu - i moraju da propuste sva vozila koja se kreću magistralom.
Međutim, treba biti vrlo oprezan na tom mjestu. Nekoliko puta mi se desilo da naletim na Cetinjanina - baš Cetinjanina, uvijek Cetinjanina - koji ne poštuje, koji jednostavno ne želi da poštuje logičan poredak stvari na tom jedinstvenom mjestu - već uzima, tj. uzurpira pravo prvenstva - i to nekom smiješnom prijestoničkom lakoćom, po onoj staroj - Kad JA vozim, JA imam pravo prvenstva! Ta uzurpacija prava prvenstva je, ako mene pitate - sasvim u redu. Oduzmemo li Cetinjanima još i te prijestoničke prerogative po pitanju prava prvenstva na njihovoj raskrnici - sve smo im oduzeli.
Đe si krenuo avetinjo! Vidiš li da sam JA sa Cetinja!
Stvari se ipak kreću, šalu na stranu - u pozitivnom pravcu. Ako to što sam prije nekih par nedjelja vidio na poziciji raskopane raskrsnice Podgorica-Budva-Cetinje nije kružni tok u najavi - onda ja ne znam što je. Neko je, izgleda, riješio da preduzme nešto po pitanju cetinjskog apsolutizma na toj raskrsnici.
T-D Center Toronto
Dakle, ako ste poslušali moj očinski savjet - pa ste sinoć ovjerili otvaranje izložbe "Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma" na Cetinju, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag - Dado Đurić" - moguće je da ste primijetili i par finih paradoksa, koji se tiču čitave te stvari.
Složićete se, nadam se, da je Cetinje savršeno mjesto za postavljanje "Nedovršenih modernizacija" - upravo iz razloga što Cetinje posjeduje vrlo specifičan identitet, tj. duh - koji godinama i decenijama, ako izuzmemo te kratke periode "programatskih zastranjivanja", vješto izmiče imperativima modernizacije, tj. modernizacija. I ne samo što izmiče - Cetinje je, duhom, definitivno okrenuto slavnoj prošlosti.
Ugledni Cetinjani i njihovi prijatelji su, na primjer, nedavno pokrenuli inicijativu o obnovi, tj. o izvornoj rekonstrukciji nikada prežaljenog hotela Lokanda / hotela Grand - srušenog 1979. godine, nakon zemljotresa. Lokanda je bila prvi javni objekat podignut na Cetinju - prva varijanta Lokande se vezuje za davnu 1864. godinu - i vrlo sam sklon da povjerujem "da je Lokanda bila centar intelektualnih snaga Crne Gore iz kojega se razvijala crnogorska politička, demokratska, nacionalna i književna misao", kako stoji u tekstu dokumenta naslovljenog "Građanska inicijativa za obnovu hotela Lokanda" (cetinje-mojgrad.org).
Hoću da kažem da u posljednje vrijeme, nažalost, nove ideje ne pronalaze plodno tlo na Cetinju
Nikome ne pada na pamet, s druge strane, da pokrene inicijativu za izgradnju nove, moderne Lokande - koja bi, eventualno, bila okosnica nove crnogorske misli.
Hoću da kažem da u posljednje vrijeme, nažalost, nove ideje ne pronalaze plodno tlo na Cetinju. Povjerovaću u Univerzitetski kompleks umjetničkih akademija na Cetinju - na mjestu Starog Oboda - tek kad vidim te akademije. O MACOC-u neću čak ni da razmišljam - odbijam da povjerujem da će ta ideja ikada zaživjeti. Da sam na mjestu Marine Abramović - tražio bih od države da mi žirira prilikom podizanja kredita - od nekih... koliko?... par desetaka miliona eura, recimo - uz obrazloženje da je pametnije sipati, kad se već sipa - u priču o Obodu, nego u priču o KAP-u.
Što se tiče nove cetinjske galerije na Balšića pazaru - podsjetiću vas da je riječ o revitalizovanoj - i radikalno rekonstruisanoj zgradi bivše Narodne banke, koju je podigao Petar Vulović, davne 1963. godine. Ideja da se galerija utrpava u zgradu bivše banke je bila van pameti, naravno - i to iz vrlo jednostavnog razloga što karakter prostora te banke očigledno nije dozvoljavao preinaku u takav galerijski prostor - ali je ta stvar ipak isforsirana - i dobili smo nešto što, možda, može nečemu da posluži - ali tek treba da otkrijemo čemu.
Zimus sam se, sticajem nekih vrlo čudnih okolnosti, našao ispred slike Ratka Odalovića okačene u novoj galeriji - riječ je o slici "Čuvari biljnog nasljeđa", slika je prošlog novembra nagrađena Nagradom "Petar Lubarda" prilikom otvaranja Salona "Petar Lubarda" - pa sam, instinktivno, ustuknuo pred "arheologijom, mitovima, legendama, parabolama, simbolima pretvorenim u kompleksne hermeneutičke kodirane poruke", što, sve zajedno, čini "ikonografiju" slika pomenutog umjetnika, po mišljenju cijenjenog žirija koji mu je dodijelio nagradu - i istog momenta sam sam se sledio od iskonskog straha od pada u prazninu.
Naime, Odalovićeva slika je definitivno zahtijevala nekoliko koraka unazad - bukvalno je eksplodirala, čim sam je ugledao, bez obzira na svu tu Odalovićevu prefinjenu, filigransku tehniku, koja bi, valjda, trebalo da proizvodi suprotan efekat - efekat implozije - ali prostora da učinim te prijeko potrebne korake unazad i "izoštrim" sliku, tj. da je sagledam na pravi način - nije bilo - jer su parapeti sa stare Vulovićeve zgrade skinuti i svuda je postavljeno ono plavo (akvarijumsko) staklo. Otuda i ta nelagoda, nadam se da se razumijemo - nije prirodno da svaki put kad se primaknem staklu, tj. fasadi sa unutrašnje strane, osjetim da mi prijeti pad u prazninu.
Zgrada CK u Beogradu, Mihailo Janković, Mirjana Marijanović, Dušan Milenković, 1965.
Kako bilo, jedva čekam da vidim kako "Nedovršene modernizacije" funkcionišu u novoj galeriji na Cetinju - jedva čekam, zapravo, da mi pogled odluta sa onih izložbenih panela, postavljenih horizontalno, na jarčevima - ka kadrovima skromnih kuća i krovova Cetinja. Te kuće i ti krovovi nemaju previše veze niti sa modernizacijama, niti sa jugoslovenskim utopijama - ali imaju veze sa pragmatizmom - jer živjeti se mora.
Imam problema, moram vam priznati - i sa atributom "nedovršene" ispred zbirne imenice "modernizacije" u naslovu izložbe... Na što se tačno odnosi ta "nedovršenost"?
Evo, iskopao sam staru fotografiju Baltazara Koreba (Balthazar Korab) iz 1969. godine...
OK, idemo polako, redom... moram da vam kažem što se nalazi na fotografiji - a nalazi se Toronto-Dominion Center (T-D Centre), poslovni kompleks u srcu Toronta, najvećeg i najmnogoljudnijeg grada Kanade, odnosno glavnog grada provincije Ontario. Kompleks čini šest nebodera, različite visine, i tzv. T-D Banking Pavilion prizemnog tipa, dvostruke spratne visine. Kompleks je građen u periodu između 1967. i 1991. godine. Autorstvo nad projektom se pripisuje Misu (Mies van der Rohe), mada su do Misove smrti, 1969. godine, bila završena samo dva nebodera - T-D Bank Tower (najviši neboder, 56 spratova, sagrađen 1967) i T-D North Tower (nešto niži neboder, 46 spratova, sagrađen1969, prvobitno nazvan Royal Trust Tower, kasnije preimenovan) - kao i pomenuti T-D Banking Pavilion, podignut 1968. godine. Oba nebodera i pripadajući im paviljon, stavljeni su 2005. godine na listu Graditeljske baštine Ontarija i zaštićeni od bilo kakvih intervencija koje ne bi bile u duhu originalnog dizajna.
Ako mene pitate, ne može se dalje od ovoga što je prikazano na Korebovoj fotografiji - to je taj klasični, industrijski, oštri, ledeni modernizam - doveden do krajnjih konsekvenci
Dakle, na fotografiji Baltazara Koreba iz 1969. godine u prvom planu vidimo T-D Banking Pavilion, u drugom T-D North Tower, a lijevo je T-D Bank Tower. Danas se smatra da su Koreb i nešto poznatiji Ezra Stoler (Ezra Stoller) najdostojniji predstavnici tzv. američke modernističke arhitektonske fotografije iz ere visokog modernizma - tj. internacionalnog stila. Obojica su se proslavili fotografijama modernističkih korporacijskih sjedišta - tj. arhitekture elegantnih staklenih nebodera oštrih ivica - s tim da se smatra da su Stolerove fotografije dinamičnije, dok Korebove dublje prodiru u suštinu prikazane arhitekture.
Ako mene pitate, ne može se dalje od ovoga što je prikazano na Korebovoj fotografiji - to je taj klasični, industrijski, oštri, ledeni modernizam - doveden do krajnjih konsekvenci. Pretpostavljam, u to ime - da na fotografiji imamo nešto što bi se moglo nazvati dovršenim modernizmom - jer je vrijeme pokazalo da se ne može dalje u domenima modernističke arhitekture. Stari Mis je izbio na čistinu - a onda je umro - a da nikoga nije uputio u tajnu.
Činjenica je da na teritoriji ex-YU nismo dogurali do nečega što bi se moglo uporediti sa Misovom ledenom arhitekturom - dovršenim modernizmom - mada je bilo pokušaja, uzmimo Zgradu društveno-političkih organizacija (CK) u Beogradu iz 1965. godine kao primjer (Mihailo Janković, Mirjana Marijanović, Dušan Milenković) - i ARCVS (Branislav Redžić, Zoran Đorović, Dragan Ivanović) konkursni predlog proširenja te zgrade iz 2003. godine.
Kladio bih se, braćo Jugosloveni, da smo omanuli negdje na društveno-političkom planu - a ne na planu arhitekture - mada je, istini za volju, ta dva plana nemoguće posmatrati odvojeno.
Ako bih baš zapeo da tražim manu "Nedovršenim modernizacijama" - riječi hvale bi lako bilo naći - onda bih se okrenuo strogo formalnim pitanjima - pratio bih formalnu logiku inherentnu modernizmu, kao globalnom fenomenu - ne bih, dakle, vodio računa o socijalno-ideološkim uzusima modernizma, tj. ex-YU socijalizma - i vjerovatno bih poentirao zaključkom da je ovdje riječ o kompilaciji vrhunskih primjera modernističkog urbanizma i modernisičke arhitekture sa tla ex-YU - i da izložbi zapravo nedostaje koncept.
Da li je pametno insistirati na konceptualnim pitanjima kad je riječ o ex-YU - to je sasvim drugi problem...
Bonus video:
