“Hodočasnici neba i zemlje”, roman Filipa Davida, povijest je o spoljnjem i unutrašnjem izgnanstvu, o putovanju granicom koja razdvaja svjetove jave od svjetova snova. Roman se odvija pred kraj 15. vijeka, kada obruč teških i mračnih vremena steže Španiju pod inkvizicijom. Pod izgovorom hrišćanske borbe protiv jeretika, plamen ljudskih lomača gori u sve više poznatih španskih gradova, pa i u Sevilji.
Glavni junak romana, Seviljac optužen je da je proučavao zabranjene mistične knjige. Poslije boravka u zatvoru inkvizicije, biskup ga u posljednjem trenutku upućuje na svojevrsno hodočašće suštinskog upoznavanja Boga i božanskog. Tokom putovanja vodom i kopnom po divnim mediteranskim prostranstvima Seviljac sa grupom hodočasnika sreće tajanstveni karavan i brojne ljude različitih sudbina. Nedavno izdanje “Hodočasnika neba i zemlje” u Laguni predstavlja peto, dopunjeno izdanje.
Filip David (1940, Kragujevac) diplomirao je na Filološkom fakultetu (Jugoslovenska i opšta književnost) i na Akademiji za pozorište, film, radio i TV (grupa Dramaturgija). Književnik, dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd, odstranjen sa TV Beograd 1992. zbog učešća u organizovanju Nezavisnog sindikata. Jedan je od osnivača Nezavisnih pisaca, udruženja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo najznačajnije pisce iz svih djelova bivše Jugoslavije i osnivač Beogradskog kruga (1990), udruženja nezavisnih intelektualaca, Foruma pisaca i član međunarodne književne asocijacije Grupa 99 osnovane na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu. Napisao je više TV drama, filmskih scenarija. Objavio je tri knjige pripovijedaka: “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom”, “Princ vatre”, roman “Hodočasnici neba i zemlje”, knjige eseja “Fragmenti iz mračnih vremena” i “Jesmo li čudovišta”, “Svetovi u haosu”. Zajedno sa Mirkom Kovačem objavio “Knjigu pisama 1992-1995.” Dobitnik je nagrada: Mladosti, Milan Rakić, BIGZ-ove i Prosvetine nagrade za najbolju knjigu godine, Andrićeve nagrade. Knjige su mu prevođene na više jezika, a pripovijetke se nalaze u dvadesetak antologija.
Kao dramaturg, koscenarista ili scenarista radio je, između ostalog, i na filmovima: “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Ko to tamo peva”, “Bure baruta” (nagrada kritike u Veneciji, nagarada Feliks za najbolji evropski film godine), “Poseban tretman” (nagrada u Kanu), “Paviljon 6”, “San zimske noći” (Gran pri filmskog festivala u San Sebastijanu), “Optimisti” (Gran pri u Valjadolidu i Ženevi).
Roman “Hodočasnici neba i zemlje” napisan je u duhu pikarskog romana (ali to u potpunosti nije), sa elementima jidiš priča i hasidskih misterija. Kako biste Vi odredili ovaj Vaš roman?
- Upravo tako kao što ste postavili u pitanju. Imao sam na umu pikarski roman, “roman putovanja“ jer omogućuje da se pripovijest organizuje kao niz susreta sa različitim ljudima, u različitim sredinama i da se ispričaju njihove sudbine. Takva vrsta pripovijedanja istovremeno je u tradiciji jidiš književnosti čiji se jedan, možda i dominantni tok zasniva na uplitanju jedne priče u drugu, na stvaranju koncentričnih krugova priče, koje opet, sve zajedno čine jednu zajedničku pripovijest.
Novo izdanje romana “Hodočasnici neba i zemlje” razlikuje se od ranijih po jednoj priči koju ste dodali. To je povijest o djevojci iz Raguze. Kako se ona uklapa u tok romana?
- Novo izdanje “Hodočasnika“ jeste peto izdanje od 1995. godine kada je roman prvi put objavljen u sarajevskoj Svjetlosti. Roman sam u izvornoj verziji zamislio kao otvorenu formu pripovijedanja, tako da se svako novo izdanje može dopunjavati novim pripovijestima, bez narušavanja osnovne konstrukcije romana. Dubrovačka priča koja se prvi put pojavljuje u ovom izdanju, geografski obilježava prostor Mediterana i njegove misterije povezuje sa misterijama, stvarnim ili izmišljenim ostalih djelova jednog izmaštanog svijeta.
Vremenski okvir Vašeg romana je 15. vijek, doba inkvizicije u Španiji. Po čemu je ovo doba još značajno za Vaše junake?
- Dovoljno je udaljeno da ima mitsko značenje, a istovremeno je i dovoljno blizu da ga osjećamo kao “svoje“. To je vrijeme kada se na psihološkom, umjetničkom, ekonomskom, na ukupnom egzistencijalnom planu, događaju značajne promjene, vrijeme probuđenog interesovanja za skriveni poredak stvari, vrijeme velikih putovanja i velikih otkrića, kada se činilo kako su čuda moguća. U istorijskom kontekstu romana to je vrijeme izgona Jevreja iz Španije i doba inkvizicije, doba unutrašnjih i spoljašnjih lutanja i traganja.
U trećem poglavlju pripovijedate priču o tigru i Indijcu zarobljenom u tijelu životinje. Tigar se u književnosti javlja kod Kiplinga, Tee Obreht. Otkuda potiče ovo vjerovanje (životinja u tijelu čovjeka) i koje je njeno pravo značenje?
- Nerado se bavim „značenjima“. Moje je da pripovijedam.
Značenja daju čitaoci. Jedno značenje simbolika tigra ima kod Borhesa, drugo kod Blejka, nešto treće kod Kiplinga. Može simbolizirati izopačenost ljudskosti, krvožednost, ali i nešto sasvim suprotno - divljenje veličanstvenom djelu i moći prirode, njenom tvoračkom savršenstvu.
U “Hodočasnicima neba i zemlje” (ali i u Vašem posljednjem romanu “San o ljubavi i smrti”) javlja se obred posmrtnog vjenčanja. Možete li nam objasniti smisao i simboliku ovog rituala?
- To je jedan od čestih motiva u hasidskoj književnosti, književnosti pisanoj na jidišu, meni veoma bliskoj. To je, primjera radi, tema i jedne od najuzbudljivijih drama napisanih na jidišu “Dibuk“ od Anskog, o vezi dva svijeta, svijeta živih i svijeta mrtvih, zapravo o vezi svijeta jave i svijeta snova. I u zbirci priča na kojoj upravo radim, “Nebesko plavo“, sa podnaslovom hasidske i druge priče, taj motiv, duboko međusobno prožimanje ovih svjetova, takođe je veoma prisutan.
Ovaj roman je veoma savremen, naročito kada pišete o ludilu, izbjeglicama, žrtvama. Na koji način prošlost u “Hodočasnicima neba i zemlje” korespondira sa sadašnjošću?
- Pisanje romana započeo sam početkom devedesetih godina, u vrijeme velikih ljudskih tragedija, nestanka zajedničke države i sve je to, nekad vidljivije, nekada manje vidljivo utkano u ove priče o lutanjima, iskupljenjima, o zlu u čovjeku i metafizičkom zlu izvan čovjeka, o stvarnosti koja se raspada i preobražava u pravu noćnu moru. Bježeći od nepodnošljive stvarnosti neumitno je da sam se istovremeno sudarao sa tom stvarnošću.
“Oblasti demonologije jednako su široke i neuhvatljive kao i oblasti božjeg nauka. Tajna znanja približavaju osetljive duše ponorima mračnih dubina nepoznatih iskušenja”, kaže jedan od Vaših junaka. Čini se da je običan čovjek pred nepoznatim iskušenjima?
- Ne smije se izgubiti iz vida da ta rečenica ima literarni smisao jer je izgovara jedan od pripovijedača opisujući svoj doživljaj. Nije, dakle, izgovorena, u okviru neke teološke ili filozofske rasprave. Ona je posljedica jednog, ličnog iskustva. No, činjenica jeste, da se svi mi, i kada toga nismo dovoljno svjesni, neprekidno suočavamo sa najrazličitijim oblicima iskušenja i da je cijena dubokih, suštinskih saznanja velika. I za pojedinca kao i za čitavo društvo.
Pomenuli ste da upravo radite na novoj zbirci priča “Nebesko plavo”. O kakvim pričama je riječ?
- Zbirka obuhvata jedan broj ranije napisanih i objavljenih i nove, dosada neobjavljivane. Tako zaokružujem svoj pripovijedački opus, završna posveta žanru kojem sam ostao vjeran od svoje prve knjige priča. Hasidizam je masovni jevrejski pokret nastao u sedamnaestom vijeku uglavnom u Istočnoj Evropi, zasnovan na kabalističkim vjerovanjima, sa mnoštvom izuzetnih i inspirativnih pripovijesti, na tradiciji koja izražava duh geta, pomjerene stvarnosti, sa književnošću još uvijek nedovoljno poznatom jer je uglavnom pisana na jidišu, jednoj neobičnoj jezičkoj mješavini hebrejskog, njemačkog i slovenskih jezika.
Značenja daju čitaoci. Jedno značenje simbolika tigra ima kod Borhesa, drugo kod Blejka, nešto treće kod Kiplinga
Po temama ste veoma specifičan pisac, uz to i pripadnik sjajne književne generacije. Nezahvalno je govoriti o tome, ali moram Vas upitati, gdje vidite svoje mjesto u savremenoj srpskoj književnosti?
- Nije mi lako da odgovorim na to pitanje. Po jeziku na kojem pišem, mjestu rođenja, vaspitanju, vjerujem da pripadam srpskoj književnosti. No, činjenica je da me jedan dio uticajnog književnog establišmenta ne želi u toj književnosti zbog mojih političkih stavova koji su bili antimiloševićevski, antiratni, veoma kritički u odnosu na dominantnu palanačku i ksenofobičnu politiku. Tu više nijesu važna književna mjerila. Ali o tome ne brinem mnogo, niti mislim da pripadnost ovoj ili onoj književnosti čini nekoga boljim ili gorim piscem. Ja sam tu gdje sam, sviđalo se to nekome ili ne.
Čovjek ste bogatog životnog iskustva. Preživjeli ste razne režime, kao dijete Drugi svjetski rat, potom sve forme socijalizma, raspad zemlje, Miloševićevo doba, pa period demokratije, poslije 2000. Kada Vam je bilo najbolje (najgore)?
- Svaki od ovih perioda koje ste spomenuli nosio je svoju tragiku, ali uvijek je postojala i neka nada da će do promjena nabolje doći, da postoji alternativa mraku, uvjerenje da se vrijedi boriti za to bolje sjutra. Savremeni svijet suočava se veoma ozbiljnim problemom - nema alternative jednom oboljelom poretku, poretku velike političke, ekonomske i kulturne krize.
Danas na opštem ali i lokalnom planu nema ideja ni snaga kako da se opšta kriza, materijalna i duhovna, prevaziđe i ponudi nešto drugačije, nešto novo, nešto pravednije. Takvo stanje stvara opasan oblik beznađa sa mirisom i ukusom nadolazeće katastrofe. Da li će ovo što se danas događa biti uvod u nešto još mnogo gore, pokazaće vrijeme.
Jeste li zadovoljni učincima demokratije poslije 2000? Zašto se kod nas neke normalne vrijednosti slabo primaju?
- Na našim prostorima prave demokratije zapravo nije ni bilo, demokratijom se nazivala i naziva gruba partokratija. Sve je u najvećoj mjeri podređeno usko partijskim interesima što utiče na stvaranje društva bez morala i bez skrupula.
Ali i inače u današnjem svijetu pojam demokratije gubi svoje suštinsko i izvorno značenje. Ogromni su koraci učinjeni u tehnološkom i komunikacijskom napretku. Međutim, ovo ubrzano umrežavanje čovječanstva ima svoje lice i svoje naličje. Više nego i u jednom prethodnom periodu istorije uspostavlja se kontrola nad pojedincima, i što je paradoksalno, uprkos iluziji neograničene slobode, upravo zahvaljujući čudima tehnike, uvećava se mogućnost novih oblika diktatura ne samo nad uvjerenjima nego i nad potrebama. Zaista, nije moguće predvidjeti kuda sve to vodi.
Ogromni su koraci učinjeni u tehnološkom i komunikacijskom napretku. Međutim, ovo ubrzano umrežavanje čovječanstva ima svoje lice i svoje naličje
Vaše knjige nadahnute su jevrejskom mistikom. Zašto je, po Vašem mišljenju, jevrejska mistika popularna danas, naročito na zapadu?
- Veliki dio onoga što se objavljuje nema nikakve veze sa stvarnom jevrejskom mističnom tradicijom. To su razni horoskopi, kvazinumerološka tumačenja, pogrešna interpretacija Kabale. Takva “literatura” uvijek dobro ide jer se bavi proročanstvima, hiromantijom i sličnim “vještinama”, zadovoljava površne ukuse i lakovjerne. Stvarna jevrejska mistična tradicija čini jedan veoma složen sistem mišljenja iskazan u kompleksnim i za površnog čitaoca teško razumljivim tekstovima koji se bave pitanjima odnosa čovjeka i Boga, mjesta čovjeka u ovom svijetu, nastanku svijeta, postojanju zla. Dvije su ključne knjige “Sefer jecira” (“Knjiga stvaranja”) i “Zohar” (“Knjiga sjaja”) koje su samo dio obimne usmene i pismene tradicije.
Sama riječ Kabala, označava tradiciju koja se prenosi usmenim putem. Privlačnost jevrejske mistične tradicije jeste u tome da se u njoj prepliću elementi različitih uticaja i različitih tema, da sadrži neke motive koji su dobili svoje značajno mjesto u umjetnosti, u književnosti posebno. Da spomenem samo dva motiva koji se u svjetskoj književnosti javljaju u mnogo različitih varijanti: priča o Golemu, živom stvoru načinjenom od gline uz pomoć tajnih kabalističkih formula, i pripovijest o Dibuku, demonu koji se useljava u ljudsko tijelo.
Ova vrsta fantastike koja se graniči sa mistikom prisutna je u djelima Edgara Alana Poa, Lavkrefta, Kafke, Borhesa i Singera, spominjem najznačajnije predstavnike koji se direktno ili indirektno mogu dovesti u vezu sa motivima jevrejske mistične tradicije.
Svjedoci smo kako se danas svako olako poziva na ime Danila Kiša. Povodom nedavne zloupotrebe Kišovog imena, Mirjana Miočinović je rekla da je protivno njenoj volji “svojatanje Danila Kiša od strane spisateljskih siledžija”. Kako Vi gledate na to?
- Mira Miočinović je u pravu. Na Kišovo ime i djelo danas se pozivaju i oni čije je djelovanje, književno i vanknjiževno, u potpunoj suprotnosti sa onim šta je Kiš pisao i govorio. Takva vrsta licemjerstva ipak ne može nauditi Danilu. U svojim pričama, romanima, esejima jasno je i nedvosmisleno napisao šta misli o dobroj i lošoj književnosti, nacionalizmu, totalitarizmu, književnim i ostalim lažima.
Bonus video:
